Zaštita vanjskih granica, stroga kontrola ulaska i izlaska ili usmjeravanje velike količine novca u Frontex, ali i u neke druge mehanizme koji služe za jačanje obrambenog sustava, vrlo su jasni znakovi da se teorija o europskoj tvrđavi obistinjuje. S druge strane, za integracijske mehanizme ulaže se znatno manje sredstava, upozorava Julija Kranjec
Teroristički napadi u Parizu progresivno radikaliziraju europske politike prema izbjeglicama i imigrantima, tako da se stečeni sustav vrijednosti u Europi suočava s novim izazovima. U prvom redu uočava se pojačana doza ksenofobije i islamofobije, što je imanentno, jasno, političarima s desnog spektra.
Politikantsko prokazivanje izbjeglica i imigranta, koji u obliku velike seobe naroda stižu u Europu, ide toliko daleko da se ta skupinu očajnika beskrupulozno generalizira i dovodi u kontekst islamističkih horda zla koje siju smrt i strah u Europi. Međutim, ni umjereni, politički centar koji obnaša izvršnu vlasti u zemljama zapadno-europske demokracije ne preže od poduzimanja radikalnih, gotovo totalitarnih mjera zaštite sigurnosti svojih granica; proglašeno je tromjesečno izvanredno stanje u Francuskoj, u kojem policija ima posebne ovlasti, dok je razina sigurnosti u Švedskoj i Danskoj podignuta na najvišu razinu, što dramatično derogira ljudska prava i slobode kretanja.
Julija Kranjec upozorava na činjenicu da su počinitelji pariškog napada uglavnom državljani zemalja članica Europske unije.
Dakle, radi se o osobama koje su rođene, školovane i odrasle u Europi, a to vodi k aktualiziranju starog problema o tome da su europske integracijske politike odavno zakazale. Formirano je novo, klasno društvo, u kojem je migrantska imigrantska zajednica uglavnom socijalno ugrožena, odsječena i getoizirana, a kao takva lak plijen za islamističke ekstremiste.
– To je apsolutno točno, tako aktualno proturanje mitova o tome da su teroristi uvezeni i da stižu izbjegličkim rutama može samo štetiti. Europa se odavno suočava s problemom neadekvatnih useljeničkih politika i uglavnom se loše postavljala prema izbjeglicama, čemu upravo svjedoči i ovih mjeseci.
Ministri unutarnjih poslova EU-a upravo dogovaraju strože kontrole na vanjskim granicama schengenskog prostora kako bi se povećala sigurnost u svjetlu terorističkih napada u Parizu. Osim toga, ministri traže da se postigne napredak kad je riječ o razmjeni podataka o putnicima u zračnom prometu. Europska agencija za upravljanje vanjskim granicama Frontex dobit će također snažniji mandat za borbu protiv terorizma.
Gušenje slobode kretanja
Slika Europske unije kao prostora slobodnog kretanja uprskana je i s tim stavovima da treba suspendirati schengenski režim, k tome Europljani svakodnevno svjedoče tome da se postavljanju stotine kilometara bodljikave žice, suočavaju se s porukama da imigranti i izbjeglice više nisu dobrodošli, štoviše da ih treba protjerati iz Europe.
To, eto, više nije samo svojstveno vizionaru nove Europe s bodljikavim granicama, mađarskom premijeru Viktoru Orbanu, nego takav stav postaje opće mjesto u aktualnom političkom diskursu. Očito, sve ide u nekom neželjenom smjeru, smjeru u kojem slobode kretanja, poštivanje multikulturalnosti, multietničnosti ili vjeroispovijesti – što su najveće vrijednosti Europe nakon Drugog svjetskog rata – postaje europska razdjelnica, stranputica.
Julija Kranjec iz Centra za mirovne studije ukazuje na to da se i prije terorističkih napada u Parizu Europska unija suočavala s restriktivnim mjerama, ali i praksom, poput postavljanja bodljikave žice, zatvaranja granica ili najava o suspenziji schengenskog režima.
– Naravno, događanja u Parizu poslužila su kao vjetar u leđa svim tim ograničenjima kojima neko vrijeme svjedočimo. Potpuno se slažem s tezom da to nije svojstveno samo opskurnim desnim politikama, što možemo ilustrirati s time da je Švedska uvela granične kontrole, da je Poljska odustala od kvote za izbjeglice, da Makedonija najavljuje postavljanje žice na svoje granice… Drugim riječima, sve to što se događa u zadnje vrijeme ukazuje na to da su u značajnoj mjeri dovedena u pitanje temeljne, suštinske postavke Europske unije. U prvom redu to se odnosi na multikulturalnost, to jest na postavku – ujedinjeni u različitosti, ocjenjuje Kranjec i dodaje da restriktivna politika guši još jedno važno načelo, ono o slobodi kretanja.
Paradoks europske politike
To se najbolje može dočarati s Hrvatskom, kaže naša sugovornica, dakle zemljom članicom Europske unije čija se granica ograđuju s bodljikavom žicom. Prvo je to učinila Mađarska, potom i Slovenija.
– Međutim, najveći problem s kojim se unija sada suočava u smislu tog načela prostora bez granica i slobodnog kretanja, jest činjenica da se žica čak postavlja na granici između dviju članica Schengena, između Austrije i Slovenije, što je u neku ruku i paradoks. Sve u svemu, Europska unija je na velikom testu koji će pokazati u kojem će smjeru ona dalje razvijati, iako vidimo kamo sve to vodi, tvrdi Kranjec.
Pri tome podsjeća na prognoze pojedinih teoretičara i kritičara Europske unije koji već nekoliko godina najavljuju mogućnost ovakvog scenarija. U tom smislu, nju ne čude nove europske politike. Međutim, iznenađuje brzina s kojom članice Europske unije donose represivne odluke. Kaže da teza o izgradnji tvrđave Europe postaje sve opipljivija, iako se ona još do pred malo nekima činila kao neargumentirana i nevjerojatna europska perspektiva.
– Zaštita vanjskih granica, stroga kontrola ulaska i izlaska ili usmjeravanje velike količine novca u Frontex, ali i u neke druge mehanizme koji služe za jačanje obrambenog sustava, vrlo su jasni znakovi da se teorija o europskoj tvrđavi obistinjuje. S druge strane, za integracijske mehanizme ulaže se znatno manje sredstava, upozorava naša sugovornica koja ne propušta primijetiti još jedan paradoks europske politike.
Naime, izbjeglice iz Sirije, Afganistana ili Iraka postaju prezreni dio svjetskog stanovništva, premda se zapravo radi o prognanicima koji bježe od tog istog islamskog ekstremizma protiv kojeg se restrikcijama bori i Europa. To će se umnogome odraziti, kaže ona, i na sve ono što zaštita ljudskih prava na razini unije danas znači.
Izljevi mržnje
– Europske reakcije nakon pariškog napada postaju problematične s više aspekata. Prvenstveno zbog toga što one demoniziraju izbjeglice, dakle očajnike koji bježe od rata, sukoba i militantnog islamizma, pa u Europi vide i trže svoj spas. Neupitno povezivanje izbjeglica s terorizmom i teroristima koji su odgovorni za napade u Parizu, hrani postojeću ksenofobiju, islamofobiju i rasizam. To nije samo opasno za izbjeglice koje sada dolaze u Europu, već i za drugu i treću generaciju useljenika, dakle za same građane unije. Posebno je žalosno to što se sada mora trošiti vrijeme na objašnjenja da izbjeglice nisu teroristi. Osim toga, to je poraz europskih moralnih i pravnih načela, što samo ide u korist radikalnog islamizma. Također, možemo govoriti i o povredi institucije azila, to jest Ženevske konvencije o izbjeglicama koja zemljama unije nalaže da na svoj teritorij moraju pustiti izbjeglice. Vidimo naime da se počelo preferencijalno odlučivati tko smije doseliti u Europu, a tko ne. Ljudima kojima je ugrožena sigurnost ne smije se braniti ulazak u europski sustav azila. Ove procedure zatvaranja granica narušavaju instituciju azila.
U svakom slučaju, zabrana ulaska izbjeglicima u zemlje Europske unije neće pridonijeti borbi protiv terorizma, poručuje Kranjec koja ocjenjuje da bi s tog aspekta puno korisnije bilo to da se Europa zalaže za poštivanje ljudskih prava, da više promovira solidarnost i suosjećajnost, da ne stigmatizira izbjeglice. To bile odgovorne politike prema zajedničkoj europskoj budućnosti, jer radikalizacija stavova neminovno vodi k ksenofobiji i rasizmu. Julija Kranjec to ilustrira s brojnim primjerima o pojačanim izljevima mržnje u raznim europskim gradovima, ali i potrebom muslimanske zajednice da objašnjava kako nitko nema pravo da u ime islama počini pokolj.
Nametnuta generalizacija
– To nam najbolje govori o nametnutnoj generalizaciji – svi su muslimani isti. Prema tome, od presudne je važnosti to da počinitelji zločina imaju ime i prezime, kako bi postalo nedvosmislena činjenica da se radi o pojedincima koji ne reprezentiraju jednu vjersku zajednicu, pa tako ni izbjeglice koje su same po sebi heterogena skupina. No, odgovornost je na nama, jednako kao o na donositeljima odluka, da se suprotstavimo toj generalizaciji. Posljedice etiketiranja, stigmatiziranja i generaliziranja mogu biti ozbiljne; mogu rezultirati govorom mržnje i izljevima nasilja. Naša povijest je puna takvih primjera, pa se treba nadati da smo nešto iz toga naučili, tvrdi Julija Kranjec.
– Osmišljavanje i implementiranje boljih integracijskih politika mora biti europski imperativ. To jest, Europa mora pronaći bolje mehanizme kako veliki broj useljenika integrirati u svoje društvo. Naravno, integracijski procesi moraju biti dvosmjernog karaktera – osoba koja dolazi u društvo mora se prilagoditi određenim društvenim normama, dok mu društvo mora pokazati dobrodošlicu i olakšati uključivanje. Nažalost, to se nije događalo, a sada zorno vidimo, na što već dugo pokušavamo ukazati, da su troškovi neintegracije daleko veći od troškova integracije. Naime, puno se govorilo o tome da su integracije skupe, ali sada dobro vidimo koja je cijena njihovog neprovođenja, tvrdi Julija Kranjec koja se zalaže za posve nove modele izgradnje solidarnog i ravnopravnog društva, društva u kojem se poštuju ljudska i manjinska prava i koja se neće sputavati sigurnosnim diskursom:
– Umjesto da podliježemo svekolikim strahovima i mržnji, moramo se okrenuti istinskim vrijednostima, to je uključivo društvo, pa onda neće biti ni toliko mjesta bilo kojem obliku radikalizma i ekstremizma.
