Prošlo je šest godina otkako su hrvatska kuna i turska lira vrijedile podjednako – odnosno euro je vrijedio koliko i 6,36 lira ili 7,42 kune. Od te 2019. godine, Turska je prošla kroz turbulencije, a svakom lošom odlukom turskog predsjednika Erdogana, broj lira unutar jednog eura ubrzano je rastao sve dok na ljeto 2025. nije došlo do vrtoglavih 42,72 lire za jedan euro.

Što to znači za Turke, osim inflacije na domaćem terenu? Znači da se na već velike poreze na automobile, tehnologiju i druge uvozne proizvode nadodala ogromna razlika u vrijednosti lire i stranog novca, a time se značajno smanjila i mogućnost Turaka da putuju izvan zemlje. Naime, za europske zemlje Turcima je potrebna viza, a nekoliko noći u poznatim destinacijama može im pojesti cijelu jednomjesečnu plaću.

Međutim, prije nego što je ekonomska kriza dotukla ovu zemlju, Turska je jedan kraći period, dvije do tri godine, bila pravi raj za ljetovanja i putovanja Europljana. Između 2020. i 2022., lira je rapidno gubila vrijednost, a cijene namirnica još nisu stigle narasti na ove današnje. Tada je Turska bila idealna destinacija koja ima sve – prirodne ljepote, uslužnost, vrhunsku kuhinju i – niske cijene.

iStock

Tada su se njezinim najčešćim turistima, Rusima, pridružili Europljani. Sada najveći broj turista u Turskoj, uz Ruse (6,7 milijuna), čine Nijemci (6,6 milijuna) i Britanci (4,4 milijuna). Statistika TurkStata iz 2023. godina Tursku je svrstala među prvih pet zemalja na svijetu po broju međunarodnih turista, a četvrto je mjesto zauzela ako gledamo samo europske destinacije.

RAZNOLIKA POLJOPRIVREDA

Ali unatoč ogromnom broju posjetitelja koji je zabilježila 2024. godina, a to je 62,2 milijuna ljudi, više ne možemo reći da je Turska niti jeftina, niti ičiji raj – a pogotovo ne za lokalno stanovništvo. Na stanarinu odlazi više od polovine plaće, pogotovo u većim gradovima gdje je velika fluktuacija stanovništva i gdje je najviše studenata. Skočila je i cijena javnog prijevoza, pa je tako jedna vožnja tramvajem u trećem gradu po veličini, Izmiru, od nekadašnje tri lire skočila na 25, a sedmosatni autobus od Istanbula do Izmira sa 70 lira porastao je na 900. Prosječna plaća u trećem najvećem gradu zato je morala narasti na otprilike 22.000 lire, što je samo 454 eura.

Ali namirnice ipak nisu bezobrazno skupe kao što su, naprimjer, u Hrvatskoj. Naime, Turska je jedna od najvećih poljoprivrednih sila u Europi i na Bliskom istoku – udio poljoprivrede u BDP-u je 6-7 posto, ali je u toj grani zaposleno od 17 do 20 posto radne snage, na površini od više od 23 milijuna hektara obradivog zemljišta.

Turska poljoprivreda izuzetno je raznolika, a njezine glavne kulture obuhvaćaju žitarice, voće i povrće, industrijske kulture poput pamuka, duhana, šećerne repe i suncokreta, a mediteranske regije posebno su poznate po maslinama, smokvama, lješnjacima, pistacijama i agrumima. Turska se svrstava među vodeće svjetske proizvođače, držeći prvo mjesto u proizvodnji lješnjaka, smokava, trešanja i marelica, te peto mjesto po proizvodnji maslina i pamuka. Zahvaljujući toj proizvodnji, voće i povrće čine značajan izvozni adut zemlje, s najvećim tržištima u Europskoj uniji, Rusiji i na Bliskom istoku. Prema podacima platforme Wise koja navodi da prosječna neto plaća u Turskoj iznosi oko 23.700 lira, troškovi osnovne mjesečne košarice hrane i povremenih obroka u restoranima dosežu približno 8.500 lira. Takva potrošnja odnosi oko 36 posto prosječne mjesečne plaće.

LJETOVANJE KOD KUĆE

Što je s godišnjim odmorima? Imaju li Turci više sreće nego Hrvati pa si mogu priuštiti ljetovanje na vlastitoj obali? Kao i mi, i oni su rođeni u zemlji koja stoji rame uz rame najljepšim svjetskim destinacijama, ali za razliku od nas, njima je ljetovati na svojoj obali ipak priuštjivije nego nama. Oni boljestojeći ljetuju na obali Egejskog mora, gdje spada ranije spomenuta provincija Izmir.

Ova regija nudi desetke kilometara pješčanih plaža, kristalno čisto more, na mnogim dijelovima netaknutu prirodu i jednu važnu karakteristiku ovog naroda – tursku uslužnost. Posebno su popularna ljetovališta poput gradića Çeşme i Alaçatı, koji su poznati po hotelima i apartmanima raznih kategorija, kao i po živopisnim starim gradskim jezgrama punim restorana i kafića. Plaže su raznolike – od uređenih plažnih klubova s ležaljkama do mirnih uvala dostupnih samo lokalnim cestama.

Dnevni troškovi u regiji Izmir mogu se prilagoditi različitim budžetima, no realno se za četveročlanu obitelj za tjedan dana potroši između 10.000 i 12.000 lira (oko 200 – 250 €) na smještaj, hranu i osnovne aktivnosti. Taj iznos odnosi se na jeftiniji, obiteljski apartman ili manji hotel srednje kategorije, koji Turci često biraju jer im je regija dobro poznata i rezerviraju unaprijed (često i izvan glavne sezone). Zato je cijena po noći niža nego s kojom bi prošao strani turist. To znači da prosječna turska obitelj na ljetovanje potroši gotovo 50 – 60% mjesečne plaće, što ljeto čini značajnim financijskim izazovom, ali još uvijek dostižnim uz dobro planiranje i ranu rezervaciju.

Usporedimo li to s Hrvatima koji ljetuju u Turskoj, dobivamo zanimljiv kontrast. Hrvati u prosjeku (medijalna vrijednost) zarađuju oko 1.250 eura neto, pa čak i uz trošak povratne avionske karte (oko 150 eura po osobi) i boravak u hotelu srednje kategorije (oko 80 – 100 eura po noći), ukupni trošak tjednog ljetovanja u Izmiru iznosi 1.300 – 1.500 eura. To je otprilike jedna mjesečna plaća, dok bi na Jadranu za sličnu razinu smještaja i usluge morali izdvojiti i do 30% više.

S druge strane, Turci koji bi htjeli ljetovati u Hrvatskoj suočavaju se s visokim cijenama izraženima u eurima – smještaj na obali često je dvostruko ili trostruko skuplji nego u gradu Çeşme, a jedan ručak u restoranu lako prijeđe 25 eura po osobi (oko 1200 lira). Za njih bi sedam dana odmora na Jadranu značilo izdvajanje dvije do tri prosječne plaće, što većini čini takav odmor nedostupnim.

BOLJI OMJER CIJENA

Ako gledamo čisto financijski, Hrvati trenutno imaju nekoliko opcija. Hrvatska obala i dalje je najskuplja opcija za domaće turiste jer cijene smještaja i restorana nisu niže za domaće goste, nego su uglavnom iste kao za strane. Tjedan dana obiteljskog ljetovanja srednje kategorije (apartman + povremeni restorani) lako prijeđe 1.500 eura, što za prosječnu hrvatsku neto plaću (oko 1.250 eura) znači više od jedne plaće.

Turska je već nekoliko godina vrlo popularna među Hrvatima upravo zbog boljeg omjera cijene i kvalitete. Smještaj srednje kategorije u regiji Izmir ili Antaliji kreće se 80-100 eura po noći (za apartman ili hotel s doručkom), hrana u restoranima je znatno jeftinija nego u Hrvatskoj, a sveukupni tjedni trošak obitelji može stajati između 1.000 i 1.300 eura – dakle, manje od domaćeg ljetovanja.

Grčka i Španjolska su negdje u sredini – cijene smještaja i hrane su slične ili nešto više nego u Turskoj, ali su putni troškovi često povoljniji nego let za Tursku, pa se ukupan trošak može izjednačiti.

Dakle, ako je cilj uštedjeti, a opet uživati u moru i dobroj hrani, Hrvati sve češće biraju Tursku zbog »all inclusive« paketa i nižih cijena u trgovinama i restoranima. Hrvatska, iako najbliža, ostaje luksuz za domaće – osim ako se odabere vlastiti smještaj (vikendica, kod obitelji) ili kraći boravak, a i tada ne dobivamo garanciju da će cijenu pratiti i kvaliteta.

USPOREDBA

S ljetovanjem na svojoj obali muče se i Grci, iako su cijene usporedive s onima u Turskoj. U grčkim obalnim regijama prosječna cijena smještaja srednje kategorije kreće se između 70 i 120 eura po noći, što za tjedan dana iznosi 500 do 850 eura. Kada se na to dodaju troškovi hrane – u prosjeku 300 do 450 eura za kombinaciju kuhanja i povremenih obroka u restoranima – te lokalni prijevoz i aktivnosti od 150 do 300 eura, ukupni trošak doseže između 950 i 1.600 eura. Budući da prosječna neto plaća u Grčkoj iznosi oko 1.000 eura, takvo putovanje pojede gotovo cijelu, a nerijetko i više od jedne mjesečne plaće, što znači da si ga mnoge obitelji mogu priuštiti samo uz prethodnu štednju.

U još jednoj popularnoj destinaciji, Španjolskoj, situacija je slična, ali zbog viših plaća nešto povoljnija za domaće turiste.

Ako odluka padne na Tursku, onda vrijedi otići u…

Izmir. Izmir je grad kontrasta, gdje se moderno obalno središte spaja s bogatom poviješću i tradicijom. Najliberalniji je grad Turske, u kojem će građani radije umrijeti nego negirati oca domovine – Ataturka – koji je osnovao republiku, promijenio zemlju iz korijena i učinio je sekularnom. Grad je to u kojem su Turkinje odjevene slobodnije nego turisti, a grad živi mladošću i slobodom, koliko je to moguće u državi koja je velikim korakom zakoračila prema autoritarnosti. Ljudi su pristojni, topli i spremni pomoći, a ulice su pune mačaka i pasa za koje se brinu svi.

Samo sat vremena od Izmira nalaze se gradići Çeşme i Alaçatı, poznate turističke destinacije s dugačkim plažama, a uz malo truda pronaći ćete zabačene uvale s kristalnim morem. S druge strane, prema sjeveru, smjestila se Foça koja će pružiti autentičan osjećaj ribarskog gradića bez puno stranaca. Za ljubitelje povijesti, Izmir i okolica nude arheološka nalazišta kao što je Efes, nekada jedna od najvećih i najnaprednijih luka antičkog svijeta, a nezaobilazna su i mala sela unutar regije, gdje se još uvijek osjeti duh Egeja uz maslinike, vinograde, svježu ribu, masline i sir.