Posjet Johna Ratcliffa Moskvi nije bio najavljen, ali daleko od toga da je bio tajan / Foto AARON SCHWARTZ/ POOL VIA CNP/PIXSELL
Ratcliffe je u Rusiju odletio ogromnim C-17 Globemasterom, jednim od najvećih i najmoćnijih transportno-putničkih zrakoplova
povezane vijesti
Već nekoliko dana glavno pitanje među geopolitičkim analitičarima je zašto je John Ratcliffe, aktualni šef CIA-e, tajno posjetio Moskvu i što iza toga leži. S tim da ono »tajno«, treba uzeti s velikom dozom rezerve. Posjet nije bio najavljen, o njemu nije bilo službene komunikacije prema javnosti ni iz Bijele kuće ni Langleya, no Ratcliffe je u Moskvu otišao sa stilom.
Umjesto diskretnog leta LearJetom ili nekim drugim malim poslovnim mlažnjakom, kakve CIA definitivno ima na raspolaganju, Ratcliffe je u Rusiju odletio ogromnim C-17 Globemasterom, jednim od najvećih i najmoćnijih transportno-putničkih zrakoplova koji se nalaze u sastavu Američkog ratnog zrakoplovstva. Prije slijetanja u Moskvu, Ratcliffov zrakoplov nakratko se zaustavio u Rigi, glavnom gradu Latvije, baltičke zemlje za koju se vjeruje da će, uz Estoniju, ako Putin ikad odluči napasti NATO, biti prvi cilj ofenzive.
Razlozi za uzbunu
Naravno, javnost je odmah saznala za ovaj put, posebice jer se let Globemastera mogao pratiti na FlightTrackeru, internetskom servisu na kojemu su vidljivi svi zrakoplovi diljem svijeta koji imaju uključen transponder. A Globemasterov transponder je bio uključen, što je prilično neuobičajeno za tajni let koji se nastoji držati podalje od pažnje javnosti.
Prema svemu sudeći, Ratcliffe je u Moskvu, gdje ga je primio njegov ruski kolega Sergej Nariškin, šef ruske vanjske obavještajne službe SVR, a vjerojatno i s Aleksandrom Bortinkovom, direktorom ruskog FSB-a. Što je američki dužnosnik u tome trenutku komunicirao s Rusima, nemoguće je zasigurno znati jer službenih, pa čak ni poluslužbenih, neformalnih informacija nema. I neće ni biti. No jasno je kako direktor CIA-e ne dolazi pregovarati o formulacijama priopćenja poput klasičnog diplomata. Direktor CIA-e dolazi s teškim porukama tipa »mi znamo što i kako spremate. I pazite što radite«.
Stubb: Ne vjerujem da bi Rusija riskirala napad na članicu NATO-a
Finski predsjednik Alexander Stubb rekao je za njemački list Bild da ne vjeruje da bi Rusija riskirala napad na članicu NATO saveza, dodavši da nema smisla testirati odlučnost tog saveza. Zapadni su dužnosnici već upozorili na sve veće opasnosti ruskih hibridnih operacija po europske zemlje, uključujući kibernetičke napade, što potencijalno vodi prema izravnom sukobu s NATO savezom. Njemački dužnosnici procjenjuju da će Rusija biti u poziciji napasti NATO članicu do 2029. godine. – Ne znam ima li netko kristalnu kuglu, no ja jednostavno ne vidim ni dokaze ni činjenice koje bi to potkrijepile, rekao je Stubb u intervjuu za Bild objavljenom u subotu. Također, ne vjeruje da bi Rusija ‘’ikada htijela napasti najmoćniji vojni savez na svijetu’’. Finska se pridružila NATO-u 2023. godine, godinu nakon ruskog napada na Ukrajinu, napustivši tako politiku neutralnosti. Predsjednik te zemlje napominje da Sjevernoatlantski savez treba biti speman na bilo koji scenarij, no ocjenjuje da Moskva nipošto nije u poziciji da otvori rat s NATO-om. Snagu NATO saveza vidi u konvencionalnom oružju, projektilima i nuklearnom oružju. ‘’Nema smisla da bilo koja sila na svijetu testira odlučnost ovog saveza’’, rekao je Stubb. Osim toga, Rusija se suočava s nenadoknadivim gubicima u Ukrajini, kazao je, s obzirom da svakog mjeseca ostaje bez 30 do 35 tisuća vojnika, dok na bojište pošalje oko 27 tisuća novih. ‘’Dakle, imaju sve manje i manje vojnika u vrlo složenoj situaciji. Jednostavno ne mogu zamisiti da mogu mobilizirati snage na dva fronta’’, naglasio je finski predsjednik. Stubb smatra da je zato Ukrajina u nikad jačoj poziciji od početka rata te je od vitalne važosti da je Europa nastavi podupirati. ‘’I vi u Njemačkoj i mi u Finskoj moramo shvatiti da je Ukrajina najbolje sigurnosno jamstvo koje imamo protiv Rusije. Ako Ukrajina izgubi, i mi ćemo izgubiti’’, rekao je Stubb. (Hina/P. S.) |
Prema procjenama američke obavještajne službe, Rusija bi u sljedećih nekoliko tjedana mogla pokrenuti udar na jednu od manjih članica NATO saveza. Udar ne mora nužno biti kopnena ofenziva. Može to biti salva od nekoliko raketa, a može biti i cijeli niz incidenata kakvi se upravo odvijaju na istočnom krilu NATO-a, bez jasnog i očitog izvršitelja. Cilj ionako nije osvajanje teritorija, već testiranje granica NATO saveza do koje mjere će trpjeti provokacije i prikrivene udare.
Obavještajni analitičari potvrdili su nam kako postoji nekoliko mogućnosti i indikatora do kojih je CIA došla. Prvi mogući scenarij je da su presretnute ruske komunikacije, odnosno da su NSA ili CIA dobili uvid kako se među ruskim zapovjednicima raspravlja o opcijama napada na neku od NATO zemalja, kako se procjenjuju posljedice ili pripremaju scenariji. Ako se ovakvi razgovori počnu pojavljivati u nekoliko neovisnih i nevezanih kanala, to je klasičan znak za uzbunu.
Druga moguća opcija je da su američke obavještajne službe došle do ruskih nacrta operacija. Nekoliko je načina kako su mogli doći do uvida u ove dokumente. Bilo računalnim upadima, bilo analizom raspoloživih dokumenata, bilo na kraju i radom agenata koje, prilično je izvjesno, CIA ima u vrhu ruskih sigurnosnih službi i njihova generalštaba.
I treći mogući razlog za uzbunu i nagađanje u redovima američkih obavještajaca moglo bi biti neobično razmještanje ruskih snaga na terenu. Satelitima se može prilično točno vidjeti razmještaj PZO sustava, specijalnih snaga, gomilanje goriva i streljiva… Može se vidjeti logistika. Jer tenk može biti premješten na neko područje radi vježbe. No kada se u blizinu granice razmještaju stotine cisterni, poljske bolnice, zalihe streljiva, stvar postaje puno ozbiljnija.
Jasna poruka
Što god od ovog bilo, bilo je to dovoljno snažno da pokrene Ratcliffov put u Moskvu. Posebice kada se zna da je John Ratcliffe jedan od proturuskih jastreba u američkoj administraciji, čovjek koji je zaslužan da je SAD zadržao snažnu prisutnost u Ukrajini, posebice u obavještajnom sektoru. I to unatoč Steveu Witkoffu, osobnom Trumpovom prijatelju, ali i dobrom prijatelju ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova.
Upravo je zato i način na koji je Ratcliffe stigao u Moskvu jednako važan, kao i ono što je ondje rekao. Ako je cilj bio samo diskretno prenijeti poruku Kremlju, direktor CIA-e imao je desetke načina da u Rusiju stigne gotovo neprimijećen. Umjesto toga došao je golemim američkim vojnim transporterom, preko Rige, s uključenim transponderom i rutom koju je mogao pratiti gotovo svatko s pristupom internetu.
Možda je to bila slučajnost i stvar logistike. No, u svijetu obavještajnih službi slučajnosti ne postoje. Ratcliffov dolazak može se čitati i kao dio same poruke. Washington zna što se događa, želi da Moskva zna da Washington zna, ali i da europski saveznici vide kako je upozorenje preneseno izravno i na najvišoj obavještajnoj razini.
Što su Amerikanci konkretno otkrili, vjerojatno još dugo nećemo saznati. Ali jedno je prilično jasno. Direktor CIA-e ne leti preko Atlantika i pola Europe kako bi ruskom kolegi prenio nešto što može reći telefonom. Ako je Ratcliffe zbog toga osobno sjeo u C-17 i otišao u Moskvu, u Langleyju su očito procijenili da je ono što vide dovoljno ozbiljno da Kremlju treba povući crvenu liniju licem u lice.
