U sjeni izraelskog pokušaja osvajanja Gaze, tamošnje humanitarne katastrofe, ukrajiskog rata i problema s carinama, američko društvo posljednjih dana zaokuplja nešto drugo, drama s domaćeg terena – čin političkog nasilja koji je za posljedicu imao smrt Charlieja Kirka, konzervativnog aktivista i Tumpova prijatelja. U međuvremenu, održava se jesensko zasjedanje Opće skupštine UN-a na kojem su između ostalog mnoge zemlje priznale palestinsku državu, do je Trump dijelio (ponovo) lekcije Europi, NATO savezu i svima koji se s njim i SAD-om ne slažu. Čini se da Netanyahu vješto iskorištava i tu situaciju za konačno uništenje Gaze i obračun s Hamasom, jer se sad Amerika (ponovo) bavi sama sobom.

Retoričko pretjerivanje

Za komentar cijele situacija zamolili smo dr. sc. Vedrana Obućinu, predsjednika Centra za međureligijski dijalog iz Rijeke.

– Tragedija poput smrti Charlieja Kirka u kontekstu političkog nasilja pokazuje duboke podjele i polarizaciju u američkom društvu. Dok međunarodne krize često dominiraju medijskim prostorom, ovakvi događaji podsjećaju na unutarnje napetosti i na važnost institucionalnog djelovanja i odgovornosti u zaštiti građana. Naravno, ovakve situacije potiču rasprave o sigurnosti, slobodi izražavanja i političkoj odgovornosti, ali i o tome kako se društvo nosi s nasiljem u političkom diskursu.

Netanyahu i izraelska politika dugoročno su orijentirani na sigurnosne ciljeve u regiji. Kada međunarodna pažnja, osobito američka, bude usmjerena na unutarnje događaje, otvara se prostor za vođenje vojnih i političkih operacija bez prevelikog pritiska izvana. Odnosno, kako se to popularno kaže, kad mačka ode, miševi kolo vode. To ne znači da se tragedija u SAD-u direktno iskorištava, nego da šira distrakcija medija i politike omogućuje vladinim institucijama djelovanje u Gazi i prema Hamasu s manje međunarodnog nadzora ili kritike u tom trenutku. No upravo u tom trenutku Izrael je snašla diplomatska katastrofa jer su veliki izraelski saveznici, među njima i Velika Britanija, priznali Palestinu.

Još malo o atentatu na Kirka. Trump je taj čin nazvao »političkim nasiljem radikalne ljevice«, a na ljevičare se okomio i poznati konzervativni komentator i voditelj Fox Newsa Jesse Watters rekavši da su »oni u ratu s nama«. Koliko je to sve pretjerivanje, ili je snaga tzv. američke ljevice (političari, mediji, Soroš i drugi) doista takva utjecaja i takve snage da postaje ozbiljna prijetnja američkoj demokraciji? Naravno, može se sve gledati i s druge strane, pa okriviti Trumpa i njegove pristaše za podjele, pa i nasilje. Gdje je istina?

– Ovo je vrlo osjetljivo i složeno pitanje jer se radi o kombinaciji stvarnih političkih podjela i retoričkog prenapuhivanja. Atentat na Charlieja Kirka svakako je tragedija i pokazuje opasnosti političkog nasilja, ali Trumpovo i Wattersovo okrivljavanje »radikalne ljevice« snažno je politički retoričko pretjerivanje. Američka ljevica, iako utjecajna u medijima, politici i dijelu društvenih inicijativa, nije homogena ni centralizirana sila koja bi mogla sustavno ugrožavati američku demokraciju. Ovakve izjave više služe mobilizaciji baze i jačanju političkog narativa nego objektivnoj procjeni prijetnje.

S druge strane, ne može se zanemariti da i Trump i njegovi pristaše pridonose polarizaciji društva. Podjela na »mi i oni« i isključiva retorika često eskaliraju tenzije, što u nekim slučajevima može rezultirati nasiljem. Istina je, dakle, složena i nalazi se negdje između: ekstremne retorike obiju strana povećavaju napetost, a stvarna strukturna prijetnja američkoj demokraciji nije jednako dramatična kao što se ponekad prikazuje u političkim medijima. Uza sve to, važno je promatrati i medijski okvir u kojem se te priče šire. Američki mediji, kako lijevi tako i desni, često pojačavaju osjećaj krize i polarizacije prenoseći izolirane događaje kao dokaz šireg društvenog sukoba. U stvarnosti većina građana i političkih aktera djeluje unutar institucionalnih i pravnih okvira, a ekstremni incidenti poput atentata na Kirka i dalje su iznimke, a ne pravilo. Stoga, dok je emocionalni i simbolični učinak takvih događaja velik, njihov stvarni utjecaj na stabilnost američke demokracije treba sagledavati u širem kontekstu, uz oprez prema pojednostavljenim narativima koji krive »cijelu stranu« za izolirane nasilne čine.

Uloga medija

Kolika je uloga medija u sveopćoj eskalaciji političkog nasilja posljednjih godina u SAD-u, kako onih pod Trumpovim utjecajem tako i onih drugih (konzervativci će odmah reći – lijevih!), ali i cjelokupno društvenih mreža i globalne digitalne umreženosti sa svim svojim dobrim, a još više lošim stranama? I Tyler Robinson, osumnjičenik za ubojstvo Kirka, društvenim se mrežama koristio za vlastitu propagandu.

– Mediji, i tradicionalni i digitalni, igraju ključnu ulogu u eskalaciji političkog nasilja u SAD-u jer oblikuju način na koji javnost percipira događaje i sukobe. Tradicionalni mediji, bilo da su pod utjecajem Trumpa ili kritični prema njemu, često ističu senzacionalne ili polarizirajuće sadržaje kako bi privukli pažnju publike, što dodatno produbljuje društvene podjele. Društvene mreže i globalna digitalna umreženost pojačavaju taj efekt jer omogućuju brzo širenje informacija, ali i dezinformacija, često bez adekvatne provjere. Primjer Tylera Robinsona, osumnjičenika za ubojstvo Kirka, pokazuje kako se pojedinci mogu koristiti tim platformama za vlastitu propagandu, motivirati pristaše ili širiti ideološke poruke, što dodatno destabilizira javni prostor i povećava rizik od imitativnog nasilja. U tom kontekstu, mediji nisu samo kanal informiranja nego i aktivni akteri u oblikovanju političkog i društvenog ozračja.

Američkim medijima sada je potrebno nekoliko ključnih stvari kako bi smanjili eskalaciju političkog nasilja i vratili povjerenje javnosti. Prvo, veća odgovornost i profesionalizam u izvještavanju, što zahtijeva da se usustavi temeljita provjera činjenica, izbjegavanje senzacionalizma i uravnoteženo predstavljanje suprotstavljenih stavova, bez pretjeranog favoriziranja jedne strane ili perpetuiranja polarizacije. Drugo, transparentnost algoritama i moderacija na društvenim mrežama. Platforme bi trebale jasnije kontrolirati širenje dezinformacija, govora mržnje i propagande koja može potaknuti nasilje, a mediji moraju kritički pratiti te digitalne tokove informacija. Treće, mediji mogu aktivno promicati medijsku pismenost i kritičko razmišljanje, pomažući građanima da razlikuju pouzdane izvore od manipulativnih sadržaja, a to zaista nedostaje ne samo u SAD-u nego i mnogim drugim državama. Četvrto, umjesto fokusiranja na sukobe i ekstremne izjave, mediji mogu promicati teme koje potiču suradnju, razumijevanje i društvenu koheziju. Ako mediji uspiju u tim područjima, mogu ublažiti podjele i smanjiti poticaj na političko nasilje u javnom prostoru SAD-a.

Lanac straha

Kad se sve zbroji i oduzme, ma koliko sadašnja situacija u SAD-u poprima sve sumornije tonove, pojedini analitičari iz svega što se događa izvlače zaključak da političko nasilje u zemlji ipak ni izbliza nije kao što je bilo u 1960-ima. Stoji li takva teza? Zašto se zapravo u SAD-u, što se onda reflektira i na cijeli svijet, stvara apokaliptična atmosfera, i kuda sve to vodi, i kome je u interesu takvo stanje?

– Teza da političko nasilje u SAD-u danas nije usporedivo s turbulentnim 1960-ima ima određenog smisla kada se gleda broj masovnih prosvjeda, ubojstava ili građanskih nemira – u stvarnom broju incidenata i smrti situacija je manje krvava nego u doba pokreta za građanska prava, protiv Vijetnamskog rata i masovnih sukoba policije s prosvjednicima.

Međutim, ono što današnju situaciju čini posebno problematičnom jest intenzivna medijska i digitalna polarizacija, širenje dezinformacija i sposobnost društvenih mreža da stvore osjećaj stalne ugroze, prijetnje i kaosa. Apokaliptična atmosfera proizlazi iz kombinacije stvarnih političkih podjela, ekonomskih neizvjesnosti, kulturnih sukoba i senzacionalističkog medijskog izvještavanja koje svaki incident povećava i dramatizira. Takvo stanje može odgovarati različitim akterima: političkim liderima koji žele mobilizirati svoju bazu s pomoću straha i ljutnje, medijskim kućama, kojima odgovara visoka gledanost i angažman, pa i globalnim igračima koji profitiraju od unutarnjih američkih podjela. Posljedica je stalni osjećaj krize, narušeno povjerenje u institucije i društvenu koheziju te povećana spremnost dijela javnosti na ekstremne reakcije, što dugoročno destabilizira i američko društvo i međunarodni poredak.

Sve navedeno jasno pokazuje da trenutna situacija u SAD-u zahtijeva povratak dijalogu i međusobnom slušanju, umjesto stalnog eskaliranja sukoba i polarizacije. Političko nasilje, realno ili percipirano, produbljuje podjele i stvara lanac straha i nepovjerenja, što samo pogoršava ionako apokaliptičnu atmosferu. Mediji i društvene mreže mogu biti ili most ili prepreka u ovom procesu: umjesto senzacionalističkog izvještavanja i širenja panike potrebna je odgovorna komunikacija koja potiče kritičko promišljanje, razmjenu različitih stavova i razumijevanje »drugačijeg«.

Dijalog – kako među političarima tako i među građanima – jedini je način da se premoste ideološki jazovi, obnovi povjerenje u institucije i stvori prostor za mirno rješavanje konflikata. Samo takvim, konstruktivnim, razgovorom može se smanjiti opasnost od ekstremnih reakcija, a SAD i svijet mogu se kretati prema stabilnijem, uključivijem i održivijem društvu, gdje različitosti postaju resurs, a ne izvor straha i nasilja.