U Salima na Dugom otoku Mehrdad Khameneh sa suprugom Shirin Mirzanejad svaki dan sa zebnjom iščekuje vijesti iz rodnog Irana.

– Suprugina cijela obitelj je tamo, zabrinuta je i tužna. Već pet dana ne može stupiti u kontakt s ocem, sve su veze prekinute, ali ona svaki dan pokušava.

Apsolutna je blokada i poziva i interneta, isključili su telefonske mreže. Navečer isključuju i struju da ljudi ne izlaze van, ali to se više ne može zaustaviti, započinje Khameneh na tečnom hrvatskom.

Khameneh je filmski i kazališni redatelj te pisac, a i njegova supruga Mirzanejad je kulturnjakinja, koja osim kao spisateljica i prevoditeljica, radi i kao projektna menadžerica u području kazališta i filma.

Ona je ključna autorica u njihovim zajedničkim projektima, a osim što piše scenarije za filmove koje snimaju, među ostalim je na perzijski prevela i Zinnov komad »Marx in Soho«.

Radila je i na scenarijima i adaptacijama inspiriranima tekstovima političkih aktivistkinja i revolucionarki Emme Goldman i Rose Luxemburg, koje su potom pretočene u njihove kazališne i filmske projekte.

Studij u Zagrebu

Rođeni Iranac, tečno govori hrvatski jer je u Hrvatskoj živio desetak godina tijekom 1990-ih, kada je u Zagrebu i završio studij režije na Akademiji dramske umjetnosti.

Nakon toga, početkom 2000-ih seli u Norvešku, gdje nekoliko godina radi u kulturnom sektoru, nakon čega ga život nosi dalje diljem Europe, da bi na koncu na Dugi otok sa suprugom doselio u lipnju prošle godine.

– Kada je u lipnju prošle godine započeo 12-dnevni rat protiv Izraela, veleposlanstvo u Teheranu nas je hitnom intervencijom izvuklo preko granica Azerbajdžana.

Supruga i ja smo, naime, sve filmove u zadnjih 12 godina u Iranu radili »underground«, uglavnom ilegalno, mimo cenzure, a na taj smo način izdavali i njene knjige. Kad je počeo rat, morali smo napustiti Iran jer je postalo preopasno, u tom smo trenu imali tri sudska poziva za aktivnosti koje vlast nije odobrila.

Doduše, i prije toga su, kako govori, planirali doći u Hrvatsku, ali kada se dogodio početak rata, veleposlanstvo ih je evakuiralo i nakon toga su se mislili zaputiti za Zagreb.

No, Khamenehova prijateljica Aleksandra Radoš, Saljanka s adresom u Norveškoj, ponudila im je da usele u njenu kuću na Dugom otoku. Tako su Mehrdad i Shirin došli – i ostali.

Komentirajući ovo što se danas događa u njihovoj domovini, Khameneh kaže da je to zapravo samo nastavak borbe koja traje već punih 47 godina. Naglašava da se vrlo važan preokret u toj borbi dogodio prije četiri godine, kada su u Iranu izbili prosvjedi pod sloganom »Žena, život, sloboda«.

Taj je pokret vrlo brzo prerastao iz prosvjeda protiv obveznog hidžaba u širi bunt protiv teokratskog režima, diskriminacije žena i represije nad društvom, a i tada je u prosvjedima život izgubilo više od 500 ljudi. I Mehrdad i Shirin u to su vrijeme prosvjedovali na ulicama Teherana.

– Narod je do danas korak po korak naučio kako se mogu suprotstaviti agresivnom režimu jer su se od prvog dana bunili protiv vjerske opresije. A u prvim demonstracijama upravo su žene bile te koje su izašle na ulicu i rekle mi nećemo šerijatske zakone.

To su bile prve demonstracije, nakon samo mjesec dana režima. Zato je ono što se dogodilo prije četiri godine bio vrlo važan preokret. S druge strane, danas je ekonomija postala jako važan dio ovih prosvjeda.

Jer, apstraktno je, kako tumači, kada kažete da se borite za slobodu – sloboda, naime, može biti bilo što.

Sloboda i ekonomija

– Ali kad slobodu povežete s ekonomijom, sa životnim standardom, mogućnostima za djecu, za budućnost, onda je to vrlo važan korak naprijed. Osim toga, ljudi su još više do sada shvatili da religija ne smije biti dio politike.

To je dostignuće koje mi sad vidimo – pale se džamije i to pokazuje da ljudi ne žele više da religija bude dio njihova svakodnevnog i javnog života, nego nešto privatno.

Ne može religija biti dio politike, to smo naučili još prije 300 godina, ističe Khameneh, koji vjeruje da će nemiri u Iranu na koncu ipak iznjedriti demokraciju.

Ali ne demokraciju kao apstraktan pojam, ističe pri tom, nego demokraciju u kojoj će ljudi zaista imati više izbora. Ne ni demokraciju koju oni izvana, sa Zapada, žele nametnuti u svoju korist, nego demokraciju koju će izgraditi narod s ulice.

– Ja se nadam iskreno da su sad ljudi toliko pametni da znaju što se događa u svijetu, da demokracija ne može nastati izvan nekog društva, nego se mora roditi iz njega, ističe.

Reza Pahlavi, sin posljednjeg iranskog šaha, koji nakon 47 godina egzila planira povratak u Iran i poziva na tranziciju prema demokraciji, definitivno nije osoba koja će u tom procesu odigrati ključnu ulogu, smatra pri tom Khameneh.

– Prije svega, ako je Reza Pahlavi doista zainteresiran za bavljenje politikom, i to u njezinu demokratskom obliku, mora najprije pred sudom odgovarati za prisvajanje milijuna dolara javnog bogatstva Irana, koje su on i njegova obitelj pohranili u Sjedinjenim Američkim Državama, premda tijekom cijelog svog života nisu proveli ni jedan jedini dan radeći, za razliku od radnog i potlačenog stanovništva Irana.

– Ova fasada koju je Pahlavi imao na početku, to je bila fasada za Zapad. On dobro govori engleski, pravi se pametan, ali on je zapravo nitko i ništa.

On samo koristi propagandu koju Zapad želi nametnuti kao alternativu, ali nitko se u Iranu ne obazire na gluposti koje on priča vani. On govori o demokraciji, a želi monarhiju, želi vratiti nešto na što su ljudi već rekli ne.

– Pahlavi je dio propagande SAD-a i Izraela, dio »trumpizma«, a čak ni oni nisu sigurni u njega, jer, vidite, nisu ljudi bez razloga 1979. godine digli revoluciju protiv ove dinastije.

Oni su bili korumpirani, oni su isto bili ubojice. U vrijeme šaha naši su zatvori bili puni umjetnika, kulturnih radnika – zbog knjiga, zbog mišljenja. Takva je sudbina prijetila i Mehrdadu i Shirin prije nego li su stigli u Sali.

Suradnja s knjižnicom

– Od prvog dana kad smo došli u Sali susreli smo se s vrlo ljubaznim ljudima, a imali smo i tu sreću da se sretnemo s ljudima koji se kao i mi bave kulturom, poput ravnatelja Hrvatske knjižnice i čitaonice Sali, Ante Mihića, s kojim smo se odmah počeli družiti i u roku od tjedan dana smo radili zajedno.

– To je za nas bio spas, da smo dobili priliku raditi ono čime se inače bavimo. S Antom smo odmah izdali audioknjigu i jednu knjigu poezije, pa onda još tri.

Pa smo onda napravili večer poezije, pa večer filozofije, pa večer filmova i tako dalje. Tako da cijeli taj period otkad smo u Salima, prošlih šest mjeseci, zapravo je prošao radno, smije se Khameneh.

U Salima su Khameneh i supruga nedavno osnovali i EXIT Art Studio, obrt za umjetničko stvaralaštvo, zamišljen kao neovisni kreativni prostor za film, kazalište, pisanje i poeziju.

Sada se polako etabliraju, planiraju tu ostati i razvijati Filmsku inicijativu Sali (FIS), koju su pokrenuli s Hrvatskom knjižnicom i čitaonicom Sali.

– U taj projekt želimo uključiti i susjedne zemlje iz EU-a, poput Slovenije i kasnije i Italije, te snimati filmske autoportrete običnih ljudi svih generacija, ne samo s otoka i kopna, nego i izvan Hrvatske.

Ljudi se sve više svode na broj, algoritam, kao da više nemamo svoj identitet i zato smo supruga i ja odlučili pokrenuti projekt kojim se najobičnijim ljudima vraća njihov identitet.

Općenito dio identiteta i kultura na otocima s vremenom polako nestaju, a mi ih možemo sačuvati filmom. Vidite, više od pola Saljana više ne govori saljski, to polako nestaje.

Zima je pravo vrijeme za snimanje filmova

Ljeto je u Salima dosta živahno, a poslije ljeta nema ničega. Ljudi se povuku u svoje kuće i baš u tom dijelu godine kultura mora raditi, to je doba kada se na miru mogu snimati filmovi.

– Kroz FIS bi se školarci s otoka mogli povezati s kolegama iz Slovenije i raditi međunarodne projekte, u Salima bi onda mogli napraviti i filmski festival, radionice snimanja filmova za omladinu i djecu, da oni sami snimaju svoje filmove.

To je nešto zabavno, kreativno i istodobno ja mislim jako bitno za vrijeme u kojem živimo, zaključuje Mehrdad Khameneh, pa posebno zahvaljuje Općini Sali i načelniku Zoranu Moroviću, koji su ih, kako kaže, podržavali kako bi mogli nastaviti svoje djelatnosti.

Isto tako, zahvaljuju Turističkoj zajednici Dugi otok i Osnovnoj školi »Petar Lorini«, s kojima, kako kažu, vrlo dobro surađuju.

Cilj nam je na koncu povezati stare i nove generacije i krenuti dalje s djecom, da oni mogu kroz filmove malo misliti o svom identitetu, da ne moraju biti dio ovog divljeg potrošačkog društva koje kaže da vrijediš onoliko koliko možeš kupiti.

Svi imamo svoj identitet, samo trebaš malo misliti što ti voliš i što ti želiš raditi u svom životu. Upravo to mi snimamo kao autoportret, pojašnjava Khameneh ovaj projekt.