U samim počecima kolovoza svjetsku je javnost opet ujedinila zaokupljenost novom epizodom serije »Trzavice, sukobi i prijetnje najvećih svjetskih sila«, iznimno važnog nastavka geopolitičke sage koji u fabulu spektakla koji može život značiti uvodi nove elemente vrijedne pažnje, otvara nove globalne implikacije i potencijalnosti, a usput nas i educira i zabavlja. Poslije eksplozivnih, srećom potisnutih mjerenja veličina nuklearnih bojevih glavica na razini SAD – Rusija, izgriženi su nokti tek narasli, taman da bi crni scenarij totalnog armagedona ponovo zasjao u očima globalnog stanovništva, od kojeg su najrevniji na web-stranicama specijaliziranima za praćenje letova zurili u piksele i ime SPAR19, kodni naziv prijevoznika posebne TV zvijezde koja će sletjeti u grad Taipei na otoku Tajvanu.

Šoferi predsjednice Zastupničkog doma američkog Kongresa Nancy Pelosi potrošili su sate i hektolitre goriva da bi izbjegli Južno kinesko more, područje u kojem postotak vjerojatnosti preživljavanja letjelice američkog zrakoplovstva drastično pada, no nakon dugih minuta grčevitog hvatanja krunica i drugih amajlija, intenzivnog klađenja na poteze kineske narodnooslobodilačke vojske te maničnog refrešanja društvenih mreža i vjerodostojnijih medija, vodeća starleta svjetske politike sigurno je dočekala sporno i osporeno tlo, neuralgičnu točku kineskog suvereniteta.

Tijekom dvodnevnog se posjeta – od strane SAD-a službeno nepriznatoj – Republici Kini, 82-ogodišnjakinja iz Kalifornije susrela s jednako nepriznatom predsjednicom Tsai Ing-Wen i nepriznatim ministrom vanjskih poslova Josephom Wuom, iznijevši pregršt neobvezujućih i apstraktnih floskula klasičnih za američki politički leksikon poput »Mi stojimo uz Tajvan« i »Ovaj se posjet temelji na čvrstom poštovanju obveze da podržimo vibrantnu demokraciju na Tajvanu«, a istovremeno pazeći da svoje domaćine ne nazove državom i ne prijeđe još jednu od »crvenih linija« ipak priznate Narodne Republike Kine. Svjesna rizika svog nastupa, čemu svjedoče i prateći tjelohranitelji u vidu četiri ratna broda američke mornarice smještena istočno od Tajvana, čekača kineskog odgovora na međunarodno pravno kršenje nacionalnog teritorijalnog integriteta, Pelosi je ipak izignorirala prethodna upozorenja kineskog političkog vrha. Peking je dugo isticao da će njen službeni posjet Tajvanu smatrati »provokacijom na strateškoj razini«, ali kinesko je strpljenje ipak stavljeno na test 25 godina nakon što je Clintonov politički suparnik i tadašnji predsjednik parlamenta Republikanac Newt Gingrich posljednji službeno posjetio otok, doduše tada u suglasnosti s Komunističkom partijom vođe Jianga Zemina. Dugo se vremena pripremalo Pelosino bockanje i ubadanje Kine. Prvotno zakazan posjet Tajvanu trebala je održati u travnju, no isti je odgođen zbog, prema službenoj, no neuvjerljivoj verziji, njenog pozitivnog testa na COVID-19. Tražeći oportun trenutak za izvođenje pripremljenog performansa, Pelosi je u svoju turneju jugoistočnom Azijom naposljetku odletjela bez javnog blagoslova stranačkog kolege, predsjednika Joea Bidena, niti plebiscita stanovnika Tajvana, čiji su stavovi podijeljeni. Između oduševljenog klicanja američkoj celebrity divi te odlučnog protivljenja i protestiranja na ulicama i digitalnim servisima javnog mnijenja, ankete kažu kako nakon ovog miopičnog čina najveći broj otočana iskazuje nemalu zabrinutost za stabilnost dosadašnjeg statusa quo, vlastite ekonomije, kao i kulturalne i društvene razmjene s kineskim kopnom.

Jedna ili dvije Kine

Plešući preko prihvatljivih margina američko-kineskih sporazuma o »politici jedne i jedinstvene Kine« i dokumentiranog međunarodnog konsenzusa da je Tajvan teritorij Kine, sukladno tome i tema unutarnjeg, a ne vanjskog političkog statusa, cijeli susret Pelosi – Ing-Wen nije niti imao primjese konstruktivnog razgovora ili unapređenja veza među narodima, već je više sličio na neravnopravan igrokaz američkih i tajvanskih elita, ispunjenih nedoraslim ličnostima nesvjesnih odgovornosti i potencijalnih posljedica svojeg djelovanja, ili u gorem slučaju, politikanata koji odgovornosti odbacuju, a svoje funkcije zloupotrebljavaju za vlastite sitne interese. Premda se nepromijenjena politika vlasti tzv. »Republike Kine« još od vremena Drugog svjetskog i Kineskog građanskog rata do danas temelji ne na nezavisnosti Tajvana od kineskog kopna, nego na pretenzijama i tvrdnjama da su upravo vojno poražene struje legitimni vladari cijele Kine od Xinjianga do Shanghaija, vladajuća Demokratska progresivna partija zagovara upravo formalno odcjepljenje otoka i traženje međunarodnog legitimiteta. No, takva nastojanja nemaju uporište u realnosti. Trenutne su šanse da tajvanska vlada sebe proglasi autonomnom republikom vrlo male, čemu je ključan faktor strah od Pekinga i njihovog posljedičnog pokretanja svojih vojnih snaga u operaciji zvanoj »prisilno ujedinjenje«. Također, treba naglasiti i potpuni izostanak međunarodne podrške Tajvanu, prije svega moćnih država svijeta i regionalnog okruženja, stoga kartu umjetno uzgajanog tajvanskog nacionalizma, kristaliziranog u novonastali identitet nasuprot onom etničkom kineskom, kao i dovođenje uvaženih gostiju u svoj sokak treba promatrati u kontekstu skupljanja političkih poena za lokalne političke potrebe. Borba s čarima višestranačja postaje sve vidljivija i kao motivacija liderice američke Demokratske partije Pelosi, koju u studenom očekuju »midterm« izbori za novi sastav Zastupničkog doma te trećinu sastava Senata. Demokrati na tim anketama stoje izrazito loše, pa bi razbijanje republikanskog monopola kada je riječ o agresivnoj i huškačkoj retorici prema Kini, moglo donijeti pokoji dodatni glas iz američkog Midwesta ili pak nenajavljeni milijun krupnih donatora. Iako su se komentari ostrašćenijih analitičara nakon mlake kineske reakcije osvrtali na gubitak ugleda i sramotu koju su doživjeli nacija i predsjednik Xi Jinping osobno, događaj u svjetskim medijima univerzalno ocijenjen kao nepotrebna američka provokacija nije ostao bez oštrog diplomatskog i vojnog odgovora. Ne nasjedajući na neprijateljske zamke, ministar vanjskih poslova Wang Yi američki je manevar osudio kao »potez koji ozbiljno krši princip jedne Kine, zlonamjerno gazi principe suvereniteta Kine i besramno sudjeluje u političkim provokacijama«, dodavši kako je Pelosin posjet ugrozio mir i stabilnost s obje strane Tajvanskog tjesnaca, dok je kineska armija instantno poslana na velike višednevne vojne vježbe na moru i u zračnom prostoru oko Tajvana. Iz regije Fujian preko morskog tjesnaca slane su dalekometne rakete, testirana su konvencionalna oružja, među kojima i hipersonični kineski adut Dongfeng-17, čime je svijetu prikazana rastuća kineska vojna moć, a Tajvanu dano do znanja da njihova ponovno oživljena servilnost prema SAD-u neće biti prihvaćena. Ubrzo su slijedili i prvi opipljivi ekonomski i diplomatski epilozi. Prema Amerikancima su otkazani razgovori i sastanci o vojnoj koordinaciji te suspendirana suradnja u područjima od međunarodnog kriminala do klimatskih promjena, a s kineskog je kopna prema Tajvanu zaustavljen izvoz prirodnog pijeska, elementa esencijalnog za tajvansku industriju mikročipova, te prekinut uvoz određenih prehrambenih namirnica.

Kinesko stoljeće, američko oružje

Odnosi NR Kine i SAD-a u proteklih 50-ak godina preokrenuli su prethodnu naelektriziranu netrpeljivost nakon što je hegemon kapitalističkog hladnoratovskog pola shvatio da Kina kao politička sila neće otići nikamo i da se antisovjetska politika ne može voditi bez pridobivanja njihovog rastućeg susjeda na svoju stranu. Započevši tzv. ping-pong diplomacijom koju povijest pamti kao početak zatopljenja odnosa, najprije među kineskim i američkim stolnotenisačima, a zatim i diplomatima, ‘70-te su godine na papiru formalizirale bilateralni napredak, a NR Kinu posjeli u njujorško sjedalo UN-a nauštrb njihovih nacionalističkih suparnika s Tajvana.

Jedna od najvažnijih epizoda Hladnog rata zbila se 1972. godine, kada je sastanak američkog predsjednika Richarda Nixona s Mao Zedongom u Pekingu izrodio »Šangajskom komunikacijom« kojom se SAD obvezao poštivati princip »Jedne Kine«, što je 1979. prošireno na eksplicitnije američko prihvaćanje Kine predvođene komunistima kao jedine legitimne vlasti te prekid formalnih odnosa s tzv. Republikom Kinom. Naravno, u pozadini je bio spreman veliki dil američkog kapitala s jeftinom kineskom radnom snagom, tj. premještanje industrijske proizvodnje od igle do lokomotive na Istok koje je postavilo nove ekonomske temelje za nadolazeće stoljeće. Kina je tada određene nestrateške sektore svoje tržišne ekonomije otvorila zapadnim korporacijama koje su desetljećima zgrtale abnormalne ekstraprofite, a Kini zauzvrat transferirali tehnologiju nužnu za hvatanje koraka za razvijenim ekonomskim centrima. Rasplet se zna. Prema pokazateljima kao što je BDP po paritetu kupovne moći, Kina je već zauzela poziciju vodeće ekonomije svijeta, a samo je pitanje godine u kojoj će preteći SAD i po apsolutnom BDP-u. Da će se 21. stoljeće odvijati u korist Kine, američke su elite počele shvaćati nakon što je kriza 2008. godine najmnogoljudniju zemlju na svijetu ostavila bez značajnih turbulencija. Najprije je Barack Obama 2011. započeo sa strategijom »Pivot to Asia«, kojom se SAD ponovno htio trsiti kao ključan geopolitički igrač u tom dijelu svijeta te svoje interese nametati oko regionalne problematike Južnog kineskog mora, a zatim je takvu antikinesku retoriku i politiku pojačao Donald Trump sa svojim bombastičnim, ali neučinkovitim carinskim ratom te popratnim kmečanjem o američkom trgovinskom deficitu.

U sjeni gađanja uvoznim porezima i optuživanja oko porijekla novog koronavirusa ostali su skriveni i netransparentni milijuni koji su se iz američkih mekomoćnih fondova i instituta prelijevali na račune raznih antivladinih organizacija u Kini, a zasad na bolesnijim marginama američkog medijskog prostora ostaju urlici »ratnih jastrebova« da se na Tajvan ponovo postavi nuklearno oružje, bez imalo zanimanja o tome želi li Taipei sam sebi nacrtati metu na čelo. Prema prošlogodišnjim navodima Wall Street Journala, SAD već neko vrijeme potajno trenira vojsku na Tajvanu, dok je u posljednje tri godine intenzivirao prodaju oružja tamošnjem režimu. Poslovi se računaju u desecima milijardi dolara, a dečki iz Raytheona, Lockheed Martina i Northrop Grummana zadovoljno trljaju ruke i kad god američki brodovi testiraju pravne začkoljice oko kompleksnog Tajvanskog tjesnaca. SAD predvodi i dvije eksplicitno antikineske alijanse zvane Quad i AUKUS, koje ugodnost babarogarenja u društvu indijskih, japanskih i australskih klijenata spajaju s korisnim unovčavanjem raketnih sustava, nosača aviona i nuklearnih podmornica, a nikako ne treba zanemariti niti ogroman američki utjecaj na južnokorejsku i japansku politiku, s 26 tisuća u 73, odnosno 55 tisuće vojnika u čak 120 vojnih baza u ova dva bivša »azijska tigra«. Međutim, u ovom – još uvijek hladnom – nadmetanju svjetskih supersila Kinu u prednost stavlja sve bolja i čvršća međunarodna suradnja te intenziviranje vrlo dobrih odnosa s državama svih strana svijeta.

Kineski model razvoja, uspoređujući ga s MMF-ovim iznuđivačkim kreditima i prikvačenim neoliberalnim »programima strukturalne prilagodbe« za ionako posrćuće ekonomije, preko ambiciozne Inicijative Pojas i put pruža zemljama globalnog juga alternativni način da razviju svoju stambenu, poslovnu i transportnu infrastrukturu po modelu ne toliko različitom od onog izgradnje Pelješkog mosta. Glavni prioritet angažiranije i aktivnije vanjske politike koju je Komunistička partija Kine zauzela zajedno s dolaskom lijeve frakcijske struje predvođene Xi Jinpingom nije postizanje razmjenskog suficita niti imperijalistički transfer vrijednosti od siromašnijeg bogatome, već uspostavljanje dugoročne, stabilne i politički nemonolitne mreže međunarodnih partnera na koju će rastuća kineska industrija proširiti svoje tržište. Ovdje svakako treba spomenuti i druge međunarodne instrumente koje u jeku svjetske ekonomske krize rapidno dobivaju na važnosti, kao što su ekonomski orijentirana Šangajska organizacija za kooperaciju te sve atraktivniji međunarodni savez BRICS (Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južnoafrička republika) za čije su članstvo ozbiljno zainteresirane važne regionalne sile Argentina, Iran, Turska i Alžir.

Hirošimo, ljubavi moja

Premda su samo naizgled dubiozne usporedbe Rusije i Ukrajine s Kinom i Tajvanom zagolicale maštu lucidnijih analitičara u potrazi za preciznijim teorijskim shvaćanjima unutar Wallersteinove paradigme »svjetskog sistema«, potrebno je istaknuti kako Kina trenutačno nije u stanju slijediti ruske stope i svoje društvo naprasno okrenuti od Zapada. Uspjeh vojnog dijela operacije Tajvan kojom bi Kina okončala nikad završen građanski rat nije previše upitan, no takvo bi »ujedinjenje« automatski destabiliziralo otok, onemogućilo miran prijelazni period te kineskoj i svjetskoj ekonomiji pružio novi udar od kojeg ne bi bilo brzog oporavka. Kineski financijski sektor još je dobrim dijelom zavisan od priljeva kapitala iz SAD-a i zapadne Europe, stoga bi nagli investicijski prekid tamošnje tržište doveo u tešku situaciju, budući da nisu stvoreni uvjeti za tešku i kompleksnu transformaciju kineske proizvodne i distribucijske mreže kojom bi se smanjila interna važnost stranih financija te smanjila njena međunarodna trgovina u dolaru. Drugim riječima, iako njene ekonomske veze s Rusijom jačaju (gradnja drugog toka plinovoda Sila Sibira) te se bilježe sitni pomaci u odnosima s Indijom, Kina nije spremna za dolarski »decoupling«, bez obzira na to što bi nastala ekonomska šteta u usporedbi vjerojatno više škodila SAD-u. Kineska se ekonomija privremeno stabilizirala nakon neočekivanog potresa s epizodom Evergrande, dok brojni američki ekonomski sektori, isključujući Wall Street, energetiku i ratnu industriju, trpe ogromnu krizu obilježenu masovnom inflacijom, rastućom cijenom energenata, a društvo sve veće stope nejednakosti, siromaštva i beskućništva. No, ranjeni lav je najopasniji. Pentagonu bliska Rand korporacija još od 2016. godine priprema strategiju za ono što većini svjetskog stanovništva nije niti zamislivo – rat protiv Kine, neizbježno nuklearnog tipa i kako u njemu pobijediti, pri čemu se Washington nikako ne misli odreći svoje politike »prvog udara«, već prikazane u Japanu prije 77 godina. Možda naivno ohrabrena manjkom dramatičnih trailera, ublažavanjem žestokog dijaloga vodećih aktera i vjerom u elementarni razum, globalna se publika može samo nadati da će nove sezone najvažnije svjetske sapunice u desetljećima ispred nas gledati bez nužnosti proturadijacijskih odijela, budući da na njene scenariste, režisere i financijere nema previše utjecaja.

Zamrznuti kineski rat

Povijest otoka Tajvana bogata je i nerazdvojiva od kineske, u čijim je političkim tvorevinama bio sastavni dio prije nego je zajedno s okolnim otočićima potpao pod vlast Japanskog carstva krajem 19. stoljeća. Japan je u Drugom svjetskom ratu Tajvan koristio za slanje ofenziva na kineski kontinent, no kapitulacijom 1945. godine bio je prisiljen vratiti sve njene osvojene teritorije, u tom trenutku državi bez ujedinjene centralne vlasti. U Kini je tada bjesnio građanski rat koji su vodile Mao Zedongova Komunistička partija i Kuomintang (KMT) nacionalističkog vođe Chiang Kai-sheka u kojem su potonji potučeni, a ostaci njihovog vodstva i vojske pobjegli i zauzeli netom oslobođeni Tajvan. Povijest bilježi otpor tajvanskog stanovništva, tamošnjih Kineza i autohtonih naroda, protiv nove okupatorske vlasti 1947. godine koji je ugušen u krvi najmanje 18 tisuća civila, što je Chiang Kai-sheku prostrlo put za 30 godina vladavine tajvanskim teritorijem i uspostavljanje vojne diktature okončane tek 1987. godine. Rat između komunista i nacionalista nikad nije formalno razriješen, a niti jedna od strana nije napustila svoje tvrdnje da su upravo oni jedini legitimni vladari cijelog kineskog teritorija, uključujući Tajvan. Fantazije potučenog KMT-a dobile su krila odlučujućom podrškom SAD-a kojem su tada komunističke snage diljem planeta glavna ideološka meta, a Tajvan strateško vojno središte od iznimne važnosti u jeku Korejskog rata početkom 50-ih godina. Rat između sjevera i juga Koreje postavio je SAD i NR Kinu na suprotstavljene strane – tog je desetljeća Tajvan bio naoružan nuklearnim bombama, a različiti izvori tvrde da 1958., kada Narodno oslobodilačka vojska neuspješno pokušava zauzeti otočiće pod kontrolom KMT-a, na Tajvanu boravi između 19 i 30 tisuća američkih vojnika. Ova je američka politika vladala sve do 70-ih, kada je pod Nixonovim vodstvom napravljen zaokret u vanjskoj politici prema Kini, a Tajvan ostao u geopolitičkom limbu. Komunistička partija Kine više nije bila orijentirana na konačnu vojnu pobjedu pod svaku cijenu, očekujući da će neintenzivnom međunarodnom izolacijom tajvanske vlasti prisiliti na kapitulaciju, po modelu sličnom mirnoj reintegraciji Hong Konga.

Pitanje Tajvana dugo nije bilo na vrhu urgentnih ciljeva, pa je između kineskog kontinenta i tzv. »Republike Kine« koja danas broji 23 milijuna stanovnika, uglavnom etničkih Han Kineza, godinama razvijana slojevita ekonomska, kulturna i socijalna povezanost. Tajvan za Kinu predstavlja posljednji okupirani dio njena teritorija te kao takav zadržava ogromnu simboličku važnost u kolektivnom identitetu njenih brojnih naroda, no stječe sve veći značaj i u kontekstu »nadmetanja velikih sila«. Iako se uvijek znalo da postoje šanse za eskalaciju zamrznutog sukoba, međusobni interes u vidu statusa quo dugo je vremena pasao i Pekingu i velikoj većini stanovništva Tajvana, koje kroz godine ispitivanja javnog mnijenja pokazuje konzistentno protivljenje formalnoj nezavisnosti i odcjepljenju, ali i de facto ujedinjenju. Uspjesi kineske diplomacije dali su svim državama svijeta izbor da se opredijele hoće li priznati komunističke ili kapitalističke vlasti, svaki sa svojim jasnim ekonomskim i političkim implikacijama. Tzv. Republika Kina danas ne posjeduje članstvo u UN-u, a svega 14 zemalja, uglavnom kao rezultat atavističkih politika državica Kariba i Oceanije, priznaje tajvanske vlasti, no i to je brojka koja se smanjuje – u posljednje su tri godine Nikaragva, Kiribati i strateški značajni Solomonski otoci prestali priznavati Tajvan te uspostavili diplomatske odnose s velikom Kinom.

Mali otok za još manje čipove

Tajvan uživa zanimljivu poziciju u globalnoj ekonomiji, no ne toliko različitu od onih koje zauzimaju Japan i Južna Koreja, politički sistemi desetljećima pod većim ili manjim utjecajem SAD-a. Svoj stabilan ekonomski rast Tajvan prvenstveno duguje industriji mikročipova, nezaobilaznih komponenti bilo kakve suvremene tehnologije, gdje se posebno ističe tvrtka TSMC, apsolutni svjetski monopolist pogotovo kad se radi o najnaprednijim i najmanjim čipovima čija se veličina mjeri u nanometrima. Jasno je da bi bilo kakva vrsta političkih poremećaja oko otoka imala nesagledive negativne posljedice po opstojnost svjetskih distribucijskih lanaca osnovnom hi-tech sirovinom, što uloge vodećih igrača čini još većima i ugroženijima.

Tajvanska bi ekonomija prva pretrpjela nepopravljivu štetu, ali niti Kina i SAD ne bi ostali neokrznuti, dapače. Ovi bi lideri u istraživanju i proizvodnji najnovijih tehnoloških otkrića u scenariju nemogućnosti uvoza tajvanskih mikročipova doživjeli drastičan pad i nestabilnost koja bi protresla sve slojeve njihovih ekonomskih struktura, stoga ne čude najave obje zemlje o desecima milijardi dolara ulaganja u vlastite industrije poluvodiča koje bi mogle ublažiti potencijalne tržišne udare. Do tada, Kina ostaje daleko najveći trgovinski partner Tajvana. Prema statistikama Harvardovog Atlasa ekonomske kompleksnosti, Tajvan je u 2020. godini za kontinentalnu Kinu namijenio čak 49,06 posto cijelog svog izvoza, dok je iz Kine primio 23,8 posto svoje uvozne robe. Izvoz i uvoz prema SAD-u čini 12,65, odnosno 11,56 posto tajvanske vanjske trgovine.