Njemačka kancelarka Angela Merkel diskretno je obznanila da još ne namjerava baciti koplje u trnje, što za sve one koji prate njezin politički put i nije nikakvo iznenađenje, iako se politički kontekst u samo nekoliko mjeseci dramatično promijenio, ne samo u Europi i svijetu, nego i u samoj Njemačkoj. Vijest da Angela Merkel želi još jedan kancelarski mandat – četvrti zaredom – objavio je Norbert Röttgen, utjecajni član njezine Kršćansko-demokratske unije (CDU), predsjednik parlamentarnog odbora za vanjsku politiku i njezin bliski suradnik, koji je za CNN potvrdio da će se Merkel natjecati za još jedan mandat. »Potpuno je spremna pridonijeti jačanju međunarodnog liberalnog poretka«, naglasio je Röttgen, nazivajući njemačku kancelarku »kamenom temeljcem« zapadnog političkog koncepta, koja djeluje i kao globalni akter.

Time Röttgen jasno ukazuje da je kancelarka Merkel itekako svjesna novog političkog konteksta u kojem će Nijemci ujesen sljedeće godine na parlamentarnim izborima odlučivati o tome tko će voditi najveće europsko gospodarstvo sljedeće godine, ali posredno i o budućnosti Europske unije, premda Röttgen izrijekom odbacuje tezu koja se pojavila nakon pobjede nacionalističkog populista Donalda Trumpa u Americi, prema kojoj njemačka kancelarka postaje glavna zaštitnica zapadnih vrijednosti i »liderica slobodnog svijeta«, što je dosad bila neformalna titula koju su nosili isključivo američki predsjednici, a koja u Trumpovom slučaju postaje bespredmetna.

Čestitka bez protokola

Teret zauzimanja za zapadne vrijednosti, objašnjava Röttgen, ne može biti na jednom čovjeku, no jasno je da Merkel dolaskom Trumpa postaje ključna zaštitnica zapadnih liberalnih vrijednosti, što je potvrdila već i svojom čestitkom Trumpu. U toj čestitci, nimalo protokolarno, Merkel Trumpu nudi suradnju, ali samo na temelju liberalnih vrijednosti – slobode, poštivanju prava i digniteta ljudskih bića, jednakosti bez obzira na podrijetlo, boju kože, religiju, spol, seksualnu orijentaciju ili politički stav – a riječ je upravo o vrijednostima koje je upravo Trump toliko puta ugrozio tijekom kampanje.

Glasnogovornik kancelarke Merkel Steffen Seibert na Twitteru je objavio da će njegova šefica uskoro odgovoriti na pitanja o svojoj kandidaturi, a čini se da bi se to moglo dogoditi već u nedjelju, kada bi za svoju kandidaturu – kojim bi se izjednačila sa svojim nekadašnjim političkim mentorom i najdugovječnijim poslijeratnim njemačkim kancelarom Helmutom Kohlom – mogla dobiti zeleno svjetlo svoje stranke.

Najava njezine kandidature za četvrti kancelarski mandat, unatoč svim poteškoćama s kojima se suočila u posljednje vrijeme, zapravo je očekivan. Ona, naime, nije političarka koja se lako predaje i brzo odustaje, a proteklih mjeseci pokazala je i da je spremna suočiti se s vlastitim pogreškama i pokušati ih ispraviti, što je i dosad činila, iako te pogreške i ti pokušaji nikad nisu imali ovako visoku cijenu kao što je imaju sada. Ovaj su put, naime, na kušnji temeljne vrijednosti za koje se Merkel zauzimala tijekom svoje političke karijere, osobito kancelarske. Njezina izbjeglička politika, koja je u međuvremenu stekla toliko protivnika – i koja je postala njezin najveći politički uteg – nasuprot bezbrojnim »realistima« koji su dokazivali da je otvaranje njemačkih granica isključivo motivirano njemačkom glađu za radnom snagom, počiva na njezinom temeljnom uvjerenju da Njemačka kojoj je na čelu, sa svojom teškom povijesnom popudbinom, ne smije uskratiti zaštitu i sklonište onima koji su ugroženi i koji tu zaštitu trebaju. I to načelo, iako se o načinu njegove provedbe u praksi mogu pojaviti poteškoće, razlike i razmimoilaženja, Angela Merkel branit će ne samo u ovom, nego i idućem kancelarskom mandatu, ako ga osvoji, ali i nakon svog aktivnog bavljenja politikom.

Izbjeglička politika

A upravo njezina izbjeglička politika, a s njome i temeljno moralno načelo na kojem počiva ta politika, ugrožena je na nekoliko razina. Šokantna pobjeda Donalda Trumpa u Americi, a riječ je o čovjeku koji je u nekoliko navrata izvrijeđao njemačku kancelarku i njezinu izbjegličku politiku nazvao »glupom«, stavlja Angelu Merkel pred dosad najveći izazov – iako je i Brexit trebao biti dovoljan za otrježnjenje i preispitivanje – budući da su upravo transatlantski odnosi i partnerstvo s Amerikom jedan od kamena temeljaca politike njemačke kancelarke i njemačke politike uopće.

Tu je i strah od efekta domina. Trumpova pobjeda ohrabrila je nacionaliste i populiste diljem Europe, a sada više ni pobjeda Marine Le Pen na predsjedničkim izborima u Francuskoj u proljeće sljedeće godine nije tako nezamisliva. S tom bi pobjedom stigao i referendum o izlasku Francuske iz EU-a, tzv. Frexit, a bez Francuske, dakako, nema ni EU-a.

Ništa manje nisu opasnosti s kojima se Angela Merkel suočava na nacionalnoj razini, s obzirom na to da je izbjeglički val probudio njemački nacionalizam i ksenofobiju, na kojima sada buja otvoreno ksenofobna stranka Alternativa za Njemačku, ponajprije na štetu CDU-a kancelarke Merkel, kojem je potpora prvi put nakon mnogo godina pala ispod 30 posto. Time se i Njemačka, koja je sve donedavno bila jedna od rijetkih europskih država koja je svoju ekstremnu desnicu uspješno držala tamo gdje joj je i mjesto, na margini, pridružila zemljama u kojima ekstremizam postaje dijelom političkog mainstreama.

Angeli Merkel ispostavljen je iznimno visok račun za njezinu liberalnu izbjegličku politiku, čak i na koalicijskoj razini, budući da je bavarski premijer Horst Seehofer, koji je proteklih mjeseci oštro kritizirao politiku Angele Merkel, najavio da će njegov CSU otkazati koalicijsku suradnju s CDU-om na sljedećim izborima, iako je riječ o sestrinskim strankama koje čine jedinstveni konzervativni blok u parlamentu.

S kim će koalirati

Takav nepovoljan razvoj događaja, naravno, otvara pitanje s kim će Angela Merkel koalirati nakon sljedećih izbora za Bundestag, i to dok se na drugoj strani političkog spektra polako priprema teren za stvaranje koalicije socijaldemokrata (SPD), Zelenih i Ljevice (Die Linke), od koje je SPD ranije zazirao, i to zbog veza Ljevice s nekadašnjom istočnonjemačkom Jedinstvenom socijalističkom partijom (SED), koja je vladala DDR-om od 1949. do 1990. godine, kao i zbog činjenice da veći dio njemačkog establišmenta tu stranku smatra »radikalnom«. Led je probijen tek koncem 2014. godine, kada je Tiringija postala prva njemačka savezna država u kojoj je vladu formirala crveno-crveno-zelena koalicija, odnosno koalicija SPD-a, Zelenih i Ljevice, i to s premijerom iz redova Ljevice, čime je srušen dugogodišnji politički tabu i utaban put za koaliciju tih triju srodnih stranaka i u Bundestagu.

Ta je eventualna koalicija nedavnim dogovorom o socijaldemokratu i aktualnom ministru vanjskih poslova Frank-Walteru Steinmeieru kao nasljedniku Joachima Gaucka u predsjedničkoj palači izgubila potencijalno uspješnog lidera, no Angela Merkel tim izborom svakako gubi potencijalno opasnog konkurenta budući da je Steinmeier u Njemačkoj omiljen i popularan, a u nekim anketama pobjeđuje i kancelarku Merkel. Zbog toga se njezina suglasnost da Steinmeier nastavi karijeru u predsjedničkoj palači Bellevue, koji je negdje protumačen kao njezin politički poraz, lako može pretvoriti u još jedan njezin dalekosežan dobitak.

Schulz se vraća?

Steinmeiera će na položaju šefa diplomacije možda naslijediti aktualni šef Europskog parlamenta Martin Schulz, koji je također socijaldemokrat, iako CDU i CSU navodno zahtijevaju od SPD-a da se odlaskom Steinmeiera odrekne i njegova položaja. Schulz, kojemu mandat u Bruxellesu istječe u siječnju, volio bi ostati još jedan dvoipolgodišnji mandat u Bruxellesu, iako je malo vjerojatno da će u tome uspjeti, s obzirom na to da mu upravo istječe drugi mandat. O Schulzu se spekulira i kao o potencijalnom kancelarskom kandidatu SPD-a, iako bi Angela Merkel u toj ulozi svakako više voljela vidjeti nepopularnijeg Sigmara Gabriela, svog dosadašnjeg vicekancelara, pod čijim vodstvom rejting socijaldemokrata ustrajno pada.

Istodobno s pripremama za izbore koje su već počele, Merkel će se morati suočiti s još većom odgovornošću za sve veće probleme s kojima se suočava Europa, što je zadaća koja ni dosad nije izazivala pretjerano oduševljenje u Berlinu, a sve to će se dodatno odraziti i na njezin rejting u Njemačkoj. Pred Angelom Merkel je doslovce politička bitka karijere, o čijem ishodu ovisi i cijela njezina politička ostavština.