Johnnyev glas. Uvijek u isto vrijeme i rezigniran i aktivistički ton koji deklamira vječite stihove. Mješavina sarkazma, nade, osude i oslobođenja.Johnnyev glas koji pjeva »Slobodu« prvo je što mi je zazvonilo u glavi nakon vijesti iz Pariza. »Sloboda nije božje sjeme pa da ti ga netko da…«. Taj ton. Ta stisnuta, nemoćna šaka, koja svojim zamahom mijenja svjetove. »Sloboda nije krilatica reklamnog panoa/konstruktivna kritika postojećeg stanja «…

  Napad bijednika s kalašnjikovima na ljude naoružane smislom za humor, jasno, mnogo je dublji od pukog obračuna s karikaturom. Od »osvete« zbog uvrede religijskoj svetinji. Radi se o pucnju u osjećaj slobode, u kojem su se građani Europe baškarili toliko dugo da je postao samorazumljiv. A nije. Sloboda nije dana, ni zadana, ni garantirana. I svaka generacija ima svoju dionicu.

  Napad u Parizu pritom je samo pokazao koliko se može, mržnjom i strahom, otići unatrag. Protiv toga ustala je cijela Francuska i Europa i to nikoga nije trebalo ni moglo iznenaditi. Pitanje, međutim, nije što će s ovim slučajem biti danas, sutra i narednih tjedan dana. Pitanje je koliko će Francuskoj biti do satire, slobode izražavanja i karikatura za godinu, dvije ili pet? Što će, protekom vremena, biti s Charlie Hebdoom i drugim sličnim medijima? Koliko će se ubojice izjednačavati s ljudima iste vjere, a koliko će baš ovakav čin djelovati na dublje razumijevanje razlika u društvu. Cilj metaka nije bio ubojstvo 12 ljudi – cilj je bio ubiti toleranciju. I u ovom trenutku je potpuno neizvjesno hoće li biti ostvaren.

  Jer, koliko će ljudi mariti za slobodu izražavanja ako se nastavi kriza? Ako se ne budu više mogla uplaćivati ljetovanja na Azurnoj obali? Ako ne budu imali dovoljno za osiguranje budućnosti svojoj djeci? Koliko će im onda biti bitne karikature, satira i otvorene ruke i duša za spuštanje svih umišljenih veličina? Možda isto onoliko kao i u najsiromašnijim krajevima svijeta gdje se i nalaze inkubatori za teroriste?

 

 Sapun s mirisnim biljem

Satira je, to barem Hrvatima nije nepoznato, sapun za društvo. I to ljekoviti, s mirisnim biljem. News-bar, sprdex i slični projekti, samo su aktualni izdanak dugotrajnog trenda dobre, ne budimo licemjerni, zajebancije na račun ozbiljnih stvari. Feral tribune je zaslužio cijelo poglavlje u suvremenoj povijesti domaćeg slobodarstva. A još uvijek kultna Top lista nadrealista i na širem području. Doduše, dok su neki uživali u cinizmu, sprdnji i zdravom mentalnom anarhizmu koji se širio okio TLN-a i FT-a, drugi su čistili cijevi.

  Dobra zajebancija je, dakle, vrlo, vrlo ozbiljna stvar. Likovi kojima se ne možeš smijati uvijek su oni kojih se društvo treba čuvati. Čak i ako tek mrko gledaju na zezanje na svoj račun. A društvo koje strogo postavlja okvire satiri ne može se s punim pravom zvati slobodnim. Nečija uvrijeđenost se može razumjeti, ali smiješak na vlastiti račun je najbolja demokratska legitimacija. Siktanje kroz zatvorene zube samo je potencijalni preludij rafalima. Velik je, istina, korak između jednog i drugog, ali smjer, smjer je isti.

Cijena Matrixa

Nisu trebali posljednji teroristički napadi, da doznamo kako je ovogadno vrijeme. Ratovi, prekrajanja granica, vječni sukobi, nesigurne egzistencije, nefunkcionirajuće države zbrisale su bajku o »kraju povijesti«. Vrijeme je ovo koje s jedne strane nudi lakoću globalnih komunikacija, slobodu izražavanja kao samorazumljivi preduvjet egzistencije, ali i vrijeme straha, nesigurnosti i pristanaka na čopor. U kojem, kako ide stara istina, smrdi, ali je barem toplo i sigurno.

  Sloboda je, međutim, osnovna ljudska potreba. Njeno ignoriranje neće rezultirati smrću, kao što bi, primjerice, bilo ignoriranje žeđi, ili gladi, ali će svakako unazaditi kvalitetu osobne egzistencije. Uz što, obično, idu i medicinske pojave, čirevi na želucima, šarene pilulice i slični matrixoidni pripravci.

  A sloboda je i dalje ugrožena kategorija, čak i kad ne prijeti rafalna paljba. Uvijek. Ta bitka nikad nije gotova. »Sloboda nije zahvalnica pročitana abecednim redom«, pjeva Johnny i dalje, danima. Mješavina sarkazma, nade, osude i oslobođenja…

  No, ostajanje u čoporu je tako mirna opcija. Ona se nudi svakom, skoro svakog dana. Nekad ćeš pobrisati svoj post na facebooku. Nekad slegnuti ramenima. Nekad pregristi jezik pred gazdom. Jer je današnje društvo posloženo tako da je tečaj slobode istovjetan tečaju novca. Tko ima više novčanica, ima i više slobode. Ima li? Trebao li bi doista imati? I što bi na to rekli pobijeni u Parizu? A što će na to reći svatko od nas?

Povlašteni

Sloboda, dakle, nije samo primiti metak za vlastitu mogućnost zajebancije na račun svega. Svih svetinja na ovom i onom svijetu. Ali, sloboda nije ni samo hrabrost. »Sloboda nije jednostavan domaći zadatak« i dalje grize Johhny kao da se sprema za kraj ili početak svijeta, »ona je svijest o skladu nesklada nesavršenih ljudi«.

  Sloboda je, ne valja se zanijeti samo jurišem, i racionalnost i odgovornost i tolerancija. Težnja da se ide naprijed, jer uvijek ima naprijed, sa spoznajom i o rakovom hodu. O neskladu i nesavršenosti u svoj njihovoj ljepoti.

  Samo povlašteni imaju priliku na točan datum, svako malo, konzumirati veliki dio slobode. Samo povlašteni, a naša zemlja se srećom nalazi u tom krugu, imaju pravo slobodno birati ljude koji će ih voditi i krojiti pravila života društva. Samo povlašteni imaju slobodu izlaska na izbore.

  Ili tu slobodu da na njih ne izađu. Iz bilo kojeg razloga.

  Ali bi se tu mogli naći u situaciji prokleto sličnoj onoj u kojoj se našao junak jednog od najvećih romana u povijesti ljudskog roda, »Mučnine«, nakon raskida ljubavne veze.

  »Sad sam sâm i slobodan. Ali ta sloboda je pomalo nalik na smrt«, napisao je Jean Paul Sartre.

  Francuzi i sloboda. Ima neka tajna veza.

  »Sloboda te čeka, uzmi je«. Opet Johnny.

  Kao da je ipak početak.