Iveković: Ako su cilj napada civili, napad ne može biti legitiman, bez obzira na to tko ga počinio

Izrael je okupator. Nametnuo je blokadu Gaze i, povremeno i prije ovih događaja, ispaljivao je rakete i bombardirao pojedine ciljeve u Gazi. Uvijek je tvrdio da su mu cilj bili »teroristi«, bez obzira na to koliko bi civila pritom bilo ubijeno 

Ivan Iveković diplomirao je pravo i doktorirao politologiju, nakon čega je bio veleposlanik bivše Jugoslavije u Tanzaniji i Egiptu. Od početka devedesetih živi u Kairu gdje na tamošnjem Američkom sveučilištu predaje komparativnu politiku i politički islam. Iz neposredne blizine svjedoči burnim događajima i pobunama u arapskom svijetu posljednjih nekoliko godina, u Tunisu, Egiptu i drugim arapskim državama, a danas i najnovijoj krvavoj izraelskoj agresiji na Gazu.

  Što je u pozadini ovog krvoprolića na Bliskom istoku? Što je bio okidač za izraelsku odluku da još jednom, po treći put u nekoliko godina, krene tenkovima na Gazu? Koliko je nedavni »povijesni« dogovor o pomirenju Hamasa i Fataha pokrenuo Izraelce na akciju?

  – Krvoprolića različitog obima događaju se i u više drugih zemljama Bliskoga istoka i Sjeverne Afrike već tri godine. Izraelski masakr Palestinaca u Gazi je doista najnoviji. Premda izraelsko-palestinski sukob traje od stvaranja izraelske države 1948. godine, da ne idemo predaleko u prošlost možemo reći da je nedavni sporazum Fataha i Hamasa o formiranju vlade nacionalnog konsenzusa bio jedan od glavnih uzroka pokretanja ove ofenzive, iako postoje i drugi elementi koji su se na to nadovezali. Mislim pritom na ubojstvo izraelskih tinejdžera za koje je vlada Benjamina Netanyahua odmah optužila Hamas, iako za to nije bilo dokaza, a zatim i na osvetničko ubojstvo mladog Palestinca, kojeg su živog spalili neki židovski doseljenici. Oni su uhićeni i njima će se suditi.

  Poslije toga je počelo Hamasovo raketiranje Izraela, iako se još uvijek raspravlja tko je prvi počeo, što je sada potpuno irelevantno. Zatim je krenula izraelska kopnena ofenziva protiv Gaze, kombinirana s bombardiranjima iz zraka i s mora. To je treća izraelska kaznena ekspedicija protiv ovog palestinskog teritorija u zadnjih šest godina, otkako su Izraelci napustili Gazu i, u suradnji s Egiptom, stavili je pod blokadu.    

Državni terorizam

Ako znamo da je Hamas raketirao izraelski teritorij, je li u napadu na Gazu riječ o legitimnom vojnom odgovoru Izraela?

  – Ako su cilj napada civili, napad ne može biti legitiman, bez obzira na to tko ga počinio. Ne može biti legitiman ni ako se ubijeni civili proglašavaju »kolateralnim žrtvama« napada na neprijatelja kao što to redovito čine izraelske vlasti. Izrael je okupator. Izrael je nametnuo blokadu Gaze i, povremeno i prije ovih događaja, ispaljivao je rakete i bombardirao pojedine ciljeve u Gazi. Uvijek je tvrdio da su mu cilj bili »teroristi«, bez obzira na to koliko bi civila pritom bilo ubijeno. Isto je činio i u Siriji i Libanonu, čime im je slao poruku da je prisutan i da paze što rade. Po mojem sudu riječ je državnom terorizmu. UN-ovo vijeće za ljudska prava (UNHRC) odlučilo je pokrenuti istragu o sadašnjim izraelskim ratnim zločinima. A Richard Falk, poznati međunarodni pravnik i bivši izvjestitelj UN-a za ljudska prava Palestinaca, može mu staviti na raspolaganje dokazne materijale koje je sam prikupljao godinama. On smatra da već sada ima dovoljno vjerodostojnih dokaza za pokretanje postupka protiv Izraela pred Međunarodnim kaznenim sudom. Uzgred, Falk je američki židov i ne može ga se optužiti za »antisemitizam«.

  Znate li koliko je izraelskih civila poginulo tijekom zadnje ofenzive na izraelskoj strani?

  – Znam. Dva. U prošlom izraelskom napadu na Gazu prije dvije godine poginuo je jedan izraelski građanin, građevinski radnik, i to Palestinac, a ubijeno je nešto više od 1.400 Palestinaca. U najnovijoj izraelskoj ofenzivi (razgovor je vođen u četvrtak ujutro, op. a.), ubijeno je 718 Palestinaca, a oko četiri tisuće ih je ranjeno, dok je na drugoj strani poginulo 27 Izraelaca, od čega 25 vojnika, a oko 300 ih je ranjeno. Dvojica ubijenih vojnika su američki građani. Ogromna većina stradalih Palestinaca su civili, među njima puno djece i žena. Prema UN-ovoj kancelariji za koordiniranje humanitarnih poslova (UNOCHA) – u posljednja dva dana ofenzive ginulo je po jedno dijete svakoga sata. Računa se da je do sada nekih 120.000 Palestinaca potražilo spas u džamijama – a već ih je 40 bombardirano, zatim u školama UN-ove agencije za palestinske izbjeglice (UNRWA) – dvije su do sada pogođene, i bolnicama – dvije su bombardirane. Dodajem kako je 50 izraelskih vojnih obveznika odbilo sudjelovati u agresiji i sudit će im vojni sud.

Ima li veze situacija u Ukrajini s ovim što se događa na Bliskom istoku?

  – Ima. Povezuju ih nafta i plin, što ima posljedice na veliko područje, pa i na našu zemlju. Pogledajte samo kako je EU, koja je do jučer bila protiv izgradnje LNG terminala na Krku, sada odjednom promijenila stajalište. Plinovodi i naftovodi s ruskim energentima stižu u Europu preko Ukrajine, dok su na Bliskom istoku Izrael, Sirija i Libanon na putu od Saudijske Arabije, Irana i Iraka, najvećih proizvođača nafte, prema Mediteranu. Američke kompanije otkrile su ispred obala Izraela i Gaze, velike količine prirodnog plina. Ta se nalazišta protežu do Libanona i Cipra. Donedavno je Egipat prodavao plin Izraelu, no prestao je jer ga nema ni za svoje potrebe. Sad Izrael nudi plin Egiptu, koji će tu ponudu vjerojatno prihvatiti.

  I još jedna zajednička karakteristika kriznih područja u i oko Ukrajine i na Bliskom istoku – suprotstavljeni interesi SAD i Zapada s jedne strane, i Rusije s druge. I konačno spominjem i korupciju lokalnih vladajućih garnitura koje je bila jedan od povoda početnih političkih prosvjeda, primjerice protiv Mubaraka i Asada, s tim što su ti protesti kasnije bili instrumentalizirani i militarizirani.       Kako komentirate stajalište Europske unije prema eskalaciji nasilja u Gazi?

  – Zbunjuje me. Francuzi su bili agresivni kada se radilo o Siriji, čak i više od Amerikanaca, a sada su jedino propalestinske demonstracije u Francuskoj okončane u nasilju i sukobima policije s demonstrantima. U Britaniji, primjerice, iste takve demonstracije nisu tretirane na takav način.

  Nije li Europska unija nedavno dobila Nobelovu nagradu za mir? Bi li zbog toga morala biti dosljednija?

  – I Obama ima Nobelovu nagradu za mir, pa isto tako nije ništa učinio od onog što je obećavao.

  Kako je moguće u takvoj situaciji razdvojiti civilne ciljeve i Hamasove vojne ciljeve?

  – To je nemoguće. Hamas je dio tog naroda, bez obzira na to što ima svoje vojno krilo. Izraelci se pravdaju da Hamas koristi civile kao »živi štit«, no riječ je o najgušće naseljenom području na svijetu i nemoguće je odvojiti jedno od drugog.

   Hamasove slijepe rakete

Izraelci prije raketiranja pozivaju palestinsko stanovništvo da napusti svoje kuće i svoja naselja. No postavlja se pitanje gdje bi mogli otići? Jedino u more…  

  – Ne mogu ni u more, jer ih i odatle tuče izraelska mornarica.

  Izraelci svoju operaciju obrazlažu »zaštitom vlastitih građana« i akcijom protiv Hamasovih »vojnih ciljeva«, no od izraelskog oružja uglavnom stradavaju civili, a od palestinskog, osim u ona dva slučaja, isključivo izraelski vojnici. Kako objašnjavate taj paradoks? Izrael svojim proturaketnim sustavom presreće 90 posto Hamasovih raketa ispaljenih na izraelski teritorij.

  – S ovim raketama Hamas sada može dosegnuti i najudaljenije izraelske ciljeve, pa i do Jeruzalema, dok su mu ranije rakete samo prebacivale granicu. Međutim, riječ je o slijepim raketama, koje ne mogu ništa naciljati. Hamas je samo jednom ovih dana slučajno pogodio jednu benzinsku pumpu. No činjenica da sada hamasovci raspolažu dalekometnim raketama iznenadila je Netanyahuovu vladu. Još ih je više zabrinula jedna bespilotna letjelica koja je navodno bila upućena prema Dimoni, centru u putinji Negeva u kojem vlasti čuvaju svoj nuklearni arsenal. Letjelicu su međutim oborili.

  No prijetnja raketama, naravno, kod izraelskog stanovništva budi strah, a na tom strahu prosperira Netanyahuova koalicijska vlada kojoj zapravo trebaju neprijatelji. I u tu svrhu označila je Hamas, ignorirajući činjenicu da u Gazi djeluju i druge organizacije, primjerice radikalni Islamski džihad i ljevičarska Narodna fronta za oslobođenje Palestine. No hamasovci su najsnažniji, a i najbolje organizirani i pripremljeni za ovo što se sada događa. Čini se da su nešto naučili od Hezbollaha koji je nakon posljednje izraelske ofenzive u južnom Libanonu, iz kojeg se na kraju morao povući, bio slavljen širom arapskog svijeta kao veliki pobjednik. Izraelci su se iznenadili kad su otkrili da su hamasovci i njihovi lokalni saveznici izbušili podzemlje Gaze, izgradivši mrežu tunela u kojima čuvaju oružje i rakete, gdje se okupljaju i gdje su im izlazi prema različitim lokacijama, pa i prema Izraelu. Bila su barem dva pokušaja hamasovaca da tim tunelima upadnu u Izrael i tamo nešto naprave, ali su ih Izraelci zaustavili. Bilo je to veliko iznenađenje za izraelsku vojsku i obavještajnu službu, kao što su ih iznenadile i dalekometne rakete.

  Odakle su ih nabavili?

  – Izraelci tvrde da su rakete iz Irana prošvercane preko Sinaja. Nisam u to uvjeren, jer u posljednjoj godini to nije bilo moguće zbog egipatskog rušenja podgraničnih tunela s Gazom kojima se ranije odvijao šverc svega i svačega. Osim toga, ako su Iranci odlučili naoružati tim raketama Hamas zašto bi im isporučili defektne koje ništa ne mogu naciljati?    

Solidarnost s Palestincima

Kao što je izraelska ofenziva u Libanonu prije nekoliko godina vitalizirala Hezbollah, tako će vjerojatno i sadašnja izraelska akcija ojačati Hamas, koji je bio gotovo u bezizlaznoj situaciji, zar ne? No Izraelci kao da to ne shvaćaju.

  – Slažem se. Najindikativniju potvrdu toga vidimo u preokretu kod Mahmuda Abasa, Fatahovog palestinskog predsjednika i predsjednika Palestinske uprave, koji je od prve prihvatio egipatsku inicijativu (izraelski paraobavještajni portal Debka.file tvrdi da je to ustvari zajednička izraelsko-egipatska inicijativa) za uspostavljanje primirja, a onda se predomislio, osudio izraelsku agresiju i podržao zahtjeve Hamasa.

  Hamas je naravno odbio taj prijedlog, postavivši cijelu listu svojih zahtjeva, od kojih je najvažniji zahtjev za deblokadom Gaze, i to s obje strane, ne samo s izraelske, nego i s egipatske. Egipat je ovdje bio loš »posrednik«, jer je još ranije proglasio Hamas »terorističkom organizacijom«, baš kao i vlastito Muslimansko bratstvo, a Hamas je potekao iz egipatskog Muslimanskog bratstva. Egipatski režim ima veze s Abasom i Fatahom, koje zapadni mediji opisuju »umjerenim« i »prozapadnim«, ali ne i s Hamasom. Hamas je za inicijativu primirja doznao iz novina. No Hamas, kojemu je deklarirani cilj »osloboditi čitavu Palestinu« i »uništiti Izrael« i ovom je prilikom obnovio prijedlog za uspostavljanje desetogodišnjeg primirja s »cionističkim entitetom«. Izrael je ignorirao taj prijedlog, kao što je ignorirao i raniji prijedlog Arapske lige za zaključenje trajnoga mira ako pristane na formiranje nezavisne palestinske države koju će činiti Zapadna Obala i Gaza s istočnim Jeruzalemon kao glavnim gradom.

  Možda je i u potpunoj blokadi Gaze od strane Izraela i egipatskom zatvaranju jedinog graničnog prijelaza iz Gaze u Rafahu, što se dogodilo nakon vojnog udara i rušenja Mursija, jedan od glavnih uzroka ovog sukoba, jer je u tom trenutku Hamas dospio u gotovo bezizlaznu situaciju?

  – Kada je riječ o Hamasu i njegovim saveznicima u Gazi, sigurno. Hamas je od tog trenutka bio u očajnoj situaciji: stanovništvo mu je gladovalo, nisu imali struju ni vodu, nedostajalo je lijekova i sl. Činilo se da je palestinsko stanovništvo zbog toga počelo okretati leđa Hamasu, ne samo u Gazi nego i na Zapadnoj obali, gdje su Abasove snage nastavile surađivati sa izraelskim službama sigurnosti. No brutalnost sadašnjeg napada izazvala je najprije zgražanje i revolt, a onda i solidarnost sa Hamasom. Protestirali su i Palestinci Zapadne obale i oni što stanuju u Jeruzalemu. Prijetilo je izbijanje treće Intifade (pobune), što je natjeralo Abasa da se na riječima solidarizira sa Hamasom.

  Solidarnost s Palestincima sada raste po cijelom svijetu; u Francuskoj, Britaniji i drugim zapadnim zemljama, kao i u Egiptu, premda se to tu ne vidi jer je cijeli tisak režimski i demonizira ne samo Hamas, nego i Palestince općenito.

   Sporazum Fataha i Hamasa

Kako Egipat obrazlaže potpunu blokadu Gaze?

  – Sigurnosnim razlozima. Iz Gaze se navodno šverca oružje, a militanti iz Hamasa i Muslimanskog bratstva održavaju bliske veze. No veza između Hamasa i organizacije koja je preuzela odgovornost za većinu terorističkih akcija na Sinaju i u Egiptu, Ansar Beit al-Maqdis, što se može prevesti kao »čuvari svete kuće«, odnosno Jeruzalema, nije dokazana. Kao što nije dokazano ni da su se Muslimanska braća u Egiptu bavila i bave terorizmom. No postoji i drugi, možda značajniji razlog o kojem Egipćani ne govore. Izraelci su još Mubaraku nudili da Egipat preuzme kontrolu nad Gazom, što znači i za tadašnjih 1,7 milijuna gazanskih Palestinaca, za njihovo prehranjivanje i za njihovo »pristojno ponašanje« prema Izraelu. Još prije se je više izraelskih političara i komentatora zalagalo za etničko čišćenje Eretz Yisraela, protjerivanjem ne samo Palestinaca koji su izraelski državljani (doduše drugoga reda), već i onih koji žive na Okupiranom teritoriju, tj. onih u Gazi prema egipatskom Sinaju, a onih sa Zapadne obale prema Jordanu. Naravno, ni jedna egipatska i jordanska vlada (te dvije arapske zemlje su jedine zaključile mirovne sporazume sa Izraelom) na tako nešto ne bi mogla pristati.

  Objasnite nam funkcioniranje Hamasa, koji je, kako se često zaboravlja, došao na vlast pobjedom na demokratskim izborima? Hamas je stekao povjerenje Palestinaca upravo sustavnim socijalnim i humanitarnim radom, a počeo ga je gubiti kad se radikalizirao.

  – Za to bismo se trebali vratiti daleko u prošlost. Hamas su kao svoje palestinsko krilo osnovali pripadnici Muslimanskog bratstva. Riječ je o organizaciji koja je očuvala vezu s Egiptom, bez obzira na velike probleme na koje je nailazilo Bratstvo u Egiptu, gdje su bili u sukobu i s Naserovim i Sadatovim, kao i danas s el-Sisijevim režimom. Najmanje problema zapravo su imali s Mubarakom, koji je Muslimanskom bratstvu ostavio određen prostor djelovanja, što mu je omogućilo da se bavi socijalnim radom, čime je i stekao potporu građana. Zahvaljujući toj potpori Muslimansko bratstvo je i pobijedilo na prošlim parlamentarnim izborima, a tako je i Mursi pobijedio na predsjedničkim izborima.

  Hamas je operirao na potpuno isti način. I prije nego što je osnovan kao političko krilo Muslimanskog bratstva, a bilo je to u vrijeme kada je Fatah bio glavni neprijatelj Izraela, prije sporazuma u Oslu iz 1993. – u kojem su Jaser Arafat i PLO priznali državu Izrael, a Izrael je priznao samo PLO, dok je sudbinu buduće palestinske države prepustio pregovorima, koji su, naravno, bili bezuspješni – Muslimansko bratstvo se na palestinskim područjima bavilo socijalnim radom. Izraelci su toj socijalnoj djelatnosti gledali kroz prste, sve dok nije osnovan Hamas i njegovo vojno krilo, brigada Al-Qassam, koja danas ispaljuje većinu raketa na Izrael. Na izborima na palestinskim područjima 2006. Hamas je dobio većinu u palestinskom Zakonodavnom vijeću ne samo u Gazi, nego i na Zapadnoj obali. Hamas je tada formirao vladu u dogovoru s Abasom, kojega je za predsjednika izabralo to Zakonodavno vijeće. Onda se, međutim Fatah okrenuo protiv Hamasa, raspustivši Zakonodavno vijeće i Hamasovu vladu, te pohapsivši Hamasove prvake na Zapadnoj obali. Poslali su i četiri brigade svojih milicija na Gazu, gdje su trebali uništiti Hamas, no bili su poraženi. I sada dolazimo do nedavnog sporazuma Fataha i Hamasa o vladi nacionalnog konsenzusa, koji je zasad samo deklaracija, no Izraelcima je to bio dovoljan povod za ovu ofenzivu. No taj je dogovor trebao i Hamasu i Fatahu. Abas je praktički postao irelevantan. Pristao je na navaljivanje Amerikanaca ponovno sjesti s Izraelcima za pregovarački stol, kako bi se dogovorili o budućim pregovorima, od kojih se ionako ništa ne očekuje. Dogovorom s Hamasom osnažio je svoje pozicije prema Izraelcima i Amerikancima. A Hamasu je pomirenje s Fatahom trebalo kako bi izašao iz nametnute mu izolacije.    

Regionalna kriza

Neki analitičari kažu da će Izrael ostvariti taktičku pobjedu, ali da će izgubiti na strateškom planu.

  – Slažem se. Izrael će možda potisnuti Hamas, odnosno njegovo vojno krilo, iako mu to nije uspjelo s Hezbollahom, no to ne znači da će uništiti cijelu organizaciju.

  Kako se najnoviji sukob u Gazi uklapa u posljednje događaje na širem bliskoistočnom pdoručju, ponajprije u Siriji i Iraku?

  – Imam dojam da su izraelske vođe posljednjih nekoliko godina bili u čudu jer više nisu bili u centru događaja. Previranja su zahvatila cijeli Bliski istok i sve susjedne zemlje, a njih nigdje nije bilo. Oni su navijali za američki vojni napad na Iran, no Amerikanci su započeli pregovore s Irancima, a ti pregovori, iako se odugovlače, idu prema pravom cilju, odnosno demontiranju navodnog iranskog nuklearnog programa. Saudijci su navijali za istu stvar, s tim da su Izraelci u pogledu Sirije bili posljednji koji su se svrstali protiv Asada i njegova režima. Razlog je jednostavan: izraelska granica sa Sirijom na Golanu bila je najsigurnijom od svih izraelskih granica. I kada se radilo o sirijskoj opoziciji i tzv. umjerenom islamizmu, koje su podržavali Turci i Katar, a Amerikanci ga prešutno prihvaćali, Izraelci su bili nepovjerljivi, ali nisu ga napadali. Uplašili su se, međutim, kad su džihadisti izbili na njihove granice na Golanu, zbog čega bi više voljeli da ostane Asad. Džihadisti nekadašnje Države Iraka i Levanta, koji su nedavno proglasili osnivanje »islamskog kalifata« na osvojenom teritoriju u Iraku i Siriji prijete i Libanonu i Jordanu. Sve je ovdje, dakle, povezano u jednu veliku regionalnu krizu koja se proteže od Maroka na zapadu do Jemena na istoku.

  Tko je najodgovorniji za ovu veliku krizu?

  – Odgovorni su, naravno, lokalni akteri, koji su podgrijavali krizu, ali i izvanregionalne sile, koje su se umiješale, i to ne uvijek na pametan način. Smatram da je, primjerice, američka uloga u svemu ovome bila duboko kontraproduktivna. I još uvijek jest! Amerikanci vode jako konfuznu politiku, ne zna se što zapravo hoće. Povlače kratkoročne poteze, koji dugoročno pogoršavaju stanje. I nemaju konzistentnu politiku prema cijeloj krizi, nego svako krizno žarište tretiraju pojedinačno, gubeći iz vida širu sliku.

  Odgovorna je i Turska, koja je praktički osnovala Slobodnu sirijsku vojsku, kao i Iran, koji je osnivač Hezbollaha. Tu je i Saudijska Arabija, koja je cijelo vrijeme stajala iza Islamske države Iraka i Levanta, sve dok Amerikanci nisu pritisnuli saudijskog kralja koji je objavio dekret prema kojem će svi oni koji se odlaze boriti i svi koji im pomažu biti kažnjeni kaznom od dvije do 30 godina zatvora. Neke su već pohapsili, a tom su odlukom one Saudijce koji su već otišli boriti se sa sunitskim islamistima spriječili da se vrate.

  Koliko je sve to rezultat Obaminog nesnalaženja kada je riječ o razumijevanju strateških izazova, o čemu se u zadnje vrijeme puno govori?

  – Znam da ga republikanci žestoko napadaju zbog toga, no američke vojne avanture po svijetu imale su visoku cijenu. Ameriku je 2008. zahvatila ekonomska kriza, iz koje se još u potpunosti nije izvukla, zbog čega SAD ne mogao nastaviti djelovati po starom obrascu. Stoga se opredijelila za ratove preko surogata, odnosno posrednika (engl. proxy wars).

  Tako su Amerikanci u Siriji podržali tzv. umjerenu opoziciju, koja je od samog početka uključivala džihadiste. U Iraku nije jasno što Amerikanci žele, osim što je jasno da se u američkom Kongresu sukobljavaju dvije struje: jedna koja bi željela sačuvati jedinstvenu državu i druga koja bi ga htjela podijeliti po etničkim i vjerskim granicama.

  Na kurdski, sunitski i šijitski dio…

  – Po bosansko-hercegovačkom receptu. Amerikanci su bili spremni surađivati s umjerenom varijantom Muslimanskog bratstva, koju su gurali Turci i Katar, no istodobno su jedni i drugi, sa Saudijskom Arabijom, gurali i džihadiste, pa su na kraju došli do toga da su se sirijski džihadisti razišli s džihadistima u Iraku, odnosno današnjim kalifatom, Islamskom državom. Kalif Ibrahim al Bagdadi zasad se diktira razvoj događaja u Iraku. Operira s obje strane iračko-sirijske granice i kontrolira područje od Alepa u Siriji pa skoro do Bagdada.

  Mislim da sam u jednom vašem članku vidio podatak da je riječ o području većem od Velike Britanije…

  – Tako je. Radi se o teritoriju veličine Velike Britanije i Irske zajedno. No riječ je o pustinjskom, slabo naseljenom području barem u zapadnom Iraku. I što je jako važno: Islamska država postala je i naftna velesila, jer kontrolira crpilišta nafte. Naftu koristi za vlastite potrebe, a prodaje je i Turcima, kao i lokalnim benzinskim pumpama u Mosulu i okolici. Prodaje se ispod cijene, no kupci naftu plaćaju. Podsjećam također da su se džihadisti u filijali iračke Centralne banke u Mosulu dokopali novca u vrijednosti od pola milijarde dolara.

  Terorizam, dakle, može biti i odličan biznis…

  – Moram priznati da su jako dobro organizirani na području koja su okupirali.