Dok geopolitička previranja oko američkog NATO-pakta i kinesko-ruskog bloka okupiraju novinske rubrike »Svijet« i »Vanjska politika«, ispod zapadnih medijskih radara redovito prolaze kretanja i pomaci koji se zbivaju na tri najmnogoljudnija kontinenta.

Da bi barem privremeno ispravila ovu nepravdu, američka potpredsjednica Kamala Harris proteklog je mjeseca otputovala u Afriku, gdje je unutar devet dana posjetila supsaharsku Ganu i zemlje afričkog jugoistoka Tanzaniju i Zambiju. Noseći sa sobom torbu punu prekooceanskih obećanja, Harris je najavila povećanje američkih investicija u afričke države i kreditiranje kontinentalnog ekonomskog rasta koji uključuju sedam milijardi dolara privatnih i državnih ulaganja u klimatsku otpornost i adaptaciju diljem Afrike.

– Amerika će biti vođena ne onim što mi možemo učiniti za naše afričke partnere, nego onim što možemo učiniti zajedno s našim afričkim partnerima, parafrazirala je Bidenova zamjenica bivšeg predsjednika Kennedyja dok je gostovala u glavnom gradu Gane Akri, dodavši da će SAD u idućih nekoliko godina izdvojiti više od 100 milijuna dolara za »stabilnost«, odnosno vojne namjene u pet zapadnoafričkih pomorskih država koje muče ekstremističke oružane prijetnje.

Međutim, kao tema koja ni povodom susreta američkih i afričkih lidera nije mogla biti potisnuta ponovo se pojavila Kina. Na pitanje jednog od svojih kućnih novinara koji je s njom doletio u rezidenciju ganskog predsjednika Nane Akufo-Adda Harris je uvjeravala da fokus njezinog posjeta nije kontriranje kineskom utjecaju, već ojačavanje bilateralnih odnosa i prepoznavanje »nevjerojatnih, a dosad neiskorištenih prilika u Africi«.

Akufo-Addo, čiji je ministar financija samo tri dana prije vodio pregovore u Pekingu o restrukturiranju kineskog udjela ganskog duga, nije želio toliko okolišati kao njegova gošća, pa je kiseli izraz na njezinom licu izazvao izjavom: »Možda u Americi postoji opsesija kineskim aktivnostima na afričkom kontinentu, ali takve opsesije ovdje nema. Kina je jedna od mnogih država svijeta s kojima je Gana povezana. Praktički sve zemlje na svijetu su prijateljice Gane«.

Foto Pixabay

Istovremeno, premijer susjedne Obale Bjelokosti Patrick Achi također je otputovao u Kinu, na otok Hainan, gdje se sastao s novim kineskim kolegom Li Qiangom kako bi razgovarao o investicijama u energetski, tehnološki, poljoprivredni i transportni sektor ove države. Nakon što je Kina, vodeći afrički trgovinski partner, već odradila neka ulaganja u bjelokošćansku ekonomiju, poput kreditnog financiranja u iznosu većem od milijardu dolara, izgradnje i proširenja luke u Abiđanu, Li je kazao da se druga ekonomija svijeta sada želi uključiti u misiju pretvaranja ove zemlje u industrijsku silu koja sirovine poput kakaa neće samo izvoziti, već ih i prerađivati, dodavati im vrijednost i prodavati na tržištu kao gotove proizvode. Kao potpisnice kineske inicijative »Pojas i put« Obala Bjelokosti i ostale afričke zemlje nadaju se da će u suradnji sa svojim istočnim partnerom uspjeti pokrenuti robusni i brzi razvoj ovog napaćenog dijela kugle zemaljske.

Nejednaka razmjena

Kao ogromno područje najraznovrsnijih kultura i običaja, dom pregršt različitih naroda, mjesto iznimno bogato povijesti, prirodnim resursima i potencijalima, afrički kontinent s čak 1,4 milijarde stanovnika i 54 UN-om priznate zemlje često se grubom redukcijom svodi na zajednički i pojednostavljujući nazivnik. Ovakvo je kategoriziranje i kognitivno poimanje Afrike zasigurno posljedica nezanemarive i brutalne kolonijalne prošlosti čiji su moćnici kontinent gledali kao pitu čije će dijelove među sobom podijeliti, ne zamarajući se patnjama i negativnim posljedicama što ih izazivaju njihovo nasilje i pljačka.

Nažalost, takva nepravedna percepcija i danas počiva na čvrstim materijalnim temeljima s obzirom na to da su nemilosrdna eksploatacija i neokolonijalizam (preciznije, njegova sve dominantnija financijska podvrsta) itekako prisutni u međunarodnim odnosima i 70, 60 ili 50 godina nakon službenog završetka dekolonizacije.

Kao žrtva transfera vrijednosti prema bogatom imperijalnom centru Afrika još uvijek pati od tzv. nejednake razmjene, koncepta koji označava da se vrijednost za čiju je izradu potreban jedan sat rada zapadnoeuropskog ili američkog radnika razmjenjuje za vrijednost za čiju izradu afrički radnik utroši višestruko više radnih sati. Naravno, ovakvo se skriveno otuđivanje odvija putem eksporta afričkih resursa, prehrambenih sirovina, rudača, minerala i vrijednih metala. Voće i kakao, koltan i nikal, guma i nafta, zlato i dijamanti još su uvijek glavni izvozni proizvodi Južnoafričke Republike, DR Konga, Angole, Nigerije, Alžira, Libije za kojih se bore Kina, zapadne Europe, SAD-a, pa čak i Rusije. Ipak, prava bitka za Afriku i njezina bogatstva tek je u povojima, a sve velike ekonomske sile već su shvatile da opis Afrike kao kontinenta budućnosti nije floskula. Prvenstveno, radi se o geografskoj masi s najmlađom demografskom strukturom u kojoj prosječna dob stanovnika doseže tek 19 godina, što je indirektni označitelj afričkog kapaciteta za radnom, uglavnom jeftinom snagom. Ekspanzija na tamošnja tržišta nužna je potreba globalnog kapitala koji Afriku i danas vrlo uspješno drži nerazvijenom kako bi ju iz nadređenog položaja iskorištavao, kako su nepogrešivo pokazali gvajanski intelektualac Walter Rodney i ekonomski teoretičar Samir Amin.

Stoga nije čudno da su razni međunarodni samiti s predstavnicima velikog broja afričkih zemalja sve češća pojava u Washingtonu, Bruxellesu, Moskvi i Pekingu, kao što su sve češća i putovanja svjetskih čelnika na bilateralne i multilateralne sastanke u afričke metropole.

Reuters

Tako je francuski predsjednik Emmanuel Macron početkom ožujka posjetio glavne gradove Gabona, Angole, Republike Kongo i DR Konga, pokušavajući spasiti nacionalni ugled posrnule sile nakon što su Mali i Burkina Faso otjerali francuske vojnike. Dok vojna vlast u Burkini Faso to razmatra, Mali i Centralnoafrička Republika već su za borbu protiv islamističkih skupina angažirali ruske trupe, uključujući plaćeničku armiju Wagner, no zasad bez previše bojnih uspjeha. I Vladimir Putin družio se s afričkim delegacijama, onima koje su prošlog mjeseca stigle na moskovsku konferenciju, a kojima je ruski čelnik govorio o izvozu hrane i otpisu duga. Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov u proteklih je godinu dana održao čak tri putovanja u afričke zemlje, a ovog će srpnja izaslanstva političkih i gospodarskih elita stići na ekonomski forum Rusija-Afrika, koji se održava u St. Petersburgu.

Nastavljajući višedesetljetnu praksu u kojoj je Afrika prva destinacija na godišnjem rasporedu kineskog ministra vanjskih poslova, Qin Gang je u siječnju posjetio pet zemalja u različitim regijama, uključujući Egipat te Etiopiju, državu u kojoj se kuju planovi za rekonstrukciju nakon potpisivanja primirja u dvogodišnjem građanskom ratu.

Dva koraka iza

Etiopiju je u ožujku pohodio i američki državni tajnik Antony Blinken, koji je svog domaćina Abiyja Ahmeda, predsjednika države i dobitnika Nobelove nagrade za mir, prethodno prozivao za ratne zločine nad pripadnicima stranke koja se oružano pobunila nakon prekida svoje gotovo tridesetogodišnje vlasti. Ne spominjući američke sankcije na etiopsku federalnu vlast koje štete obnovi i ekonomskoj stabilnosti, Blinken je obećao 331 milijun dolara humanitarne pomoći, pa krenuo prema Nigeru da bi tamo rogoborio protiv ruske vojne konkurencije uz najavu da će afrički kontinent ove godine posjetiti i sam Joe Biden.

Foto Pixabay

Problemi s kojima se afričke zemlje bore ne razlikuju se mnogo od onih s kojima se suočava ostatak svijeta, no oni se u Africi manifestiraju na mnogo višoj razini. Ekonomska deprivacija i nerazvijenost, prehrambena nesigurnost, klimatske promjene i globalno zatopljenje, ogromne nejednakosti, političke nestabilnosti, terorizam i ratovi samo su neka od gorućih pitanja na koja afričko stanovništvo traži odgovore, uvijek svjesno da su rješavanje prehrambene i energetske samodostatnosti i dostizanje višeg stupnja tehnološkog razvoja glavni načini ublažavanja društvenih nedaća. Međutim, partnerstva koja se pred Afriku stavljaju često ne samo da nisu usmjerena na benefite tamošnjim narodima, već proizvode upravo suprotne efekte. Već je tisuće stranica ispisano o tzv. »programima strukturalne prilagodbe« MMF-a i Svjetske banke (structural adjustment programs) koji za otplatu starih dugova i pokretanje financijskih ulaganja za najnužnije resore od siromašnih država traže privatizaciju nacionalne imovine i ispunjenje političkih ultimatuma, gurajući ih u spiralu duga čiji cilj nije njegovo konačno otplaćivanje.

Ovi imperijalistički alati i danas funkcioniraju kao ništa drugo nego načini na koje će neokolonijalne sile sprovesti tržišno nasilje nad slabijima dok im svisoka sole pamet o slobodi i demokraciji. Također, pravo koje si ove institucije uzimaju redovito ide onkraj svakog poštovanja koliko-toliko narodu odgovornim državnim aparatima, pa će se tako predsjednik Svjetske banke David Malpass bez imalo samokritike otvoreno usuditi docirati afričkim zemljama zbog njihovih suradnji s Kinom.

Reuters

– Vlade u Africi ne bi smjele nuditi kolateralna jamstva kao temelje za kredite, jer oni zarobljavaju generacije. To se događa kada je u pitanju Kina, izjavio je licemjerni Malpass, čija je dužnosnica Vera Songwe na ovogodišnjem forumu u Davosu bila mnogo iskrenija i vjerodostojnija u svojim namjerama.

– Stvarno mislim da možemo iskoristiti afričke resurse. Rijetki minerali leže na površini DR Konga, Zambije, Bocvane, Južnoafričke Republike, oni bi trebali surađivati s američkim tvrtkama da tvrtke dođu tamo i izvade ih van. Ovo je prilika da američki biznis dođe na kontinent, kazala je Songwe, ne zapitavši se na koji bi način Afrikanci mogli shvatiti ovu najavu.

Konkretne rezultate ovakve vrste »suradnje« afrički narodi mogu vidjeti u i otiscima vojnih čizama američkog Africoma, koji je nakon uništenja Gadafijeve Libije svoj fokus usmjerio na Somaliju i tamošnju ekstremističku skupinu Al-Shabaab. Dok američka vojska, poput svojih ruskih kolega u Maliju, zasad nije polučila nikakav značajan rezultat protiv fundamentalističkih paramilicija, jenki diplomacija u Africi ima još manje uspjeha, stoga je prisiljena fokusirati se na nemušte kritike kineskih djelovanja. Svjestan da u svojoj ponudi ima malo toga što bi se afričkim zemljama sviđalo, američki se narativ prvo temeljio na šupljikavim tvrdnjama o riskantnim kineskim kreditima i zamkama nemogućnosti otplaćivanja dugova, da bi se potom premjestio na upozorenja o netransparentnosti kineskih projekata. Međutim, poučeni potpunim fijaskom zvanim plan »Build Back Better«, kojim je Bidenova administracija za po doma najavljivala neku vrstu ruzveltovskog New Deala, kao i nemogućnošću da SAD, uz svu medijsku mašineriju iza svojih leđa, ne može istaknuti niti jedan uspješan razvojni projekt u Africi, svim je igračima na globalnoj sceni jasno da Amerika na ovom polju za barem dva koraka kaska za Kinom. Bidenova obećanja iz prosinačkog samita u Washingtonu o 55 milijardi dolara namijenjenih za Afriku morat će prvo dokazati plemenite namjere i iskrenu želju za dobrobiti Afrikanaca, a onda i polučiti konkretne rezultate da bi ovu utrku učinili neizvjesnijom.

Dok SAD Africi obećava milijarde, Kina ih ulaže već barem cijelo desetljeće. Kao vodeći strani investitor te gotovo četverostruko veći trgovinski partner od SAD-a prema vrijednosti robne razmjene, Kina je ostvarila »pole position« kada je u pitanju utrka za povjerenje afričkih vlada. Kineske su investicije i kreditna financiranja u Africi iznimno vidljivi zbog toga što su velikim dijelom usmjereni na razvojne i često ogromne infrastrukturne projekte poput pomorskih luka, željezničkih pruga, autocesta, aerodroma i riječnih brana, a za afričke su političare posebno atraktivni jer često dolaze s vrlo niskom kamatnom stopom te još važnije, bez političkih ultimatuma, ucjenjivačkih pritisaka i miješanja u interna pitanja. Neke od najznačajnijih projekata inicijative »Pojas i put« Kina je realizirala upravo u Africi, primjerice kreditirajući i izgradivši 750 kilometara dugu željezničku prugu od glavnog etiopskog grada Addis Ababe do pomorske luke u Džibutiju, 580 kilometara dugu prugu između dva najveća kenijska grada – glavnog Nairobija i lučke Mombase – te izgradivši i djelomično financiravši izgradnju pomorske luke Lekki nedaleko od Lagosa u Nigeriji. Također, kineske kompanije sudjeluju u izgradnji novog grada, odnosno novog administrativnog centra Egipta 50 kilometara istočno od Kaira koji bi trebao biti završen i otvoren ove godine.

Limiti kapaciteta

Budući da kineska ekonomija nije temeljena na maksimi »što veći profit pod svaku cijenu«, njihovi diplomati često ističu potrebu i želju za bilateralnim suradnjama na obostranu korist, čemu u korist ide i podatak da su Kinezi, prema navodima istraživanja sveučilišta Johns Hopkins, u proteklih 20-ak godina otpisali barem 3,4 milijarde dolara duga afričkim zemljama, uz restrukturiranje još 15 milijardi. Dakako, kineski dio interesa u Africi ne tiče se samo spomenutih minerala, čiji je Kina osjetno najveći uvoznik, već i potrebe da azijski div osigura nova tržišta na koja će moći plasirati svoje gotove proizvode, ponajprije potrošačka dobra i tehnologiju. Budući da se kinesko društvo susreće s fenomenom koji označava demografski pad nakon dostizanja određenog stupnja društvenog razvoja, Peking – suočen s limitima domaćih potrošačkih kapaciteta – u Africi vidi idealnog gospodarskog partnera kojem će moći izvoziti čak i ako se američka i europska vrata zatvore. Što se tiče vojnog prisustva u Africi, Kina na ovom planu ne pokušava pretjerano parirati ostalim svjetskim silama. Osim sporadične prodaje oružja Nigeriji i Obali Bjelokosti, Kinezi na kontinentu posjeduju svoju jedinu stranu bazu, onu u strateški važnom Džibutiju, iz kojeg se kontrolira ulazak brodova u Crveno more, odnosno pretkomoru Sueskog kanala. No kineska vojna enklava u Džibutiju nije ekskluzivna jer se zbog istog razloga u toj malenoj državi nalaze i baze još osam stranih vojski, uključujući američku, francusku, njemačku i saudijsku.

Kada je u pitanju značajno skromniji utjecaj Rusije u Africi, on se uglavnom temelji na izvozu žitarica, spomenutoj vojnoj suradnji i povijesnim diplomatskim kontaktima. Prema navodima Al Jazeere, Moskva je potpisala vojno-sigurnosne sporazume s čak 17 afričkih država, a u ovakvom joj angažmanu u prilog ide što na kontinentu, kao ni Kina, nema nikakvu kolonijalnu prošlost. Ova činjenica Moskvu u očima afričkih naroda automatski svrstava među benevolentnije aktere, čemu treba dodati da Rusija, kao formalna nasljednica SSSR-a koja je od prethodnika uvelike kopirala vanjsku politiku, uživa visoku reputaciju zbog opipljive internacionalističke podrške afričkim antikolonijalnim i nezavisnim pokretima nakon Drugog svjetskog rata. Rezultati ovih veza također su konkretni. Afričke zemlje na frustraciju europskih i američkih političara nisu se priklonile autodestruktivnim ekonomskim sankcijama na ruski izvoz, dok su čak 23 afričke članice UN-a odbile glasati za osudu ruske invazije na Ukrajinu u veljači ove godine.

Neokolonijalno gušenje

Premda bismo iščitavajući zapadne medije mogli zaključiti potpuno suprotno, Kina i Rusija nisu države zbog kojih bi Afrika mogla upasti u nepovratno financijsko i ekonomsko vazalstvo. Struktura afričkog duga još je uvijek debelo u vlasništvu Zapada, bilo državnih centralnih banaka, privatnih banaka, ili multilateralnih lešinara poput Svjetske banke i MMF-a, koji posjeduju 13, 35, odnosno čak 39 posto afričkog vanjskog duga. Udio kineskog državnog i privatnog sektora prema podacima Chatham Housea čini samo 12 posto tog duga, odnosno oko 700 milijardi američkih dolara. Međutim, o još uvijek aktualnoj podčinjenosti afričkih zemalja još bolje od suhoparnih brojki govore smrtonosni zagrljaji koji uvelike ograničavaju njihovu gospodarsku fleksibilnost, točnije mehanizmi poput afričkog franka, živućeg relikta nekog – mislili smo – prošlog vremena. Čak 14 bivših francuskih kolonija u Africi još je uvijek obvezano na korištenje eurom vezane valute te ugovorno prisiljeno da polovinu svojih vanjskih monetarnih rezervi drže u francuskoj centralnoj banci. Uz to, ove odnose ilustrira i nedavna prodaja 16 zapadnoafričkih luka. One su, zajedno s nizom popratnih željezničkih koncesija, do prije samo nekoliko mjeseci bile dio portfelja jednog od najbogatijih živućih Francuza Vincenta Bollorea, koji je kolekciju prodao još bogatijem Talijanu Gianluigiju Aponteu i njegovoj MSC grupi za nevjerojatnih 5,7 milijardi eura.

Dok resursi i dividende idu u suprotnom smjeru, izvoz ekonomske, društvene i političke krize iz Europske unije u Afriku zajedno s pripadajućim podmićivačkim transferima predstavljaju i dogovori s Libijom i Marokom kojima Bruxelles osigurava da neželjeni višak čovječanstva ostane zatočen na južnoj strani Mediterana. Istovremeno, Ujedinjeno Kraljevstvo Ruandu koristi kao mjesto za deportaciju migranata, a kako se može i pretpostaviti, ova se tarifa ne ulaže u dobrobit tamošnjih naroda ili nedajbože izbjeglica, već se slijeva u džepove lordova rata čiji utjecaj ponovo perpetuira začarani krug kriminala, korupcije i opće društvene katastrofe.

Međutim, koristeći pukotine na međunarodnom planu, diplomacije afričkih zemalja sve su odlučnije u svom nastojanju da pretendentima na njihovo blago daju do znanja što jest, a što nije u interesu afričkog naroda. Sve je veći broj afričkih političara svjestan svoje nove pozicije na svjetskoj karti, koji sve oštrijim istupanjima i odbijanjima vlastite podređenosti prikazuju kako izgleda borba za nacionalnu autonomiju i suverenost, koncept sve manje poznat s ove strane Mediteranskog mora. Niti jedan europski političar već desetljećima nije imao petlju da poput južnoafričke vanjske ministrice Naledi Pandor očita bukvicu nekom visokom američkom dužnosniku te pred njim jasno osudi njihovu politiku, kao što je to ona učinila pred državnim tajnikom Blinkenom po pitanju pompoznog američkog Zakona o suprotstavljanju štetnih ruskih aktivnosti u Africi. Kazavši mu da JAR neće trpiti »patronizirajuće zlostavljanje« i ultimatume »napravi ovo ili u suprotnom slijedi…« Pandor je odbila zauzimanje strana u ratu u Ukrajini te na praktičan način demonstrirala suvremenu politiku nesvrstanosti. Sve glasnije odupiranje kolonijalnom mentalitetu po kojem je »Afrika samo nešto što postoji da bi bilo eksploatirano« – kako je ovaj obrazac opisao ganski političar Kyeretwie Opoku – lekcija je čije bi pouke mogle izvući i zemlje Europske unije, od svojih južnih susjeda mnogo manje spremne na izazove koje sprema nova era globalnog nadmetanja.