Izrael i Hamas postigli su, uz posredovanje SAD-a, Katara i Turske, u četvrtak ujutro sporazum o oslobađanju talaca i puštanju na slobodu stotina Palestinaca koji se nalaze u izraelskim zatvorima.

To je prvi, veliki korak u ostvarenju mirovnog plana koji je skrojen u Bijeloj kući, ali još uvijek ostaje pitanje koliko je ovaj plan doista dugoročno održiv.

Naime, od dvadesetak točaka koje Trumpov plan predviđa, Hamas je, za sada prihvatio samo tri.

Oslobađanje talaca, živih i mrtvih, te njihovu zamjenu za palestinske zatvorenike, odlazak s vlasti, i posljednje, povlačenje izraelske vojske iz Gaze.

– O svim ostalim točkama, koje su u stvari ključne, Hamas tek želi pregovarati. Tu su pitanja bez kojih je Trumpova vizija budućnosti Gaze apsolutno neostvariva, poput raspuštanja Hamasa, razoružavanja, uništenja njihovog arsenala i mreže tunela koje su gradili godinama, kao i uništenje njihovih tvornica oružja koje imaju na tajnim lokacijama.

Bez toga teško je očekivati trajni mir, ali isto tako teško je zamisliti kako bi Hamas na sve to pristao, kaže za naše novine povjesničar Petar Bašić.

REUTERS/Mahmoud Issa

Politička borba

Svi detalji prijedloga mirovnog sporazuma oko kojega se sada vode pregovori nisu poznati, za njih će se doznati tek u konačnoj varijanti kada, i ako sporazum na kraju bude i potpisan.

No jasne su neke osnovne smjernice na čemu se budućnost Pojasa Gaze, ali i Zapadne obale, temelji po viziji američke administracije. Prije svega, tu je prvi korak kojim se zaustavlja katastrofa koja se nad Pojas Gaze nadvila prije dvije godine.

Trenutačno zaustavljanje borbenih operacija, oslobađanje talaca, njih 48 od kojih je dvadesetak, procjenjuje se, još uvijek živo, kao i oslobađanje palestinskih zatvorenika. To je korak o kojem se, ovoga trenutka raspravlja i oko kojega se sve strane, više ili manje slažu.

Tek kada se ovo postigne, počinje prava politička borba za svaki ustupak s jedne ili druge strane, a ova borba će biti teška. Hamas je u znatno slabijoj poziciji, i potpuno je jasno kako bi ova teroristička grupacija mogla i silom biti uništena, no pitanje je koliko bi za to trebalo vremena, koliko bi infrastrukture Pojasa Gaze pri tome bilo uništeno, i najvažnije, koliko bi još civila poginulo. Jasno je kako bi se žrtve mjerile tisućama.

Drugi korak, nakon stabilizacije stanja i zaustavljanja borbenih operacija, predstavlja za Hamas vjerojatno najbolniju točku. Organizacija koja je u Pojasu Gaze već dva desetljeća apsolutni gospodar života i smrti morala bi uništiti svoj pozamašni arsenal oružja, svoje tvornice naoružanja i streljiva, te uništiti, ili bar ne ometati uništavanje cijele mreže podzemnih tunela izgrađenih ispod grada Gaze koji sada predstavljaju glavno logističko i operativno uporište islamista.

Ovi tuneli, koji su mahom građeni od pokradenih donacija građevinskog materijala koji je pak u Pojas Gaze pristizao posljednjih dvadesetak godina, protežu se, procjenjuju obavještajne službe, u dužini od nekoliko stotina kilometara.

Istovremeno, izraelske snage u tom bi se vremenskom okviru trebale povući i na još uvijek ne definirane linije, izvan samog grada Gaze ali unutar Pojasa kako bi zadržale svojevrsne tampon zone prema Izraelu.

 REUTERS/Ebrahim Hajjaj

Međunarodne snage

Taj drugi korak mirovnog plana predviđa i uvođenje međunarodnih stabilizacijskih snaga koje bi nadgledale primirje i razoružavanje Hamasa, te pomogle pri formiranju palestinske policije na području Pojasa Gaze u kojoj ne bi smjelo biti bivših pripadnika Hamasa.

– Ovo je vrlo osjetljivo pitanje jer Hamas, a vjerojatno ni sami stanovnici Gaze, zasigurno ne žele američke ili europske postrojbe budući da im ne vjeruju. Izglednije je kako bi ove međunarodne snage mogli činiti kontingenti iz arapskih ili muslimanskih zemalja poput Saudijske Arabije ili Jordana. Ključno je formirati postrojbe kojima će vjerovati obje strane, što je težak, ali ne i nemoguć zadatak, kaže Bašić.

Tek po dovršetku ovog procesa mirovni plan predviđa građenje svojevrsne političke infrastrukture kojom bi trebala biti formirana svojevrsna palestinska tranzicijska vlada, sastavljena od stručnjaka iz raznih područja koji do sada nisu imali nikakve veze s politikom. Istovremeno, njen rad bi nadziralo, i po potrebi korigiralo, posebno međunarodno tijelo kojega bi, u operativnom smislu, najvjerojatnije vodio bivši britanski premijer Tony Blair, dok bi posljednju riječ imao američki predsjednik Trump.

Paralelno s formiranjem ovih tijela upravljanja, jer za apolitičnu palestinsku vladu se ne može reći kako se radi o političkom tijelu, počela bi i obnova cijelog Pojasa Gaze. Ceste, bolnice, škole, vodovod, elektroenergetska mreža… To su samo dijelovi vrlo opsežnog zahvata koji će koštati stotine milijardi dolara. I kojega će, vrlo je izvjesno, provoditi mahom američke tvrtke budući da Trump ima u svemu posljednju riječ.

– U ovakvom razvoju događaja dobivaju svi. Civilno stanovništvo Gaze dobiva mir, sigurnost i povratak relativno normalnom životu, Izrael dobiva uklanjanje sigurnosne prijetnje na jugu zemlje, a SAD dobivaju unosne poslove. Čak i Hamas dobiva nešto. Aboliciju za svoje pripadnike i mogućnost izbora da ostanu u Pojasu Gaze ili odsele u neku treću zemlju, koja bi ih eventualno htjela primiti, kaže Bašić.

REUTERS/Dawoud Abu Alkas 

Kritične točke

Unatoč svemu, mogućnost da mirovna inicijativa propadne još uvijek postoji. Naime, tu je cijeli niz »kritičnih točki« na kojima cijela stvar može puknuti, a jedna od najizraženijih je zahtjev za razoružavanjem i raspuštanjem Hamasa. Nitko u Izraelu, pa čak ni u velikom dijelu međunarodne zajednice koja je sada uključena u proces pregovora, ne želi uopće razmatrati mogućnost da Hamas opstane, pogotovo ne s naoružanjem. No potpuno razoružavanje za Hamas je, bar prema do sada iznesenim stavovima, vrlo teško prihvatljiva opcija.

Uostalom, čak i da vrh ove terorističke organizacije i pristane na razoružavanje, pitanje je bi li te zahtjeve ispunila »niža razina«, borci koji se s IDF-om tuku već godinama, i kojima je oružje sastavni dio života. I pitanje je koliko bi oružja ostalo zakopano ispod podruma ili skriveno po kućama kako bi se moglo ponovo izvući ukoliko bude trebalo.

Drugi problem, barem u ovome trenutku, predstavlja i činjenica kako još uvijek nisu definirani jasni rokovi. Jedini vremenski okvir koji je bio zadan planom odnosi se na povratak talaca koje treba isporučiti Izraelu u roku od 72 sata od potpisa prve točke sporazuma. No i to je pitanje koliko će ovaj, relativno jednostavan zadatak biti vremenski poštovan.

No ostale točke nemaju nikakvih vremenskih determinanti, pri čemu nije ni definirano kada bi Izrael napustio Pojas Gaze. Naime, nacrt plana predviđa mogućnost da Izrael uspori povlačenje pod izlikom da sigurnosno stanje nije zadovoljavajuće. A Tel Avivu sigurnosno stanje u Pojasu Gaze vjerojatno nikada neće biti dovoljno zadovoljavajuće, što omogućava Izraelu da ostane na velikom dijelu ovog teritorija gotovo pa zauvijek.

I posljednji, ali ne i najmanje bitan problem je pitanje političke budućnosti Pojasa Gaze koja je još uvijek nedefinirana. Naime, mirovni plan kaže kako Palestinska država može postati moguća, ali ju ne jamči, kao što i predviđa da Palestinska uprava neće odmah upravljati područjem, već vlast preuzimaju kada se steknu uvjeti i izvrše potrebne reforme.

Sve ovo Palestinci, odnosno stanovnici Pojasa Gaze mogu tumačiti kao slabost uprave koja je »nametnuta« od međunarodne zajednice čime joj se ruši legitimitet i autoritet. Posebice je osjetljivo pitanje kako u cijelom procesu veliki utjecaj imaju i SAD i Izrael, što bi se moglo tumačiti kao potiha okupacija palestinskih područja.

– Velika većina civila u ovome trenutku, dok se cijevi topova još nisu ni ohladile, na to ne obraća preveliku pažnju jer žele samo da se ovaj košmar završi, no nakon nekog vremena, kada mir postane trajan, pitanje legitimiteta vlade mogao bi postati ozbiljan problem, kaže Bašić.

Rizik kraha

Mirovni plan čije detalje sada u Sharm-el-Sheiku pokušavaju izgladiti zaraćene strane je u teoriji izvediv, no postoji cijeli niz pitanja na kojima nešto može poći po zlu, i urušiti sav do sada postignuti napredak. Najveću šansu uspjeha, u ovome trenutku, ima prvi korak koji se odnosi na prekid vatre i razmjenu talaca i zarobljenika.

Iz jednostavnog razloga što su njegovi rokovi definirani, baš kao i potezi koje svaka strana treba učiniti kako bi se prešlo na sljedeće korake. S druge strane, rizik kraha još uvijek je vrlo velik.

Naime, tek predstoje razgovori o svakako najtežim pitanjima koji se odnose na demilitarizaciju i ukidanje Hamasa, kao i na povlačenje Izraela iz Pojasa Gaze, što će zasigurno biti pitanja oko kojih se lome koplja i pitanja oko kojih će za svaki ustupak s jedne biti tražen protuustupak s druge strane. I tu će vjerojatno igrati i politika mrkve i batine američkog predsjednika Trumpa jer Hamas će, vjerojatno, tek pod ozbiljnim prijetnjama korigirati svoja stajališta i početne pozicije za koje se još uvijek ne zna kakve su točno.

A proces pregovora ni najmanje ne olakšava činjenica kako su pregovori neizravni, odnosno da se delegacije Izraela i Hamasa ne susreću osobno, licem u lice, već razmjenjuju poruke preko posrednika, katarskog premijera i šefa turske obavještajne službe koji se nalaze u Egiptu.

Očito je kako će za uspjeh plana biti potrebna fleksibilnost svih strana, no prvenstveno Hamasa koji mora pristati na svojevrsno samouništenje. No ključna će biti i uloga arapskih zemalja, UN-a, i svih država koje budu sudjelovale u ponovnoj izgradnji Pojasa Gaze za što će trebati, prije svega, pronaći donatore diljem svijeta. Jer Palestinska uprava za to nema novaca.

Relativno brzo će se vidjeti hoće li mirovni plan, ako bude potpisan, biti stvarno uspješan ili samo djelomično proveden. Jer malo je mirovnih sporazuma koji na kraju budu implementirani u potpunosti već samo u nekim svojim segmentima. A sporazum ove težine, sporazum koji predviđa trajan mir između Izraela i Palestine kompleksniji je, vjerojatno, od bilo kojeg sporazuma koji je do sada potpisan bilo gdje u svijetu, što mu automatizmom smanjuje šanse za uspjeh.