Idućeg se mjeseca navršava okruglih 100 godina otkako je Benito Mussolini, fašist broj 1 i jedan od najpoznatijih ćelavaca u povijesti, umarširao u Rim s kojih par desetaka tisuća crnokošuljaša te od metar i žilet velikog talijanskog kralja Vittorija Emanuelea III. zatražio da mu u ruke preda metaforičke ključeve političke vlasti. Ova povijesna pričica završava tek što je počela, jer je neslavni Terzo bez imalo problema potjerao dotadašnjeg premijera, krvoločnoj glavonji rasprostro svoje odaje, pa omogućio jednu finu, mirnu i tada ustavnu tranziciju vlasti.

Demokratski je legitimitet pred kraljem tada osiguravala naoružana, brojčano impresivna banda iza novog vođe, no shvaćanje legitimiteta, kao i politički subjekt kome se on polaže, dosta se promijenilo u stoljeću iza nas. Najnovije nam političke prakse iz Italije govore kako za današnji dolazak na čelnu poziciju ove države treba prikupiti kojih 7 milijuna glasova na izborima, što je krajem rujna za rukom pošlo Giorgiji Meloni, predsjednici stranke Fratelli d’Italia. Na posljednjem izdanju talijanskog festivala s nikad manjom posjećenosti, koja je u 80-im godinama dosezala i do 90 posto, a sada kaska i za dvotrećinskim udjelom, stranka Braće nije u potpunosti poharala konkurenciju, centrističku stranku establišmenta Partito Democratico, ali je zauzela oba parlamentarna doma, Senat i Zastupnički dom, te ispunila obećavajuće preduvjete da sa sestrinskom Legom i očinskom Forza Italia uđe u dvotjedni period u kojima će pokušati formirati novu vladu.

U danima u kojima ne znamo kako će se koji dijelovi talijanske desnice namiriti i raspodijeliti si resore, europska se javnost zabavlja zanimljivom povijesnom simbolikom i analogijom te jalovom, žalosno nekvalitetnom raspravom o filozofskom nominalizmu – je li kolijevka fašizma restaurirala ovaj, mislili smo nekad, poraženi pokret; kako definirati fašizam, je li Italija preko noći zaslužila da ju proglasimo fašističkom – pritom u drugom planu ostavljajući napola obrađene analize i teorije o političkim, ekonomskim i društvenima uvjetima, bez pružanja zadovoljavajućih odgovora politički zahtjevnijim bićima.

Ipak, pogubljeni mediji, dok pokušavaju zadržavati budalastu objektivnost ovlaš isticanjem »prve žene premijerke«, na kraju nekakvom dvostrukom pogreškom nesvjesno pružaju indikativnu interpretaciju talijanske političke scene – ovo je još samo jedna promjena figura na političkom vrhu korjenito pokvarenog sistema kome ekstremno desne snage ne predstavljaju ama baš nikakvu prijetnju, već mu, upravo suprotno, pomažu da opstane i ispuni svoje ciljeve akumulacije kada regularni liberalizam to jednostavno više nije u stanju. U ovom ključu se dobivaju i najplodonosnije interpretacije prijevremenih izbora. Pokazivanje osnovnog političkog instinkta koji je narod počastio glasačkim listićem, ogledalo se u povlačenju parlamentarne podrške tehno-autokratskom premijeru Mariju Draghiju, čiji je nepatvoreni, izvorno europski neoliberalizam imao truli okus koji samoprozvani anti-sistemski elementi u strahu pred biračima jednostavno nisu mogli progutati.

Pas koji laje ne grize

»Ja vjerujem da je Mussolini bio dobar političar. Pod time mislim da sve što je on radio, radio je za Italiju. I nemamo toga više kod političara kojih smo imali u posljednjih 50 godina«, govorila je ljeta gospodnjeg 1996. prema svemu sudeći nova talijanska premijerka, tada 19-ogodišnja Giorgia Meloni, zajedno s diktatoru vjernom majkom članica fašizmom nadahnute skupine Movimento Sociale Italiano. Međutim, mlada Rimljanka nije morala dugo čekati da sama u talijansku politiku pokuša vratiti ono što joj valjda nedostaje. Već 2008., s tek 31 godinom u zadnjici, postala je najmlađa ministrica u povijesti države ikad nakon što ju je živući Ken talijanske elite, Silvio »bunga bunga« Berlusconi postavio za šeficu Ministarstva mladih i otežao joj gradnju imidža anti-sistemske političarke koja dijeli sudbinu s prosječnim građaninom.

Matteo Salvini, Silvio Berlusconi i Giorgia Meloni / Reuters

Nakon perioda interesnih stapanja i raskola talijanskih desničara kojih se ne bi posramili niti hrvatski nacionalisti s obje strane Dinare, Meloni je izvršila površan stranački i nešto uvjerljiviji osobni rebranding te sebe, u lijepom ironičnom potezu, kao dokazanu protivnicu moderniziranja rodnog spektra postavila na čelo svoje Braće, organizacije usko premrežene otpacima Berlusconijevih vlada. Pozivanjem na ujedinjenje uvodnim riječima nacionalne himne, očitim asocijacijama slogana »Dio, Patria, Famiglia« te jeftinom identitetskom retorikom »ja sam žena, majka, kršćanka«, Meloni predvodi stranku s desecima tisuća članova od kojih mnoge privlače susreti naricanja za fašističkim vođom, pri čemu glorificiranja Ducea i Führera ne zaobilaze niti aspiranti iz vrha stranke dok s figom u džepu odbijaju neugodne usporedbe. Uspjevši ono što nije uspjelo plavoj kolegici dubokog glasa i prodornog pogleda Marine le Pen u Francuskoj, talijanska je biljka otrovnog imena 4 posto dobivenih glasova na izborima 2018. godine pretvorila u trijumf temeljen na nekadašnjim glasovima na sjeveru jake Lege i svog budućeg partnera Mattea Salvinija.

Podrška desnog biračkog tijela koja je na biračke listiće prelila tintu oko brojeva ispred njihovih kandidata stigla je iz puke činjenične inercije da Fratelli d’Italia nisu kontaminirani vlašću kao Salvinijeve trupe, no to im neće činiti prepreku da sklope koaliciju s opcijama koje su imale dovoljno vremena za omastiti i dokazati se. Suprotno oduševljenim klicanjima ili pak panici koju ovakvi razvoji izazivaju kod onih koji zbivanja u globalnoj političkoj areni prate samo po naslovima najmoćnijih medija, razlike između Fratelli d’Italia i dosad vladajuće Lege gotovo da ne postoje, pa su narativi kako fašisti preuzimaju vlast u Italiji po prvi puta od Drugog svjetskog rata pogrešni u apsolutno svim aspektima ove tvrdnje. Nakon što su ankete dugo vremena jasno kazale kako će FdI sigurno odnijeti izbornu pobjedu, kabal Meloni – Salvini – Berlusconi održao je niz sastanaka na kojima je dogovoreno kako će donna Giorgia imati najbolju startnu poziciju za mjesto predsjednice vlade, a zatim je započelo traženje podrške tamo gdje je ona još bitnija – u ložama, na 50-im katovima, dugim hodnicima i briselskim odajama.

Centralna problematika talijanskih izbora, bar u očima političkih i ekonomskih elita, bilo je grabljenje obećanog dijela EU financijskog paketa post-pandemijske pomoći, najvećeg od svih alociranih porcija u iznosu od 191 milijarde eura, od kojih se dosad u talijansku kasu slilo njih 46, a da se u nacionalnoj politici malo toga promijeni, uključujući i retoriku, brinu se krupni kapital, vodeće europske i talijanske institucije te prateći mediji koji su Braći nevoljko pružili priliku da se pokušaju prezentirati kao odgovorni i dostojni čuvari nacionalnog interesa. Kako stvari stoje, pametno i pragmatično pozicioniranje Meloni neće zaustaviti spomenutu financijsku pošiljku i u napast dovesti Ursulu von der Leyen da »iskoristi alate« ako »stvari [s Italijom] krenu u otežavajućem smjeru«, a zauzvrat će Europska komisija, kako to obično biva, imati kontrolu nad time gdje će talijanska država ulagati te i sve druge eure. Kad se zagrebe u predlaganu ekonomiku Braće, niti jedna od dvije strane nema razloga za brigu. Obična neoliberalna lista ružnih želja koja uključuje regresivne poreze, fleksibilnost rada, fiskalnu škrtost i uvođenje orbanističkog »workfarea« koji i od socijalnih slučajeva traži da se za tu crkavicu namuče, ostat će u sjeni zapaljivih tzv. identitetskih pitanja te na obostrano zadovoljstvo nastaviti daljnje osiromašivanje naroda.

Stoga, bez obzira na iskrenu Meloninu nesnošljivost prema tvorevini koja prva u redu u šaci drži talijanski suverenitet, ono što treba očekivati je još uspješnije pripitomljavanje nego što su ga prošli Lega i Matteo Salvini. Za to će se prije svega pobrinuti besmrtni Berlusconi čije je tridesetogodišnje iskustvo u podmazivanju talijanskog kapitala i njegovom premreživanju s europskim financijskim sektorom neprikosnoveno. Kontra inicijalnog straha, mentor-savjetnik čija je zadaća amortizirati potencijalna neželjena skretanja entuzijastičnih mladaca smirit će bojazni europskih birokrata o dobivanju nove Mađarske koja će iznutra testirati limite briselskih dekreta i beskompromisno gurati neki »Prima l’Italia« nacionalizam.

I zato će osnovni konsenzus talijanske politike ostati zabetoniran. Potlačenost eurom, priklanjanje NATO-u, anti-migrantska politika, podrška Ukrajini i proturuskim sankcijama, odvojenost i ignorancija elita od bilo kakvih narodnih zahtjeva i duboko nedemokratske društvene podjele do daljnjeg nisu u opasnosti, pa će koketiranje Giorgie Meloni s anti-EU stavovima za potrebe kampanje ostati samo to, pri čemu o nekoj vrsti Italexita ne treba niti pomišljati. No usprkos navedenom, pobjeda filofašističke desnice mogla bi dati dodatan vjetar u leđa onim europskim snagama koje po doma salutiraju po rimski, a izvan njega ne žele slušati optužbe o ljubljenju logora i korporativne diktature. Standardni koktel represivnih politika protiv LGBTQ populacije, prava na abortus, radničkih prava, sindikata i socijale prije svega će ojačati španjolsku frankističku stranku Vox, ali i grčku ekstremnu desnicu obezglavljenu nakon zabrane transparentno nacističke Zlatne zore.

Nema alternative ekstremnom centru

O tome koliko trenutna europska ekonomska konfiguracija determinira talijansku politiku, društvo i njihova ograničenja najzornije pokazuje sada već općepoznati podatak o talijanskom dugu, koji je od eskalacije u 80-ima do danas dosegao enormnih 152 posto BDP-a. Potpuno suprotno neutemeljenim optužbama samoprozvanih »fiskalno odgovornih« i »radišnih« nacija koje sve nedaće Europske unije automatski svaljuju na »lijene mediteranske zemlje« europskog juga, Italija godinama provodi politiku mjera štednje koja je, zajedno s povijesnim, izrazito negativnim utjecajem eura, čak i u periodima kapitalističkog prosperiteta svejedno ostvarivala izrazito niske stope profita.

Dugogodišnji tehnokratski štih Berlusconija, Romana Prodija i Marija Draghija Italiji nije uspio ishodovati političku težinu i važnost u razini Njemačke i Francuske koju nalažu statusi druge industrijske i treće ekonomske sile Unije, veličina zemlje i nešto apstraktnija povijesna važnost, a hrabrije pokušaje lijevih politika apsorbirala je centristička Demokratska stranka, definicija političkog »manjeg zla«, danas bezidejni relikt manje konvulzivnih vremena koji ne inspirira niti (nove) birače niti korporacije. Na odnose moći unutar talijanske politike najbolje nas podsjeća ne tako davni veto predsjednika države Sergia Mattarelle na neortodoksni prijedlog koji je za ministra financija i ekonomije htio postaviti oštrog kritičara eura Paola Savonu. Vladajuća koalicija, predvođena tada vodećom parlamentarnom strankom, protestnim Pokretom 5 zvijezda, morala se pokunjiti pred jačima, a neiskustvo i nespremnost na borbu s iskusnim morskim psima Zvjezdaše je odvelo u koaliciju sa stožernom strankom establišmenta, što su platili drastičnim padom s 32 na više od očekivanih 15 posto izborne podrške.

Reuters

Također, odlična ilustracija manjka moći talijanskog parlamenta prikazana je tijekom prošlogodišnje krize vlasti, u kojoj je neizabrani financijaš Mario Draghi, dugogodišnji predsjednik glavnog instrumenta talijanske monetarne subordiniranosti zvanog Europska centralna banka, odigrao sistemsku ulogu asa iz rukava te zasjevši za mjesto premijera pameti doveo neposlušne populiste. U epizodi koju je rimski novinar Thomas Fazi nazvao »jednom od najjadnijih demonstracija ulizivačkog konformizma talijanskog društva«, svi oni koji su u tom društvu imali nešto za izgubiti – od krupnih kapitalista i bankara, preko ličnosti iz vrhova političkog, akademskog, zdravstvenog, medijskog i katoličkog miljea, sve do kompromiserskih sindikata i srednjeklasnih organizacija – izmoljakali su hodajuću personifikaciju svega pokvarenog u talijanskoj (i europskoj) politici da odoli pred kakvim-takvim parlamentarno-demokratskim pozivima na odgovornost prema široj javnosti.

Sramotno niska razina političke kulture i demokratske participacije u političkim procesima, ali i elementarni manjak samopoštovanja i dostojanstva koji pred (istina, ogromnim) pritiscima odozgo pokazuju partije i pokreti, oblikuju očito neprobojni diskurs kojeg Braća Giorgie Meloni, barem na početku vladavine, neće provocirati. Naravno, to znači da će ukorijenjene regionalne razlike u stupnju razvoja i popratni animoziteti na relaciji Sjever – Jug koji remete idealističku sliku nacionalnog jedinstva à la Fratelli ostati u drugom planu pod imperativom rješavanja minimalno trostruke krize s kojom se velika većina Europske unije, pa tako i Italija suočavaju – COVID-om udarenom ekonomijom i tržištem rada, inflacijom u srži uzrokovanom konstantnim smanjivanjem vrijednosti rada te energetskom krizom izazvanom samoubilačkim europskim sankcijama.

Prema podacima Istata, u Italiji 5,6 milijuna ljudi, od čega 1,4 milijuna djece, živi u uvjetima apsolutnog siromaštva, kategorije ispod svih prihvatljivih linija dohodaka i životnog standarda. Ovih 10 posto populacije disproporcionalno obitava na siromašnijem jugu zemlje koji obilježava tradicionalno niska razina ekonomske aktivnosti i visoka stopa kriminala, što je posebno izraženo kod mladog, besperspektivnog stanovništva, dok su talijanski penzioneri u ipak nešto boljem položaju. Ozbiljni zastoji u proizvodnji, plasiranju i distribuciji poljoprivrednih dobara, industriji koja je uvozom jeftine radne snage unutar (iz Rumunjske i Bugarske) i izvan Europske unije (iz Albanije i azijskih zemalja) dodatno poremetila etničku homogenost talijanske demografije, ugrozili su najslabije plaćene radnike koji osim egzistencijalne nesigurnosti trpe i svakodnevni rasizam. Ovoljetno ubojstvo uličnog prodavača u istočnoobalnom gradiću Civitanova Marche koji je, prema videosnimkama navijački orijentiranih očevidaca, tamnom bojom kože i stupnjem invaliditeta ugrozio čistoću nacionalnog tkiva, ponovo je na vidjelo iznijelo problem ideološko-teorijske ksenofobije i ambivalentnog odnosa prema praktičnom nasilju čija opozicija ostaje uglavnom deklarativna. Niti policijsko premlaćivanje novinarke Alessie Candito iz mainstream dnevnog lista La Repubblica dok je u Palermu izvještavala o nasilnoj represiji »sigurnosnih snaga« nad malobrojnim anti-Meloni protestom nije zadobilo pažnju van izražavanja podrške cehovskih novinarskih udruženja, pokazujući zabrinjavajući manjak ozbiljnijeg i djelotvornijeg solidarnog aktivizma s kojim se Italija nosi.

Predvidljivost banalnog nacionalizma

U kontekstu pretvaranja u dim svega onoga čvrstoga i opipljivoga što smo držali za sigurne konstante naših života, banalnost nacionalizama i njihovih nagona za mnoge predstavlja jedan od rijetkih rukohvata koji mogu prigrliti. Takvu predvidljivost vještiji meštri koriste da apstrahiraju iznimno kompleksnu genezu svih društvenih procesa te defanzivnu retoriku promijene u mobilizacijsku i napadačku. Zato nove zazubice talijanske desnice za Istrom i Dalmacijom neće biti ništa drugo nego fusnota za domaću upotrebu. Sveprisutna historijska ignorancija jedino je pogonsko gorivo klime u kojoj se bez previše problema podižu spomenici Gabrieleu D’Annunziu i u kojem uvaženi europejski dužnosnici kao bivši predsjednik EU parlamenta Antonio Tajani mogu reminiscirati za nasljeđem onih koji su, kako im kažu, u slavnim vremenima velike nacije vladali svijetom.

Slučaj Italije samo je još jedan doprinos tezi da eradikacija fašizma, fašističkih snaga i društvenih temelja na kojima su oni dobili moć u Europi nikad nije izvršena, ali i dokaz tome koliko malo promjena ono što se danas (pre)slobodno naziva fašizmom donosi u privatnim interesima saturiran liberalni kapitalizam. Zemlju koja je 60-ih godina trenirala uistinu fašističke paramilitarne skupine i vršila terorističke napade u operaciji Gladio, a u transnacionalni parlament do pred koju godinu slala Mussolinijevu unuku s politikama vrlo bliskima obiteljskoj tradiciji, treba promatrati u skladu s njenim kontinuiranim povijesnim padom na svjetskoj sceni od kolonijalne sile do pozicije služavkine sluge.

Zato nitko pri zdravoj pameti ne može očekivati da će članica trećeg ešalona NATO pakta poslati 500 tisuća svezanih drvenih prutića na onu iz petog, kao niti potpuno napustiti fasadni format predstavničke demokracije te provesti neselektivno i sveprožimajuće sistemsko istrebljivanje disidentskih civila te rasnih, etničkih i rodnih manjina. Pipajući bilo itekako živih interesa koje će morati opsluživati, nove talijanske vlasti vjerojatno neće organizirati državnu komemoraciju za 100 godina Duceovog marša, već će to vjerojatno prepustiti i prešutno dozvoliti kojem »osamljenom vuku«, skupini »nogometnih ljubitelja« ili »povijesnih entuzijasta«, no ono što je sigurno jest da će ostaci talijanskog antifašizma »O partigiano, portami via« pjevati sa sve više okretanja iza sebe.