BEOGRAD Prije nekoliko dana srbijanska kriminalistička policija ponovo je pretresla stan sina najtraženijeg haškog bjegunca Ratka Mladića, a nakon pet sati iznijela tek jedan hard disk na kojem su, prema tvrdnji obiteljskog odvjetnika – dječji crteži.

Pažljivi kroničari svih »velikih potraga« za Ratkom Mladićem, pamte da ih je do sada bilo više od trideset (barem onih poznatih javnosti), a ni nabrojati se ne mogu pretresi kuća Mladićevih jataka, susjeda i rodbine u cilju pronalaženja dokumenata i dokaza koji bi doveli do ovog optuženika.

Ipak, ne treba biti ni pažljivi kroničar, ni promatrač da bi se primijetilo (ciklično) pravilo odabiranja »tajminga« intenziviranih potraga za haškim »pobjeguljama« Mladićem i Goranom Hadžićem.

Potragama koje se, uzgred, poduzimaju poput »filmskog scenarija«, uz talambase bubnjeve i brojne novinarske ekipe.

Nezadovoljni Brammertz

Ni ovaj, spomenuti pretres stana Mladića juniora nije izuzetak jer je, kao i mnogi raniji, tempiran uoči posjeta glavnog haškog tužitelja Serga Brammertza Beogradu tijekom veljače.

Ovog puta, međutim, srpske vlasti ne izražavaju uobičajeni optimizam u vezi idućeg izvješća Brammertza UN-u o suradnji Srbije s Haškim tribunalom.

Naime, glavni tužitelj je već najavio da će taj izvještaj biti negativan s obzirom na to da konkretnih rezultata oko uhićenja Mladića i Hadžića još nema.

Da njegovo strpljenje ima granice i da ima sve manje razumijevanja za Srbiju, Brammertz je prenio europskim parlamentarcima niz konkretnih primjedaba na račun srpskih službi koje tragaju za preostalom dvojicom optuženika.

Podsjetimo, njihovo privođenje pravdi jedan je od ključnih razloga što Srbija uvelike kaska u procesu priključenja EU. Zbog toga se slučaj Ratka Mladića (manje Hadžića) aktualizira u kontekstu suradnje Srbije s ICTY-jem.

Kako primjećuje predsjednica Helsinškog odbora Srbije Sonja Biserko »strategija suradnje Beograda je veoma osmišljena i dozirana i svodi se na to da se, s jedne strane, zadovolji međunarodna zajednica, a s druge da se sasvim ne razgoliti odgovornost države Srbije za rat i ratne zločine.

S obzirom na njegovu povezanost sa Srbijom, bez sumnje je da je uhićenje Mladića bilo i biti će problem za Beograd.

Dio vojnopolitičkih analitičara, poput Ljubodraga Stojadinovića ne sumnja u namjeru države da uhiti najtraženijeg bjegunca, ali i podsjeća da on nikada nije bio tamo gdje je tražen. »Zbog toga ponekad počinjem sumnjati ili u sposobnost srpskih tajnih službi, ili u njihovu lojalnost vlastima.

Prosto je nemoguće da za sve ove godine nitko ni slučajno ne sazna gdje se nalazi Ratko Mladić«, kaže Stojadinović. Drugi dio poznavatelja srbijanske političke scene, pak, smatra da se za stezanje omče oko Mladićevog vrata čeka »pravi trenutak« kako bio poslužio kao »moneta za potkusurivanje« u nekoj krupnoj i važnoj državnoj stvari.

»Usijani telefoni«

Na kraju, činjenica je da se srbijansko Tužiteljstvo za ratne zločine  na svaki način trudi dokazati da više nitko u vlasti, niti u pravosuđu, nema rezervi prema predaji Mladića i Hadžića u Haag.

Činjenica je i da je Srbija desetostruko povećala nagrade za informaciju koja bi dovela do uhićenja Mladića (10 milijuna eura), kao i milijun eura za Hadžića.

No ni »usijani telefoni« o kojima se nakon toga naširoko govorilo nisu doveli do ozbiljnih tragova ni do haških bjegunaca. Ili, možda ti tragovi vode negdje a sve ostalo je – predstava za narod?