Kada brod počinje tonuti, štakori prvi bježe. Stara je to izreka koja se počela ostvarivati desetak dana prije izbora u Srbiji, prvih izbora na kojima je sasvim realno da SNS nakon četrnaest godina izgubi većinu u parlamentu i vlast u Srbiji.

Momčilo Marjanović, donedavni aktivist SNS-a, jedan od vođa batinaša koji već godinama teroriziraju prosvjednike, prebijaju studente i organiziraju krađu glasova, javno je istupio u intervjuu Balkanskoj istraživačkoj mreži Srbije (BIRN) objašnjavajući kako je organizirana ova siva, neformalna organizacija kojoj je jedini zadatak osigurati da naprednjaci zadrže vlast u državi.

Kako kaže, prvi poslovi koje je odrađivao kroz sve ove godine bili su »prikupljanje« glasova na izborima. Svatko od njegovih ljudi, ali i on sam, dobivao je praznu listu koju su pred izbore morali popuniti imenima ljudi koji će svakako glasati za SNS. I potom su morali osigurati da ti ljudi za SNS doista i glasaju.

Skupljanje glasova

– Nekoliko je načina na koji smo osiguravali da ovi ljudi stvarno izađu na birališa. Prije svega, oni koji su radili u državnim tvrtkama bili su najlakši cilj. Njima smo prijetili kako će ostati bez posla ili biti degradirani ukoliko ne glasaju kako smo htjeli. Oni koji ne rade u državnim tvrtkama dobivali su za glasanje novac, najčešće je bilo riječ o iznosu od stotinjak eura. No danas je, koliko čujem, glas puno skuplji, čak i do 500 eura. Uglavnom, kada bi popunili i predali liste, na dan izbora pratili smo tko je došao na biralište, a tko nije. Onaj tko ne dođe, njega bi zvali telefonom, ili bi otišli po njega kući. I nikada se nitko nije usprotivio ili predomislio, kada bi mu se nekoliko jakih, u crno odjevenih momaka pojavilo pred vratima, odlazili bi na glasanje spuštene glave. Na glasanju bi snimili telefonom listić da budemo sigurni koga je zaokružio, kaže Marjanović.

Ovaj ustaljeni i uhodani obrazac trajao je godinama, no onda se dogodila prekretnica. Prije dvije godine pala je nadstrešnica na željezničkoj stanici u Novom Sadu pri čemu je poginulo 16 ljudi.

– Tada sam, u stranačkom smislu, došao pod upravu Nenada Barca, direktora javne tvrtke Toplana iz Novog Sada koji mi je određivao što je potrebno raditi. Prema njegovim riječima, Barac je davao naloge koje i kakve skupove treba sa svojom ekipom osiguravati, zajedno su procjenjivali gdje je potrebno poslati koliko ljudi.

– Najčešće je uz mene bila ekipa od desetak najprovjerenijih i najodanijih momaka, onih koji se ne boje nikoga i na koje mogu uvijek računati. Za to su dobivali po dvjesto eura na dan, ja sam dobivao 500 eura. I sav je taj novac dolazio od Barca. Otišao bih dan nakon skupa u Toplanu i tamo bi me čekao novac za sve nas. Izbrojao bih ga kod Barca u uredu, odnio i raspodijelio mojoj ekipi. Ne znam koliko sam ukupno iznio novaca iz Toplane, ali prema nekoj mojoj procjeni sigurno sam, kroz ove dvije godine, iznio van između 350 i 400 tisuća eura, kaže Marjanović.

Svi su oni imali poseban zadatak. Ćaciland.

Riječ je o šatorskom naselju podignutom u Pionirskom parku u središtu Beograda, između ureda predsjednika države i Skupštine Srbije. Nominalno, osnovali su ga samoinicijativno, »studenti koji žele da uče«, SNS-u naklonjeni studenti koji se protive studentskim prosvjedima i blokadama fakulteta. U stvarnosti, podigao ga je SNS i ispunio svojim plaćenicima i batinašima, a u Ćacilend ne zalazi ni policija, a kamoli tko drugi.

– U Ćacilendu sam proveo više od dvadeset dana. U devedeset posto vremena, tamo su ljudi koji dolaze za dnevnice. Ali kada su veći skupovi, kada je frka, kada je opasno, dolazimo i mi. I to je mjesto gdje je bilo najteže i najrizičnije. Moja je grupa zauzimala nekoliko šatora pokraj ograde, i mi smo bili spremni za akciju u svakom trenutku. U sredini Ćacilenda su stariji i manje spremiji, ali uz ogradu i obode naselja su uvijek ekipe koje su spremne na fizičke obračune. I tamo ne nedostaje ničega. Suzavaca ima u neograničenim količinama, kamenja, palica, sve nam bude spremno. Naravno, hrane i pića koliko god želimo. A na raspolaganju je i alkohol i droga bez ikakvih problema, kaže Marjanović.

Naoružani revolverima

On je sa svojom ekipom u Ćacilendu bio i 15. ožujka, na dan najvećih studentskih prosvjeda kada je ispaljen i zvučni top.

– Nas je bilo u Ćacilendu nekoliko tisuća, najmanje stotinjak ljudi bilo je naoružano i revolverima. U jednom trenutku čuo sam jednog od policijskih zapovjednika kako govori svojim ljudima da u sljedećih petnaestak minuta zaštite uši. I nedugo nakon toga, udar zvučnog topa, priča Marjanović koji se taj dan doista, kaže, uplašio za život što nije česta situacija.

Kaže, nakon nekog vremena uvidio je kako sve ovo što čini nije dobro. Na to je utjecala i njegova dvadeset dvogodišnja kći koja ga je molila da zajedno odu u svetište Ostrog gdje je doživio svojevrsno prosvjećenje.

– Posljednji skup na kojeg sam trebao ići bio je u Kuli, no tamo nisam otišao i rekao sam Barcu kako više ne mogu sudjelovati u svemu tome. I uskoro sam dobio otkaz na poslu, ostao sam bez primanja. To sam očekivao, ali nisam očekivao kako će mi početi prijetiti, i to ne samo meni već i mojoj kćeri. Poručivali su mi kako će joj čekićem oštetiti kičmu, kako će ostati invalid. Počeo me je proganjati i Bojan Mihajlović, bivši UFC borac blizak SNS-u. Prije nekoliko dana presreo je moj automobil, izašao van i počeo udarati šakom po staklu. Četiri puta je udario, staklo na sreću nije puklo. Uspio sam pobjeći, odvezao sam se do policijske postaje i podnio prijavu. Ništa se nije dogodilo, nitko ga nije priveo. Prijete mi i dalje, i ako mi se što dogodi, da znate odakle to potječe. Imam 52 godine, proživio sam veći dio života i nije me strah. Nije mi bitno, bitno mi je samo da se mojoj kćeri ništa ne dogodi, ispričao je Marjanović BIRN-u a snimka je objavljena na njihovom Youtube kanalu.

Odmah dobio posao u državnoj tvrtki

– Najveći dio poslova koje sam radio za SNS u posljednjih desetak godina bili su osiguranje skupova i prosvjeda, kao i prikupljanje kapilarnih glasova na izborima. Glasova koji su bili plaćani i kupovani, rekao je Marjanović koji je, prije nego li se uključio u naprednjačke strukture, mahom radio na poslovima osiguranja po kladionicama, barovima i kasinima u Novom Sadu.

– Odmah sam dobio posao u javnoj, državnoj tvrtki. Naravno, na posao nisam nikada otišao, od njih sam samo dobivao plaću. Ono što sam odrađivao bilo je prikupljanje glasova, osiguranje stranačkih skupova, utjerivanje u red svih neposlušnika na mom području, objašnjava Marjanović.

Pitanje motiva: Savjest ili strah od posljedica

Marjanovićevo svjedočenje, iako u njemu javno istupa s imenima i prezimenima, nije privuklo nikakvu reakciju vlasti ni državnih odvjetnika. Barac je zanijekao da Marjanovića uopće poznaje, a Mihajlović nije htio ništa komentirati. No zato se na društvenim mrežama povela ogromna rasprava koji su uopće motivi Marjanovića.

I nekoliko je mogućih objašnjenja. Naravno, ono prvo o svojevrsnom prosvjećenju i spoznaji kako ono što radi nije ispravno je najmanje uvjerljivo. Veća je vjerojatnost kako Marjanović sada za sebe priprema teren za svjedoka pokajnika ukoliko do sudskih procesa protiv kriminalnih udruženja SNS-a i njihovih batinaša dođe. I prilično je izgledno kako je sve sada stavio na tu kartu. Ukoliko, naravno, do suđenja dođe. I ukoliko do njega Marjanović poživi.