Rapidne, dubinske i izazovne promjene koje bez zastajkivanja mijenjaju naše društvo, posebno one u posljednjih 15-ak godina, najčešće se i najvidljivije odražavaju u sferama makro i mikroekonomije, tehnologije, medija, znanja, rada ili čak svakodnevnih ljudskih odnosa. Ta nam brzina, kombinirana sa svom silom neočekivanih i kompleksnih pojava koje se neprocesuirane serviraju pred naš analitički aparat, ne dozvoljava previše mogućnosti da se ozbiljnije reflektiramo na ono što se upravo dogodilo, bacajući nas u ono što je španjolski teoretičar Manuel Castells nazvao bezvremenim vremenom.

Preslagivanje političkog spektra, tog dućana političkih ideja u kojem smo nekad znali što na kojoj polici stoji, samo je jedan od fenomena koji je razbio prethodno nam poznate imaginarije te nas dodatno odvojio od vremenski ne toliko udaljenih perioda prije ruske invazije u Ukrajini, prije pandemije COVID-19, prije europske izbjegličke krize.

U onoj staroj Europi, tada s još privlačnim i izglancanim imidžem prosperiteta, nije se moglo ni zamisliti da će antiestablišmentski pokret neuglednih i neoriginalnih desničara sve ove promjene ne samo preživjeti, već i iskoristiti bolje od svih drugih.

Poučena najuspješnijim europskim političkim projektom novog doba, onim stranke Fidesz mađarskog premijera Viktora Orbana, konzervativizmom razočarana desnica u proteklom se desetljeću predstavila kao jedina politička struja sposobna izazvati rigidnu, sveprisutnu liberalnu ideologiju. Oboružani ekstremnom i bezobzirnom pragmom – koju su arogantni Europejci podsmjehom prozivali »populizmom« – samostilizirani disidenti pozicionirali su se kao vodeći glas naroda razjarenog korumpiranošću, licemjerstvom i elitizmom Europske unije, transformirajući se u opciju koja snagu crpi iz oštrog kontrašenja onima koji o svemu odlučuju. Ista pobjednička taktika upotrebljava se i danas.

Fidesz, Nacionalno okupljanje Marine Le Pen u Francuskoj, Alternativa za Njemačku (AfD), ali i američki Republikanci posloženi oko Donalda Trumpa samo su neki od stranačkih aktera koji su u posljednje dvije godine prepoznali korisnost antiratnog argumenta, pa »antiprotivne« pozive za prestanak zapadnog podržavanja ukrajinskog rata spojili s neselektivnim hajkama na neke druge neprijatelje, rjeđe na najmoćnije, a češće na siromašne, marginalizirane i potlačene koji s prethodnima nemaju nikakve veze. Ovu naizgled kontradiktornu poziciju zauzima sve veći dio biračkog tijela, onaj koji u nedostatku politika solidarnosti sa žrtvama sistema odgovor traži u zavodljivom blatu fašistoidne ksenofobije.

Nezadrživi val

Premda je plodno tlo za povratak ekstremne desnice kao relevantnog faktora u europskoj politici prostrto recesijom nakon ekonomskog kraha 2008., milijunski tranzit ljudi iz ratovima i siromaštvom zahvaćene zapadne Azije bila je prva bujica koja je natopila sjeme dotad latentnog europskog rasizma. Još od 2015. i slavnog Merkeličinog poziva »Komm! Wir schaffen das!« visoko obrazovanim, a jeftinim izbjeglicama da popune rupe njemačkog tržišta rada, antiimigrantska politika izraženim nacionalističkim i rasističkim elementom uživa uzlazni trend koji je nepovratno izmijenio cijelu europsku političku scenu.

Demografska kretanja popraćena problemima integracije i percipiranog rasta kriminala izazivala su shizofreniju o »otimanju posla« i »parazitiranju na socijali« kojima tobože profitiraju stranci nauštrb »domaćih«, sve dok smrtonosna pandemija COVID-19 migrante nije potisnula u drugi plan. Karantena, prateća ekonomska i društvena deprivacija, nepovjerenje u cjepiva te stapanje s naglo rastućim antivakserskim grupama dali su novi, nezadrživi val općoj skepsi i opoziciji prema institucijama koje nas u »staro normalno« nisu uspjele vratiti.

Kako je zastoj globalne ekonomije izravno utjecao na živote svih ljudi i to ne samo za vrijeme zabrane izlazaka iz kuća, tako se katalizirao bunt onih društvenih slojeva koji su osjetili silazno klizanje po klasnoj ljestvici. Iako su valovi otpuštanja, osiromašenje socijalno ugroženih i prekarnih skupina i nagli pad primanja onih koji radom zarađuju za svoj kruh zahvatili najniže klase, protivljenje nerijetko kaotičnim zdravstvenim mjerama potegnuli su oni koji su proporcionalno najviše izgubili – devastirana sitna buržoazija i donedavno dobrostojeća srednja klasa.

Naglo zatvaranje dotoka jeftinih sirovina i resursa, jeftinih potrošačkih dobara, jeftine tehnologije i jeftine radne snage devastirao je male tvrtke od kojih se mnoge nisu oporavile, desetkovavši sektore trgovine i usluga. Politički se epilog odražavao u vapajima poput onih prijevoznika u Kanadi koji su precijenili važnost vlastite uloge u cijelom gospodarskom sustavu, tražeći zaštitu od države umjesto koje je stigao novi globalni šok.

Sudjelovanje zemalja Sjeverne Amerike i Europske unije u ratu u Ukrajini, prvo samoubilačkim sankcijama protiv Rusije, a zatim i financijskom, materijalnom i logističkom podrškom Kijevu podebljalo je bijes stanovništva na koje je – za razliku od nikad podmazanijih financijskih, energetskih, tehnoloških i vojno-industrijskih giganata – opet sasut sav teret inflacije i drastičnog rasta cijena.

Neuvjerljiva bajka o ukrajinskoj borbi za demokratske vrijednosti nije problematizirana kao lažni europski humanitarizam bez suosjećanja sa žrtvama, izbjeglicama, prisilno mobiliziranim mladićima i obiteljima stradalih, pa su se u centru analize umjesto kompleksnog niza uzroka rata našle isključivo posljedice američkog i europskog dolijevanja ulja na vatru. Artikulacijsku prazninu koju su nekoć popunjavale lijeve političke snage, posebno na antiratnoj sceni, prepoznala je suvremena zapadna desnica, pogotovo ona koju je nakon virusa direktno pogodio i prekid ekonomskih veza s Rusijom.

Pronašavši novi kanal kroz koji će uputiti kritiku vladajućoj transnacionalnoj birokraciji, nacionalistički pokreti Europe postavili su se u ulogu pučkog tribuna za one koji su se protivljenjem učešća u ukrajinskom ratu našli na margini političke rasprave. Osim onih čeških, prosvjedi protiv NATO-a i EU-a u Slovačkoj, Njemačkoj, Austriji, Bugarskoj, Španjolskoj i Francuskoj zasad nisu uspjeli prizvati impresivnije brojke koje bi natjerale nacionalne i briselsku vladu da se aktivnije pozabave diplomatskim razrješavanjima rata te zamole Rusiju za nove pošiljke jeftinog plina i nafte. Ipak, kako ni plan ni volja za razrješenje višeslojne krize u Europi nisu na vidiku, pad životnog standarda i rast nejednakosti ostat će nepresušno pogonsko gorivo ne samo za populiste i oportuniste već i za uvjerene fašiste kojima nije do igranja u parlamentima.

Glib kulturnih ratova

Osim klasne podloge, u analizi političke mobilizacije nove desnice iznimno je važno prepoznati moralistički aspekt i odbijanje vlastite moralne inferiornosti koje se ogleda u suprotstavljanju tzv. političkoj korektnosti ili wokenessu, odnosno javnom dokazivanju osobne osviještenosti o širim društvenim problemima.

Ponovo, uvjerenost da moćne institucije mimo volje »obične« populacije vrše vrijednosno reprogramiranje društva i ucjenjuju one koji se nisu voljni pokoriti nije rezultirala prokazivanjem puke deklarativnosti kada je u pitanju inkluzivnost manjinskih skupina, nego potpunim odbijanjem ikakvog prepoznavanja sustavnih diskriminacija i nepravdi. Parafrazirajući Krležu, smrdljivo, ali toplo okrilje nazadnih vrsta nacionalizama, romantizirane tradicije, religijskog fundamentalizma i omamljive nostalgije trebalo je poslužiti kao štit od modernih pošasti, no njihove se benefite ipak nije moglo u potpunosti odbaciti.

Tako je duboko ukorijenjeni, novoprobuđeni europski šovinizam iz američkog konteksta rado preuzeo obrasce »kulturalnih ratova« te kreirao vlastitu verziju politike identiteta protiv koje se proklamirano bori. Prava žena na abortus, prava rodnih i seksualnih manjina na samoodređenje i elementarno političko prepoznavanje te prava migranata na život i rad u Europi ubrzo su pretvoreni u centralne probleme suvremenog društva, ovog puta pod agendom »zaštite našeg načina života« koji oni tamo neki žele uništiti.

Premda gubitak vjere u sistem, nemogućnost snalaženja u novom dobu te konstantni osjećaj neizvjesnosti, ugroženosti i straha temeljen na nesigurnoj egzistenciji u većoj ili manjoj mjeri pogađaju najšire mase, europska politika za ove probleme nije našla univerzalni odgovor već se okrenula zagovaranju prava i interesa određenih skupina ljudi nasuprot, nauštrb i povrh drugih.

Naravno, primamljivost oklade da će u tom sukobu zadržati određeni dio privilegija privukla je rijeke reakcionarnih demagoga, prodavača magle i zmijskog ulja koji huškanjima i neprikrivenim pozivima na linč mobiliziraju društveni talog za ciljeve vlastitog probitka i koristi. Oslanjajući se na stoljetnu tradiciju teorija zavjera, prvenstveno onih antisemitskih i antikomunističkih, širitelji panike najrazličitijih sojeva preko noći su postali zvijezde novih medija, često se zadržavajući izvan formalne stranačke politike koja iziskuje mnogo ozbiljniji angažman.

Iako je u zapadnom političkom diskursu već duže vrijeme prisutna, na tom je terenu »globalistička prijetnja« polako postala središnji aspekt antiestablišmentskog narativa o zavjeri koji traži kakvu-takvu ideološku koherentnost. Kao suvremena verzija nekad omiljenih »unutarnjih i vanjskih neprijatelja«, ali i izraz nedemokratičnosti cijelog sustava, globalizmom i globalistima prozivaju se pojave i moćnici za koje se procijeni kako rade isključivo u svom interesu, a protivno ostatku stanovništva.

Neželjeni kontraefekt ratova i sankcija u kojima SAD, Europska unija i NATO redovito participiraju, pod povećalo je stavio ulogu institucija koje karakterizira ekstrateritorijalnost, što je ekstremnoj desnici u potrazi za dobitničkom političkom strategijom onemogućilo donedavno ignoriranje konkretnog djelovanja zapadne političke strukture. Po toj se liniji izražavaju i rijetke simpatije Europljana prema Rusiji, ultrakonzervativnim vrijednostima koje karakterizira ruski nacionalizam, i Vladimiru Putinu, u ovoj interpretaciji branitelju svog domovinskog tkiva pred stranom najezdom.

Marš kroz Europu

Iako među europskim vlastima jedino kod Viktora Orbana možemo staviti kvačice kod svih nabrojenih karakteristika, u zapadnom političkom mainstreamu ne nedostaje desničarskih organizacija koje su zadržale status i utjecaj duže od jednog izbornog ciklusa te ozbiljne pretenzije na vlast. Francuska ekstremno desna stranka Nacionalno okupljanje (RN) koju je proslavila nesuđena predsjednica republike Marine Le Pen u proteklih 18 mjeseci bilježi rast popularnosti, ponajprije zbog kritike europske uloge u ukrajinskom ratu te pratećih zagovora za početak mirovnih pregovora. Usporediv prijelaz od jednodimenzionalne antiimigrantske stranke u jednu od glavnih snaga europske desnice doživjela je i Alternativa za Njemačku (AfD) čija javna prihvatljivost raste s pojavljivanjem novih, još ekstremnijih i sumanutijih skupina po zemlji.

AfD, predvođen Alice Weidel, lezbijkom koja se protivi LGBTQ pravima, trenutno je druga najpopularnija stranka u Njemačkoj, a njihovi uspjesi na lokalnim razinama dolaze na valu protivljenja ratu i sankcijama koji su ostavili katastrofalne posljedice po njemačku ekonomiju. Slobodarska stranka Austrije slijedi identičnu ideologiju, no ne i rastući trend budući da se njezin vrh za vrijeme vlasti kompromitirao voljnošću da fiktivnim ruskim oligarsima namjesti izdašne državne ugovore.

Naravno, ne treba zaboraviti ni vodećeg predstavnika svjetske desnice – bivšeg, a možda i budućeg, američkog predsjednika Donalda Trumpa. Republikanac koji se u prošlosti nije libio kritizirati NATO obećao je kako će unutar 24 sata novog mandata isposlovati prekid vatre između Ukrajine i Rusije, čime je bacio ozbiljnu rukavicu u lice Bidenovoj vanjskoj politici.

S druge strane ratnih stavova, jednako je velik broj desničara koji su podršku europskoj politici oko Ukrajine bili prisiljeni dati zbog međunarodnih pritisaka i domaćih političkih okolnosti. Talijanska premijerka Giorgia Meloni dokazala je kako su briselske bojazni o novom rusofilnom akteru u srcu Europe bile promašene, pa od Europske komisije nije dobila packe kakve je trpio neposlušni Orban, a jednake pozicije zauzima i vladajuća poljska stranka Pravo i pravda koja je za potrebe antiruske politike morala potisnuti nemali, povijesno ukorijenjeni antiukrajinski sentiment.

U nezavidnoj su se situaciji našli sve jači švedski i finski ekstremni desničari iz »Švedskih demokrata« i »Stranke Finaca« koji si nisu mogli priuštiti da u jeku primanja svojih država u NATO nastave svoje iskrene simpatije prema Putinovoj unutarnjoj politici, a krug stišanih euroskeptika zaključit ćemo s frankoističkim nostalgičarima iz nekoć ruski financirane stranke Vox, koja na španjolskim parlamentarnim izborima ove nedjelje ima velike šanse za dolazak na vlast.

Dok ih od svojih navedenih kolega razlikuje načelna potpora Kijevu, oportuno netalasanje kontra neoliberalnog konsenzusa i ostalih ekonomskih pitanja, kao i karakteristike šovinizma, reakcionarnosti i traženja žrtvene janjadi u nepoželjnim društvenim skupinama nisu isparile iz političkih programa ovih desnih pokreta. Reformistička taktika »marša kroz institucije«, koju je ovaj stranački set odabrao, već se neko vrijeme isplaćuje. Krojenje »europskog vrta« po guštu antimuslimanskih grupa povećao je i dodatno naoružao krajišnike iz agencije Frontex koja zbog »obrane vanjskih granica Europe« na svom kontu iznova bilježi rekordne brojke nepovratno izgubljenih izbjegličkih života.

Francuska opomena

Opća kriza zapadnog poretka u posljednje se vrijeme ne manifestira samo u društvenoj repatrijarhalizaciji, militarizaciji, rastućoj ksenofobiji ili ekonomskoj stagnaciji i srozavanju kvalitete života – savršenim uvjetima za proliferaciju filofašističkih demagoga. Gubitak legitimiteta (neo)liberalizma kao političko-ekonomskog projekta sa sobom povlači i pozive na radikalan raskid s donedavno društveno prihvaćenim svetinjama kao što su važnost slobode, barem nominalne demokracije te ljudskih prava i manjinskih skupina, ali i primjerice zaštite vlastite životne okoline kroz odbijanje pukog koncepta klimatskih politika.

U posvemašnjem nedostatku lijeve alternative, koju je liberalizam na Zapadu uspješno progutao i apsorbirao, brzi i jednostavni odgovori nameću se kao jedini realan ishod, što europsku političku budućnost ne čini perspektivnom.

Pravi mali građanski rat između francuske države i prosvjednika razljućenih policijskim ubojstvom sedamnaestogodišnjaka arapskog porijekla ponovno je na vidjelo iznio svu varljivost europskih prosvjetiteljskih ideala koji u praksi izgledaju mnogo drugačije nego što nam je obećavano. Nitko ne može obećati da će erozija građanske komponente francuskog nacionalizma prema etničko i rasno nabijenom biti vrhunac degradacije slavnog republikanizma, nekoć modela koji se gurao pred nos svim pokvarenim poludemokracijama od Bugarske do Mozambika.

I dok neugodna optika zapaljenih automobila, uništenih kvartovskih trgovina i vandaliziranih javnih površina bude izazivala veću reakciju od hladnokrvnog, državno sankcioniranog ubojstva djeteta, oživljavanje starog europskog folklora zvanog pogrom ne može biti isključeno. Za krvave plesove u izvedbi hulja tamnih košulja i režiji njihovih, sakoima dotjeranih, ideologa još se traži pozornica. Fašističko nasilje, ta najeuropskija od sviju vrijednosti, uvijek kreće s najslabijima, nakon kojih dolaze svi ostali.