Zapadne sile možda nisu mogle pretpostaviti kolike će razmjere poprimiti pokolj Bošnjaka u Srebrenici, ali su bile svjesne neskrivene namjere Ratka Mladića da muslimansko stanovništvo toga kraja »potpuno nestane«. »Iz povijesti istočne Bosne tijekom tri godine koje su prethodile srpnju 1995., to je moglo značiti samo jedno«, piše novinarka i bivša glasnogovornica Haškog suda Florence Hartmann u svojoj upravo objavljenoj knjizi »Slučaj Srebrenica: krv realpolitike«.

U tome djelu, objavljenom ovoga tjedna, bivša novinarka Le Mondea, na temelju brojnih materijala i dosad nedostupnih diplomatskih dokumenata do detalja rekonstruira rastakanje međunarodne političke volje koje je započelo proglašenjem Srebrenice, Žepe i Goražda »zaštićenim zonama« UN-a, te u tri godine rezultiralo genocidom i najvećim ratnim zločinom u Europi poslije Drugoga svjetskog rata.

»Dosad se smatralo da je ‘završna strategija’ rata u Bosni slijedila realnost na terenu nakon pada – ili napuštanja – Srebrenice. No sada se može zaključiti da je ‘završna strategija’ prethodila padu enklave, i bila, može se zaključiti, njezinim uvjetom«, piše Hartmann. »Srebrenica je bila dijelom politike ‘velikih sila’ – Velike Britanije, Francuske i SAD – pod vodstvom UN-a, koje su tražile mir pod svaku cijenu«.

Naprosto, saveznici su pristali na Miloševićeve i Mladićeve uvjete. Ova dvojica nisu htjeli ni čuti da bi budući »srpski« teritorij u Bosni mogao biti »izbušen« nekakvim »sigurnosnim zonama«, i to su jasno rekli inozemnim pregovaračima. Ovi su to prihvatili, premda su dobro znali kakve su Mladićeve namjere, i time mu otvorili put da u Srebrenici radi što mu god padne na pamet.

Diplomatski put koji je doveo do toga moralno besprizornog političkog rezultata Florance Hartmann detaljno opisuje u svojoj knjizi, koju je ovih dana u britanskome Guardianu temeljito prikazao Ed Vulliamy, još jedan novinar sjajno upućen u rat na Bosni i Hercegovini.

Sigurnosne zone

U travnju 1993., nakon stravičnog etničkog čišćenja Bošnjaka u istočnoj Bosni prethodne godine, Vijeće sigurnosti UN-a usvojilo je rezoluciju u kojoj kaže da mir u Bosni »mora biti temeljen na povlačenju iz područja osvojenih nasiljem i etničkim čišćenjem«. Istog je mjeseca Vijeće sigurnosti UN-a objavilo izvještaj u kojemu upozorava na »mogući masakr s mogućih 25 tisuća žrtava, uđu li srpske snage u Srebrenicu«. Tada već, dakle, ekspertima u UN-u bilo je jasno što se može dogoditi. Ubuduće, strahovi će samo dobivati nova opravdanja: u srpnju 1993., Radovan Karadžić u parlamentu bosanskih Srba rekao je da će, uđe li njegova vojska u Srebrenicu, »biti krvi do koljena«.

Usprkos tome, već godinu i pol kasnije, međunarodna zajednica, predstavljena kroz Kontaktnu skupinu u kojoj su bili predstavnici SAD-a, Velike Britanije, Francuske, Njemačke i Rusije, napustila je UN-ov zahtjev za povlačenjem iz nasilno osvojenih područja, predlažući podjelu BiH na srpski i hrvatsko-bošnjački dio, uz tri »sigurnosne zone« u srpskome dijelu, Srebrenicu, Žepu i Goražde, koje bi međusobno bile spojene i imale izlaz prema hrvatsko-bošnjačkoj federaciji. U razgovoru s pregovaračem Kontaktne skupine, Robertom Frasureom, Milošević je takvo rješenje odbio, nazvavši enklave »monstruoznom izraslinom« na srpskome teritoriju. Frasure je obavijestio Washintgon da Milošević neće pristati na mir ne dobije li »modificiranu« kartu, bez sigurnosnih zona. Savjetnik američkog predsjednika za nacionalnu sigurnost Anthony Lake nije imao ništa protiv. »On je bio jedan od onih – sada mu se možda neće dopasti ako ga podsjetite – koji su smatrali da su enklave ionako nebranjive… Ti su smatrali da su enklave vrlo komplicirana situacija koja se ne uklapa u buduću kartu BiH«, kazao je Hartmann bivši nizozemski ministar obrane Joris Voorhoeve, prisjećajući se razgovora s Lakeom.

Put u pakao bio je dakle otvoren – Amerikanci su prihvatili Miloševićeve uvjete. Nedavno objavljeni dokument CIA-e, koji je ranije bio tajan, naziva sigurnosne zone »ribljom kosti u srpskome grlu«, a tadašnji savjetnik američkog predsjednika Clintona Alexander Vershbow izjavio je još 1988. kako je do lipnja 1995. »budućnost Srebrenice izgledala prilično tamno. Već smo razmatrali neku vrstu zamjene tih malih enklava za veći teritorij negdje drugdje«.

Cijena za mir

Francuzi i Britanci nisu imali ništa protiv. 29. svibnja, general Bertrand de la Presle, savjetnik tadašnjega franucskog predsjednica Jacquesa Chiraca, posjetio je Ratka Mladića, noseći mu poruku »francuskog predsjednika i francuske vlade«. Sadržaj te poruke rekonstruiran je nakon Mladićeva uhićenja, kada su u njegovu stanu pronađeni ratni dnevnici i bilješke. »Francuska jasno razumije vašu brigu, da ne želite kartu Kontaktne skupine. Od proljeća 1994, na inicijativu Francuske i Velike Britanije, prihvaćena su tri amandmana Kontaktne skupine… Karta se može promijeniti pregovorima«, sadržaj je francusko-britanske poruke Mladiću. Četiri dana kasnije, 3. lipnja, na sastanku u Parizu, britanski ministar obrane Malcolm Rifkind, izjavio je da su enklave »nebranjive«. Za članak Eda Vulliamija izjavio je ovako: »UN je proglasio zaštićene zone s, po njihovoj procjeni, najmanjim snagama koje bi ih branile. Britanija je povećala broj svojih trupa u BiH, a također i Francuska, ali to nisu učinili drugi. Možete vi ta područja zvati sigurnosnim zonama, ali morate im poslati dovoljno vojnika želite li da budu sigurna. U suprotnom, ona su nebranjive«.

Zapadnjaci su tako uvjerili sami sebe da ne mogu braniti Srebrenicu. Hartmann piše: »Izvršen je pritisak na bosanskoga predsjednika Aliju Izetbegovića da ustupi Srebrenicu i ostale sigurnosne zone.’Poruka je bila jasna: enklave nemaju budućnosti’, sjeća se šef kabineta bosanske vlade Mirza Hajrić. Izetbegović je civilnim vlastima Srebrenice u rujnu 1993. rekao da bi predaja grada mogla biti cijena za mir; odbili su o tome razgovarati. U travnju 1995., bosansko je predsjedništvo pozvalo petnaest vojnih zapovjednika Srebrenice u Tuzlu, koju su kontrolirale snage bosanske vlade, i zabranilo im da se vrate u Srebrenicu. Zaštita sigurnosnih zona, argumentirala je bosanska vlada, dužnost je međunarodne zajednice«.

Mjesec dana ranije, 8. ožujka, vojno vodstvo bosanskih Srba izdalo je takozvanu »Direktivu 7«. Do donošenja te odredbe, trajalo je »polagano iscrpljivanje enklava«. Sada, zapovijed je bila »započeti vojne operacije koje će stvoriti nepodnošljivu situaciju potpune životne nesigurnosti bez nade u opstanak ili život stanovništva Srebrenice i Žepe«. Trebalo je »trajno maknuti« bosanske muslimane i »konačno osloboditi cijelu regiju drinske doline«. Mladić, pak, kazao je u skupštini bosanskih Srba: »Želim da potpuno nestanu«. Zapadne su sile znale i za »Direktivu 7«, i za Mladićevu izjavu. Štoviše, istoga dana kad je to izjavio, Mladić se u Vlasenici sastao s britanskim generalom Rupertom Smithom, zapovjednikom UN-ovih snaga u Bosni. »Rasprostro je mapu i precrtao sve tri enklave«, sjeća se Smithov vojni savjetnik, pukovnik James Baxter.

Ed Vulliamy piše: »Ispunit će ovu subotu VIP mjesta u Srebrenici da obilježe dvadesetu obljetnicu najgoreg masakra na europskom tlu od Trećeg Reicha: šefovi država, političari, veliki i dobri. Bit će i govora i klanjanja u memorijalnome centru u Potočarima. Akli najmanje vjerojatan govor bit će onaj koji bi odgovorio na pitanje: kako se i zašto dogodila Srebrenica?«