U Iraku su danas doslovno svi protiv svih, civili i dalje svakodnevno ginu. Ogroman je jaz između bogatih i siromašnih, nevjerojatni su razmjeri korupcije, novi bogataši i njihovi strani patroni ističu se bahatošću
Utrka s vremenom
Njen utjecaj živi i danas, štoviše ona određuje odnos većeg dijela svijeta kako prema Sjedinjenim Državama, kapitalizmu, Bliskom istoku, tako i prema puno suptilnijim fenomenima kao što su povjerenje u političare, institucije, međunarodne odnose… U međuvremenu su nam s obzora nestali Colin Powell i arhitekti američkog rata protiv terorizma pa i čovjek koji im je svima davao pokriće za zločine koje su činili, tadašnji predsjednik Gorge W. Bush. Došli su neki drugi i drugačiji ljudi, ali te mutne snimke u pustinji porazmještenih objekata postale su simbol-prijetnja koju prepoznajemo u svakom novom satelitskom snimku, pa i u onom odnedavno iz iranske pustinje.
Neokonzervativni političari i teoretičari koji su bili idejni začetnici rata u Iraku željeli su izgraditi drukčiji Bliski istok no deset godina poslije oni su uglavnom nestali s političke scene i izgubili su vjerodostojnost.
GEORGE W. BUSH, 43. predsjednik Sjedinjenih Država i vrhovni zapovjednik američkih oružanih snaga, donio je konačnu odluku o početku invazije. Danas 66-godišnjak živi kao umirovljenik u Teksasu gdje se navodno posvetio slikanju. Majstor gafova posebno je zapanjio kada se dva mjeseca nakon početka rata 2003., pojavio pred zrakoplovom s natpisom »Misija završena«. Rat je tek počinjao i ispunio Bushev predsjednički mandat.
TONY BLAIR Deset godina poslije rata bivši britanski premijer ne prestaje opravdavati svoju nepopularnu odluku da krene u rat s Bushom kako bi srušili »tiranina Sadama«, no ankete govore da Britanci ne dijele njegovu ocjenu. »Da je Sadam ostao na vlasti, krvoproliće bi bilo gore nego ono u Siriji, bez nade u rješenje«, rekao je početkom ožujka danas 59-godišnji Blair za ITC i podsjetio da se bivši irački predsjednik Sadam Husein koristio kemijskim oružjem protiv svoga naroda i da su stotine tisuća ljudi ubijene u ratovima koje je vodio. »Donio sam odluku koju sam smatrao ispravnom iako (…) svjestan da će biti nepopularna«, rekao je Blair. Anketa u povodu desetgodišnjice rata otkriva da 53 posto Britanaca odluku drže pogrešnom, a odobrava je 27 posto. Nadalje, udruge koje su danima prosvjedovale prije rata u koaliciji »Stop the war« zahtijevaju da Blair pred sudom odgovara za »ratne zločine«. Od 45.000 britanskih vojnika u Iraku, 179 je poginulo. Pravorijek o sukobu treba krajem 2013. izreći istražno povjerenstvo na temelju saslušanja stotina svjedoka, vojnih zapovjednika, obavještajaca, političara i diplomata. U međuvremenu, Blair koji je službeni izaslanik Bliskoistočnog kvareteta, po svijetu održava konferencije i govore te savjetuje banke i vlade. Danas ga kritiziraju i bivši suradnici.
DICK CHENEY Bivši američki potpredsjednik, 72-godišnji Cheney i danas brani odluku o napadu i tvrdi da je Sadam Husein imao sredstava za razvoj oružja za masovno uništenje. Također brani i mučenja kojima su američki vojnici podvrgavali protivnike u Iraku. Uvjeren je da je donio ispravne odluke.
DONALD RUMSFELD Bivši američki ministar obrane morao je tijekom okupacije Iraka provesti odluku o smanjenju proračuna za obranu. Ta je zadaća postala još složenija kada se pokazalo da prvi kontingent američke vojske u Iraku nije dostatan suprotstaviti se građanskom ratu koji se nakon invazije rasplamsao. Umirovljeni američki generali danas kažu da je njegovo planiranje rata bilo »katastrofalno«. Kada je izbio skandal s mučenjem i zlostavljanjem iračkih zatvorenika u zatvoru Abu Graib kojim su upravljali Amerikanci, danas 80-godišnji Rumsfeld ponudio je ostavku, ali je Bush nije prihvatio. Rumsfeld je izgubio svaku političku potporu i povukao se 2006.
PAUL WOLFOWITZ Pomoćnik ministra obrane Wolfowitz bio je među prvim američkim dužnosnicima koji su nakon terorističkih napada 11. rujna zagovarali napad na Irak i na terorističku mrežu Al Kaidu u Afganistanu. Danas analitičar za politički institut, Wolfowitz je priznao da je iračko oružje za masovno uništenje odabrano kao povod za rat kako bi se u javnosti dobila velika potpora za invaziju. Nakon odlaska iz Pentagona, 69-godišnji Wolfowitz bio je predsjednik Svjetske banke, ali je morao podnijeti ostavku 2007., optužen da je favorizirao neke svoje pristaše.
Nije trebalo dugo da se sazna da je odmah nakon što je izvršen udar na njuroške »blizance« Paul Wolfowitz, tada zamjenik ministra obrane, kazao da treba srušiti – irački režim. Bilo je to iznenađenje jer njega se dotad povezivalo s koječim, ali nikada s terorizmom. A zapravo, od trenutka kada su se avioni rušili nad New Yorkom i Washingtonom počela je utrka s vremenom i dokazima, s krajnjim ciljem da se pribavi dovoljno razloga da se »opravdano« sruši Sadam.
Slijedile su nikad potvrđene priče o otmičarima koji su se susreli s iračkim obavještajcima u Čehoslovačkoj (?) pa konačno i priča o iračkom agentu kodnog imena »Curveball« koji je otkrio postojanje mobilnog laboratorija za proizvodnju oružja za masovno uništenje, onog o kojem je govorio Powell i u čije su postojanje povjerovali mnogi, posebno prestravljeni Amerikanci. Puno kasnije, međutim, saznali smo da je potpredsjednik Cheney u vladu doveo Wolfowitza i njegovog suradnika Richarda Perlea da pronađu nešto što bi moglo zbrisati irački režim zauvijek. Zašto? Zato jere to Cheney htio! Neki bi dodali i njegov Hulliburton.
Strahovita bilanca
Nakon desetljeća sankcija kao nastavka prvog nedovršenog rata protiv Iraka iz 90-ih godina i zone zabrane leta nad tom zemljom trebalo je pronaći nešto puno učinkovitije. Napad al-Kaide na SAD dao je priliku koju su dugo čekali, ali da bi se s njihovim planovima složila i Bijela kuća trebalo je još nešto, dovoljno snažno, prijeteće, uvjerljivo… To je bila laž koju je prepričao Colin Powell. Wolfowitz je kasnije priznao da je upravo mogućnost da Sadam ima oružje za masovnu destrukciju bio »razlog oko kojeg smo se svi mogli složiti«. I tako je mogućnost postala casus belli.
Neprekidni napadi
U Iraku vesele nisu ni vijesti o rastu BDP-a. Prošle godine rast je bio 10,5 posto i u sljedećih nekoliko godina bit će najmanje toliki. Cilj je zemlju dovesti u situaciju da uskoro bude najveći proizvođač nafte na svijetu. No, iza tih blistavih brojki krije se nikada viđen dubok jaz između bogatih i siromašnih, kriju se upravo nevjerojatni razmjeri korupcije, bahatosti novih bogataša i njihovih stranih patrona. Mnogi su skloni reći i da je velik broj nasilnih incidenata posljedica »rada« lokalnih milicija, čiji je jedini stvarni zadatak očuvati uspostavljeni koruptivni sustav.
Milijarde u vjetar
Amerikanci su uvjereni da je oko 10 posto od 60,5 milijardi dolara koliko je Amerika potrošila na obnovu Iraka otišlo u vjetar upravo zahvaljujući prevarama i korupciji. No, s druge strane, američke kompanije su, svi se slažu, najveći dobitnici Bushevog »rata protiv terorizma«. Kompanije kao Halliburton, Bechtel, ExonMobil (sve su na ovaj ili onaj način bile u vezi s arhitektima rušenja Sadamovog režima) grade na sve strane i dobivaju najlukrativnije poslove. Nitko drugi pokraj njih nema šansi, dapače, čak im se i kaže da ne idu na natječaj jer ga, ma što ponudili, neće dobiti. Drugi veliki dobitnici su Kurdi, točnije njihove elite. Glavni grad Erbil jedan je od najvažnijih i najperspektivnijih gradova Bliskog istoka, dok je regija zvana Kurdistan gotovo po svemu, osim formalno, nezavisna država. Sve to zahvaljujući prebogatim nalazištima nafte.
Najveći gubitnici su Iračani, oni koje je »saveznička vojska« spašavala. Oni su zapostavljeni, siromašni, zaboravljeni, oni ginu, oni nemaju nadu.
_________________________________
Četiri države u invaziji
_________________________________
Protiv rata 36 milijuna ljudi