“Ne bojim se plakati zbog tuge i jada. Cijeli tjedan, osjećam se tupo, sve do ovog jutra, kad sam napokon uspjela osjećati i iskusiti to sve”, mlada žena iz Teherana kaže u svome podcastu, koji koristi kao svoj dnevnik.


Govori o šetnji na koju je otišla i svojim impresijama okolice. Uvjerava svoje slušatelje da je jedna od njezinih omiljenih ulica, s puno kafića i dućančića, i dalje netaknuta.


REUTERS 


Odsječeni od interneta




Internetska blokada i dalje je veliki problem. “Samo mali broj nas ima pristup globalnoj mreži”, rekla je. Dogovorila je s prijateljima i poznanicima da jedni druge upozore čim izraelska vojska ponovno pozove na evakuacije.


“Bez obzira na to, postoje izvješća da se prijatelji koji su pobjegli iz okolnih gradova polako vraćaju”, kaže 35-godišnjakinja. U usporedbi sa situacijom od prije nekoliko dana, otvoreno je više trgovina.


I samo dodaje: “Naš novac se topi, i razmišljamo što ćemo.”


REUTERS 


“Samo čekamo”


Priča o velikom psihološkom pritisku uzrokovanom prijeporima nastalim kad obitelji i rođaci borave skupa dan i noć.


U isto vrijeme, postoji velika potreba da budemo tu za one koji više nisu u Teheranu. “Pod kišom bombi, tješimo svoje najmilije koji su pobjegli u inozemstvo”, govori. Njihova bol i brige stvarne su i neosporne, dodaje.


REUTERS


Govori o gradovima koji su meta izraelskih napada i situaciju koju karakterizira nesigurnost i kaos.


Među novinskim izvješćima, glasinama i nijemom strahu, jedva da ima mjesta za jasne misli, kaže.


REUTERS


“Svi pomno analiziraju vijesti iz svih mogućih izvora, više iz nade da će negdje pronaći tračak nade. No nje nema. I mi samo čekamo.”