Studeni je bio vrlo dinamičan mjesec za turskog predsjednika Tayyipa Recepa Erdogana. Započeo ga je slavodobitno, njegova Stranka pravde i razvoja neočekivano uvjerljivo je pobijedila na prijevremenim parlamentarnim izborima 1. studenoga i tom pobjedom je »korigirala« neočekivani podbačaj na lipanjskim izborima. Prvih dana i tjedana studenoga činilo se da se Erdogan vraća u staru formu, da mu ni to što proganja nesklone mu medije ne može naštetiti, da mu nitko ništa ne može. A onda je 24. studenoga Erdogan pokazao da je on taj koji si svašta može učiniti. Rušenje ruskog borbenog zrakoplova suhoj-24 bio je zbog toga što je, po svemu sudeći, 17 sekundi narušavao turski zračni prostor bio je pucanj u vlastitu nogu koji je položaj Turske naglo pogoršao.

Turska, zemlja goleme geostrateške važnosti, je s većinom svojih susjeda i zemljopisno joj bliskih zemalja u toliko lošim odnosima da se čini da najbolje odnose ima sa svojim tradicionalnim ako ne neprijateljem, onda svakako suparnikom, Grčkom. Posljednjih mjeseci ti su odnosi korektno funkcionirali što se vidjelo i po tome što nije bilo nikakvih graničnih problema između dvije države. Dapače, izbjeglički val bez poteškoća se iz Turske prelijevao u Grčku, pa dalje prema Njemačkoj. S Armenijom odnosi praktično ne postoje, granica je zatvorena, a pitanje genocida nad Armencima nešto što je već stotinu godina opterećuje armensko-turske odnose. S Iranom i Sirijom odnosi su loši prije svega zbog građanskog rata u Siriji, ali i prije izbijanja tog rata bili su daleko od idiličnih. Turska nikako ne želi da na čelu Sirije ostane predsjednik Bašar al-Asad, a Iran je jedan od dva najpouzdanija (drugi je Rusija) saveznika sirijskog predsjednika.

Hladna podrška

Rušenje ruskog zrakoplova dramatično je i drastično pogoršalo odnose s Rusijom. Prije godinu dana ti su odnosi bili na vrhuncu, Putin je posjetio Ankaru, raspravljalo se o tome kako trgovinsku razmjenu do 2020. utrostručiti na 100 milijarda dolara, načelno je dogovorena izgradnja plinovoda Turski tok. Od plinovoda do daljnjeg neće biti ništa. Ruski ministar energetike Aleksandar Novak u četvrtak je objavio da su pregovori o izgradnji plinovoda prekinuti. Ništa neće biti niti od postepenog povećanja trgovinske razmjene kako bi se dosegnulo 100 milijardi dolara. Rusija je odlučila smanjiti uvoz voća i povrća iz Turske za dvije trećine, odustala je od uvoza odjeće i kože. Rušenjem suhoja zamjerili su se Rusiji, a njen predsjednik Vladimir Putin ima dugo pamćenje i ne može se kazati da nije osvetoljubiv. Rječnik kojim je govorio o Turskoj (ne i Turcima) i njenom političkom vodstvu u četvrtak prilikom godišnjeg obraćanja parlamentarnim zastupnicima bio je nediplomatski izravan. O turskim vlastima govorio je kao o vladajućoj kliki koju je Alah, vjerojatno, odlučio kazniti. Ruski je predsjednik najavio i da je osveta jelo koje se jede hladno, a poslužuje polako. Rusija će Tursku više nego jednom podsjetiti što je učinila, a zbog rušenja zrakoplova će zažaliti.

Ni Sjedinjene Američke Države nisu oduševljenje Turskom u posljednje vrijeme. Odnosi su zahladili prošle godine i to zbog uloge Turske u sirijskom građanskom ratu, odnosno zbog nevoljkosti da pomogne Kurdima u borbi protiv Islamske države. Ta je nevoljkost kulminirala za vrijeme borbe za Kobane, iako su tada turske vlasti kroz svoj teritorij propustile manje kurdske odrede iz Iraka u Siriju. Nakon rušenja zrakoplova SAD su podržale svoju saveznicu i partnericu u NATO-u, ali su to učinile dosta hladno. State Department je poručio da je za njega dvojbeno da je ruski zrakoplov povrijedio turski zračni prostor, ali pitanje u čijem je zračnom prostoru bio u trenutku obaranja ostalo je namjerno neodgovoreno. Istodobno s hladnom podrškom započeo je nešto manje hladan američki pritisak na Tursku uobličen u zahtjev da zatvori granicu sa Sirjiom u dužini od stotinjak kilometara. Taj se dio tursko-sirijske granice smatra ključnim za opskrbu Islamske države i važan je pravac kojim džihadisti iz raznih zemalja dolaze u Tursku.

Oslabljena pozicija

Islamska država potencijalno je ključni problem Erdogana, a njome se, odnosno turskom suradnjom s njome, posljednjih dana intenzivno nastoji diskreditirati Erdoganov režim. Nakon sumnji o Turskoj kao tranzitnoj zemlji za militante koji se priključuju IS-u, nakon sumnji da su ranjenici IS-a liječeni u Turskoj, posljednjih su dana ruske institucije izrekle niz optužbi o poslovnoj suradnji Turske i Islamske države. Navodno se radi o velikim količinama streljiva i vozila isporučenih IS-u, a posebno su opasne, ako su točne, tvrdnje o turskoj kupnji nafte od Islamske države. Kako bi pojačali efekt svojih tvrdnji predstavnici ruskih institucija uporno ponavljaju da su u tu trgovinu uključeni i Erdogan i članovi njegove obitelji. Dokaže li se išta od tih tvrdnji Erdoganova politička karijera bit će zapečaćena.

Erdogan je svoju naglo ojačanu poziciju nakon izbora 1. studenoga oslabio i prema Europskoj uniji. Na sastanku čelnika EU i njenih članica s jedne i Turske s druge strane postignut je sporazum o planu zaustavljanja izbjegličkog vala koji iz Turske zapljuskuje Europu. Turska bi za to trebala dobiti pomoć od tri milijarde eura (pola milijarde osigurava EU, a 2,5 milijarde trebale bi osigurati članice), a sredinom mjeseca trebalo bi biti otvoreno pregovaračko poglavlje Ekonomska i monetarna unija što će biti prvo otvoreno poglavlje u pristupnim pregovorima u posljednje dvije godine. Oslabivši svoju poziciju, Turska je dobila manje nego što se moglo očekivati nakon izbora. Turska zapravo može računati na sigurnih pola milijarde eura, ostatak svote ipak ovisi o državama članicama, a nije dobila nikakvo izvjesno političko jamstvo o svom članstvu u Uniji, dapače i dalje je neizvjesno je li Turska željena buduća članica Unije, koja ju članica želi u EU, a koja ne. Oslabljena pozicija dobro je došla EU koja je vjerojatno s manje napora, a i jeftinije nego što je moglo biti, blizu toga da pritegne turski ventil iz kojega cure izbjeglice.