Elham Juha i Jazan Al-Kafarna samo su dvoje među stotinama djece koja su ovih dana ubijena u Gazi, malom području na krajnjem jugoistoku Mediteranskog mora. Tijekom svojih prekratkih života, provedenih u koncentracijskom logoru tek kojih parsto kilometara udaljenom od naših očiju i srca, ova sedamnaestogodišnjakinja i desetogodišnjak bolovali su od cerebralne paralize čije su posljedice pogoršale njihovo zdravstveno stanje, posluživši kao samo jedan od faktora koji će im šanse za preživljavanje genocida smanjiti i na kraju oduzeti. Kombinacijom nekih drugih faktora, Elham i Jazan lako su mogli ostati sakriveni među listom s tisućama ubijenih Palestinaca čija imena nisu transliterirana na latinično pismo, pa kao takva pred publikom kolektivnog Zapada nisu mogla poslužiti kao svjedočanstvo o zločinu historijskih razmjera kojeg tzv. Država Izrael provodi upravo ovog trenutka.

Humanitarnost niz vjetar

Međutim, budući da su Elham i Jazan umrli od gladi, a fotografije njihovih izmučenih i dokrajčenih tijela kod svijeta koji ih je vidio izazvali kolektivne, vrlo precizne asocijacije na kosture iz nekadašnjih europskih logora, prognoza da će sjećanje na žrtve najneljudskijih sudbina trajati duže nego cionistički projekt u zapadnoj Aziji nije nimalo hrabra.

»Nikad nismo vidjeli da civilno stanovništvo biva izgladnjelo u tolikoj mjeri i toliko brzo. Toga nema u modernoj povijesti«, ovog je ponedjeljka izjavio Michael Fakhri, specijalni izvjestitelj UN-a za pravo na hranu, dok su preživjeli palestinski medicinari istovremeno obavještavali kako je broj stradalih od pothranjenosti i njenih posljedica dosegao brojku 27. Glad u Pojasu Gaze ubija najteže bolesnike čiji imuniteti više ne mogu ojačati, djecu koja su mlađa nego petomjesečni nasrtaj izraelskih okupacijskih snaga, a čije majke nisu u mogućnosti proizvesti ili nabaviti mlijeko. Nažalost, vrlo je izvjesno da za 2,3 milijuna Palestinaca natiskanih između stotina tisuća ruševina tek slijedi najgore. Pitanje je vremena kada će smrtonosni vrtlog izgladnjivanja, nehigijene, trovanja, bolesti, psihičkog terora i naizgled neograničenih zaliha izraelskih bombi doseći proporcije holokausta kojeg niti njegovi počinitelji niti indiferentni voajeri s vrha proklete političke kule neće moći nonšalantno ispratiti.

S obzirom na razinu pothranjenosti i katastrofalnog higijenskog i zdravstvenog stanja, Svjetska zdravstvena organizacija (WHO), WFP i UNICEF još su sredinom siječnja izvijestili kako samo neograničeni priljev hrane, medicine i humanitarnih radnika te otvaranje novih ulaznih točaka može osigurati najosnovnije potrebe stanovništva Gaze. U UN-ovom izvještaju s kraja veljače navodi se da se četvrtina populacije nalazi »korak od gladi«, da su palestinska djeca prisiljena jesti stočnu hranu te kako izgladnjivanje posebno pogađa žene i majke koje redovito »jedu posljednje i najmanje«. 90 posto male djece, trudnih žena i dojilja teško su pothranjeni, 90 posto djece mlađe od 5 godina pati od barem jedne zarazne bolesti, a 82 posto Palestinaca nema pristup čistoj i pitkoj vodi. Situacija je najteža na sjeveru Gaze koji je Izrael od ostatka enklave odvojio zabranjenom zonom Netzarim. Dok se u gradu Rafahu na jugu nalazi 1,5 milijuna Palestinaca, u sjevernom je dijelu s minimalnim šansama za pronalazak hrane zarobljeno 700 tisuća ljudi do kojih minorne količine pomoći stižu samo zrakom, a informacije s terena govore kako očaj gladnih postaje toliki da se ljudi bore oko rasutih paketića. Ukoliko se izraelski napadi i aktivno sprečavanje pristupa pomoći nastave – tvrdi opširni izvještaj organizacije Refugees International – smrtnost bi u narednom periodu mogla doseći brojku od dodatnih 85 tisuća stradalih.

Da bi pred pritiscima domaće, zahtjevima skromne javnosti prikazali odraz nečega što bi trebalo sličiti na humanost, skupina zemalja na čelu sa SAD-om u protekla je tri tjedna započela kampanje slanja humanitarne pomoći iz zraka, zasitivši medijski prostor spektakularnim video snimkama čija je atraktivnost trebala zamijeniti njihov efekt. Prema podacima UN-ovog Svjetskog programa za hranu (WFP), ratnim američkim i francuskim avionima kojima je Izrael dozvolio nadlijetanje Gazom u prvom je tjednu ožujka dostavljeno tek šest tona hrane, dok su Jordan, Egipat i UAE u prvom ramazanskom tjednu zrakom poslali manje od sto tona hrane. Istovremeno, s egipatske strane graničnog prijelaza Rafah nalaze se tisuće kamiona s hranom i medicinskom pomoći koji čekaju izraelsku dozvolu za ulazak, svaki od njih s 15 do 20 tona potrepština, među kojima samo 50 do 100 kamiona dnevno dobiva zeleno svjetlo i garanciju da ih izraelska vojska neće gađati. Usporedno, u »normalnim« danima okupacije kada je Gaza mogla proizvoditi dio vlastite hrane, lijekova i medicinskih potrepština, u Pojas je stizalo 500 kamiona pomoći na dan, odnosno između 8 i 10 tisuća tona različitih resursa.

Nemoć i laži

Nemali broj humanitarnih organizacija, uključujući WFP i UNRWA-u, izjavio je kako zračne pošiljke neće suzbiti glad te kako cestovni transport pomoći nema alternativu, no najoštriju osudu cjelokupnog plana odaslali su Doktori bez granica (MSF). U svom izlaganju pred UN-ovim Vijećem sigurnosti čelnik MSF-a Christoph Lockyear pokušaje pomoći ocijenio je »sporadičnima, oportunističkima i potpuno neadekvatnima«, navevši kako se u Gazi svaki dan pokušava preživjeti sa sve manje svega. »Gledamo sistematično uništavanje humanitarnog sustava koji smo podržavali desetljećima. Gledali smo kako naše kolege i pacijente ubijaju i mrcvare. Ova situacija kulminacija je rata koji Izrael vodi protiv cijele populacije Pojasa Gaze. To je rat kolektivnog kažnjavanja, rat bez pravila, rat pod svaku cijenu. Zakoni i principi na koje se kolektivno oslanjamo da bi omogućili humanitarnu pomoć srozali su se do točke beznačajnosti. Humanitarna pomoć danas u Gazi je ništa nego lijepa iluzija koja perpetuira narativ da se ovaj rat vodi u skladu s međunarodnim zakonima. Posljedice puštanja međunarodnog zakona niz vjetar odjeknut će daleko preko Gaze. One će biti teško breme na našoj kolektivnoj svijesti. Ovo nije samo politička neaktivnost, ovo je postalo političko suučesništvo«, kazao je Lockyear tijelu koje je dosad blokiralo tri rezolucije o implementaciji hitnog humanitarnog primirja.

Premda je Izrael sve granice pojmljivog ratnog ponašanja već odavno prekršio, dovevši ih do stadija koji više nego sadržajem sada šokira zatupljujućom normalizacijom najgorih zločina, orkestriranje uništenja doseglo je nove razine monstruoznosti koje ne razotkrivaju samo ono što se nalazi u glavama izraelskih političara i generala. Nakon pretvaranja bombardiranja stambenih objekata, napada na bolnice i UN-ove škole, ubijanja novinara i medicinara, otmica i egzekucija u ništa više nego običnih, regularnih vijesti, sada već redoviti napadi tenkovima i snajperima na konvoje s hranom samo su posljednji dokaz da izraelska vojska s istrebljenjem što većeg broja Palestinaca neće stati sve dok ima s čime ubijati. Nakon što je 29. veljače u prvom i ranojutarnjem »masakru brašna« ubio barem 120 ljudi koji su se približili kamionima s pomoći, Izrael je do današnjeg dana tu brojku povećao na preko 400 ubijenih i 1.300 ranjenih Palestinaca, bezočno lažući o okolnostima u kojima se neoprostiva mrcvarenja civila odvijaju.

No bez laži koje kao sa trake dolaze iz Washingtona Tel Aviv ne bi pred međunarodnim institucijama mogao proći lišo. Jedna od posljednjih manipulacija administracije Joea Bidena bila je ona o navodnom predramazanskom primirju kojim bi se patnja Palestinaca u svetom islamskom mjesecu smanjila, iako su informacije i s izraelske i s palestinske strane dale naslutiti kako višetjedni pregovori nisu rezultirali nikakvim dogovorom. Znajući da na njima u ime palestinskih militantnih skupina sudjeluje Katar, jasno postaje da se bliskoistočno igranje realpolitike pretvorilo u jednako veliku prepreku za razrješenje oružanog sukoba kao i izraelski maksimalizam. Dok Izrael i dalje ne nudi nikakve garancije da će nakon razmjene zarobljenika stati s bombardiranjima i kopnenom okupacijom, Abu Obeida, glasnogovornik Hamasovih brigada Kasam, prošlog je tjedna izjavio kako početna točka ikakvog konsenzusa mora biti izraelsko poštovanje međunarodnih zakona, odnosno potpuno povlačenje iz Pojasa, dizanje blokade humanitarne pomoći, omogućavanje povratka raseljenih Palestinaca i obnovu Gaze.

Demokratski odabir zločina

Izraelska invazija na Rafah, najavljivana za ovaj ponedjeljak kao završni čin genocida nad Palestincima, također se nije pomakla s mrtve točke. Kako je zbog intenziviranja rata s libanonskim Hezbolahom Izrael morao povući vojnike iz Gaze, očigledno je da izraelski premijer Benjamin Netanyahu i njegov ratni ministar Yoav Gallant nisu u stanju pokrenuti uspješnu operaciju na najgušće naseljenu točku enklave. Ono što nije poznato je utjecaj američke nevoljkosti da, barem javno, u potpunosti podrži napad čije se posljedice već znaju. Američki web portal The Intercept objavio je sadržaje internog spisa kojim američko veleposlanstvo u Izraelu navodi kako će invazija na Rafah »spriječiti svu humanitarnu pomoć koja ulazi u područje i onemogućiti humanitarce u Rafahu da pomognu ljudima izvan grada« te izazvati smrt još desetaka tisuća ljudi. Ovo saznanje nije bilo dovoljno da SAD Izraelu izda ultimatum i naredi otvaranje Rafaha za nesmetanu distribuciju, pa je Bijela kuća umjesto jednostavnog rješenja prionula kompliciranom vojno-infrastrukturnom inženjeringu.

Nezadovoljan sporednom ulogom distributera smrtonosnog oružja i kriminalnog advokata, Washington je započeo izgradnju plutajuće platforme u obalnom području Gaze koja bi, prema Bidenovim najavama, trebala poslužiti kao vojna luka za prihvat pomoći Palestincima. Za izgradnju 550 metara duge platforme tisući američkih vojnika trebat će 60 dana, a iako detaljne informacije o njenom vođenju te navodnoj izraelskoj suglasnosti i uključenosti nisu dostupne, ono što je sigurno jest da narav ove instalacije nije privremena kako je to ustvrdio Pentagon. S obzirom da Palestinci ne mogu čekati dva mjeseca prije nego smrtonosna glad zahvati najšire skupine društva, čudnovati tajminzi i rokovi otkrivaju kako je aktualni predsjednik prvenstveno motiviran akcijama koja bi mu u teoriji trebale povećati šanse na studenskim izborima. Iako je Demokrat izjavio kako »američke čizme neće biti na [Gazinom] kopnu«, izvjesno je da će nova vojna instalacija Ujaku Samu poslužiti za izravniju kontrolu događaja oko Izraela čije vodstvo postaje sve sumanutije i sve manje poslušno.

Pregršt se kvalitetnijih i manje vjerojatnih interpretacija ovog poteza pojavilo u samo par dana nakon Bidenovog govora o Stanju Unije. Zasad nepotkrijepljena i spekulativna, ali ne i opovrgnuta tumačenja spominju kako prisutnost američkih vojnika šalje poruku da Washington Netanyahuovoj ekstremističkoj vladi ne vjeruje i kako bi SAD na čelu države radije vidio lojalnije političare poput bivših premijera Yaira Lapida i Naftali Bennetta ili aktualnog izraelskog predsjednika Isaaca Herzoga. Crna predviđanja navode kako bi okupaciju Gaze SAD mogao izvršiti i sam, no najizgledniji scenarij je onaj u kojem će SAD Izraelu dati odriješene ruke da s Rafahom radi što god mu je drago i sudjelovati u protjerivanju Palestinaca pomorskim putem. Budući da Egipat nije oduševljen idejom o guranju stanovnika Gaze na Sinaj, izraelska invazija Rafaha iz smjera jugoistoka stotine bi tisuća ljudi nužno usmjerila prema obali Mediteranskog mora nakon čega će Palestinci od Amerikanaca dobiti velikodušnu ponudu i mogućnost da odaberu hoće li biti žrtve etničkog čišćenja ili genocida.

Dubioznosti oko pravog odnosa SAD-a i Izraela, pri kojem je sigurna samo činjenica da on skupine dobro pozicioniranih moćnika čini nemjerljivo bogatijima, osim opisanog plana o platformi doprinose i probni baloni američkih medija koji sve češće pišu o »Bidenovoj frustriranosti Netanyahuom«. Biden i njegov najvažniji suradnik, državni tajnik Antony Blinken, koriste svaku moguću priliku da dokažu osobnu lojalnost cionizmu, no takvo se samoidentificiranje vrši uz opreznu politiku kojom se Izrael želi spasiti od njih samih. Dok si Washington pred svijetom ne može priuštiti imidž nemoćnosti kada je u pitanju discipliniranje Tel Aviva, ono što je predsjedniku još važnije od optike podrška je koja dolazi od vrlo utjecajnog izraelskog lobija AIPAC te, još važnije, američkog vojno-industrijskog kompleksa koji zbog ukrajinske i izraelske opskrbe doživljava nezabilježenu profitnu bonanzu. Stoga pokušaj menadžeriranja humanitarne katastrofe omogućava da trenutna administracija na međunarodnoj sceni zadrži dojam odlučnog i snažnog aktera koji još uvijek sve konce ima u svojim rukama, međutim ovakva politička taktika već je plaćena žrtvovanjem posljednjih ostataka američkog moralnog kredibiliteta.

Američka još uvijek zadnja

Ako je Stanje Unije kod nekih ostavilo upitnike oko (ne)iskrenosti američkog humanitarnog impulsa, svojim prošlotjednim intervjuom Joe Biden ih je sve uklonio. »Nikad neću napustiti Izrael. Nema te crvene linije zbog koje ću srezati oružje pa da oni nemaju barem Željeznu kupolu da ih štiti«, izjavio je predsjednik MSNBC-u, no ono što je od njegovih riječi ostalo još indikativnije njegova su dugo vremena neobznanjivana djela. Kako je otkrio Washington Post, od listopada do danas Biden je svoj potpis stavio na više od sto dokumenata kojima se pri slanju oružja, municije i druge vojne opreme Izraelu zaobilazi parlament, izravno omogućivši Tel Avivu da u Gazi izazove barem 31 tisuću smrti te rani više od 73 tisuća Palestinaca. Iako prema anketi YouGova više od polovice Amerikanaca te više od 60 posto Bidenovih glasača želi da američka vlada prestane s izvozom oružja Izraelu dok ne napadi na Gazu ne stanu, pošiljkama – među kojima su najpopularnije one s 227 kilograma teškim MK-82 bombama – nema kraja. Kako američki zakoni propisuju da Washington vojnu pomoć ne smije slati strani koja čini ratne zločine, netransparentne izvanparlamentarne procedure Bidenu dozvoljavaju da detalji o sponzoriranju Izraela ostanu tajni, kao i izbjegavanje ikakvih procjena o tome krši li primatelj međunarodne zakone ili ne.

»Sramota je za civilizaciju da se danas, u 21. stoljeću, humanitarna katastrofa u Gazi ne može zaustaviti. Ona je još jednom podsjetila svijet da dugotrajna okupacija palestinskih teritorija više ne može biti ignorirana. Povijesna želja palestinskog naroda da uspostave neovisnu državu ne može više biti izbjegavana, a povijesna nepravda koju su Palestinci pretrpili ne može se nastaviti generacijama i mora biti ispravljena«, povodom najnovijih palestinskih stradanja izjavio je Wang Yi, čelnik kineskog ministarstva vanjskih poslova u čijoj je režiji prošlogodišnji ramazan obilježen nadom u svjetliju budućnost regije. Nakon povijesnog pomirenja Saudijske Arabije i Irana pod kineskom medijacijom zapadna Azija izgledala je spremna za raskid s višedesetljetnim ratnim ciklusom, no samo godinu dana kasnije regionalni sukob na više frontova nameće se kao sve izvjesnije rješenje za palestinsku i izraelsku krizu. Nasilje u prvom ramazanskom tjednu nije izbjeglo ni palestinsku Zapadnu obalu, posebno vjernike koji u mjesecu posta pohode bodljikavom žicom opkoljenu jeruzalemsku džamiju Al Aksa. U strahu od buđenja novog vala palestinskog nacionalnog jedinstva, Izrael je u okupirano područje postavio 23 bataljuna spremnih na obračunavanje s 2,8 milijuna Palestinaca koji i sami trpe pravo ratno stanje, ubijanja civila, otmice i oružane ulične borbe. Niti na tamošnjem vidiku ne nazire se ama baš nikakvo mirovno čudo. Pod budnim pogledima svijeta mukotrpna palestinska žrtva gomila se do kataklizmičkog raspona, dosežući razmjere koje bog možda i može oprostiti, ali čovječanstvo nikako i nikada ne smije.