Opet se duž tajlandsko-kambodžanske granice čuje grmljavina topništva, raketa i zračnih napada. Sela u pograničnom području koji se proteže stotinama kilometara evakuirana su po drugi put u posljednjih pet mjeseci, a tisuće ljudi smještene su u privremena skloništa, ne znajući kada će se vratiti svojim domovima.

Dugogodišnji granični spor između Tajlanda i Kambodže još je jednom eskalirao, sukobi su izbili svega nekoliko mjeseci nakon prekida vatre, koji se od početka pokazao krhkim, potvrđujući koliko su odnosi dviju zemalja opterećeni nepovjerenjem i neriješenim povijesnim prijeporima oko granica. Srpanjski dogovor postignut je pod snažnim pritiskom Washingtona, u trenutku kada su obje zemlje bile pred istekom roka za pregovore o snižavanju carina na ključne izvozne proizvode za američko tržište. Dok je Tajland na primirje pristao nevoljko, Kambodža je, kao pregovarački slabija strana, bila sklonija prihvatiti međunarodno posredovanje.

Foto Danijela Bauk

KORIJENI SUKOBA

Korijeni sukoba sežu u kolonijalno razdoblje, kada je Francuska početkom 20. stoljeća povukla granicu između tadašnjeg Sijama, današnjeg Tajlanda i Kambodže. Razgraničenje, osobito u planinskim i slabo naseljenim područjima, nikada nije precizno provedeno na terenu, što je ostavilo prostor za različita tumačenja i povremene incidente.

Najpoznatije žarište spora je područje oko hrama Preah Vihear, drevnog hinduističkog kompleksa na litici planinskog masiva Dangrek, na sjeveru Kambodže, uz samu granicu s Tajlandom. Međunarodni sud pravde (ICJ) je 1962. presudio da hram pripada Kambodži, no Tajland nikada nije u potpunosti prihvatio presudu.

Foto Danijela Bauk

Napetosti su već jednom ozbiljno eskalirale između 2008. i 2011. godine, kada su sukobi oko Preah Viheara odnijeli živote vojnika i civila te prisilili tisuće ljudi na bijeg. Tada su borbe zaustavljene uz posredovanje ASEAN-a, Udruženja naroda jugoistočne Azije, no temeljni spor ostao je neriješen. Od tada se odnosi dviju zemalja periodično pogoršavaju zbog vojnih incidenata, infrastrukturnih zahvata i optužbi za kršenje granice, koja, iako prolazi kroz relativno mala i rijetko naseljena područja, i dalje ima snažno simbolično i nacionalno značenje za obje strane.

Foto Danijela Bauk

Aktualni sukobi na granici za Kambodžu imaju i dublji kontekst. Zemlja u kojoj se danas opet čuje zveckanje oružja i ponovno govori o evakuacijama još uvijek nosi teška sjećanja iz ne tako davne prošlosti. Diljem Kambodže, pa i nedaleko od glavnog grada Phnoma Penha, nalaze se Polja smrti, mjesta masovnih pogubljenja iz vremena režima Crvenih Kmera. U tim memorijalnim centrima postaje jasnije zašto se svaka nova nestabilnost doživljava s posebnom nelagodom i zašto bilo kakav oružani sukob vraća sjećanje na traumatično iskustvo koje je obilježilo čitavo društvo.

NEPRIJATELJI REVOLUCIJE

Naziv Polja smrti odnosi se na niz lokacija diljem Kambodže gdje je između 1975. i 1979. režim Crvenih Kmera sustavno pogubio između 1,5 i 2 milijuna vlastitih građana. Riječ je o jednom od najtežih genocida 20. stoljeća, u kojem je, prema procjenama povjesničara i Ujedinjenih naroda, stradala gotovo četvrtina tadašnjeg stanovništva zemlje.

Foto Danijela Bauk

Dolaskom Crvenih Kmera na vlast, pod vodstvom Pol Pota, u Kambodži je proglašena takozvana »godina nula«, a režim je započeo radikalan pokušaj stvaranja klasno »čistog« društva ukidanjem novca, škola, religije, privatnog vlasništva i prisilnim pražnjenjem gradova pa je stanovništvo masovno protjerano iz urbanih središta u radne logore na selu. Polja smrti nisu bila jedno mjesto, već stotine masovnih grobnica rasutih po cijeloj zemlji, najpoznatije se nalazi u Choeung Eku, nedaleko od Phnom Penha, gdje su tisuće zatvorenika dovedene iz mučeničkog centra Tuol Sleng, znanog i kao S-21, kako bi bile pogubljene. Tuol Sleng je bivši zatvor i istražni centar u Phnom Penhu koji se nalazio u zgradi srednje škole, a gdje je bilo zatočeno, mučeno i ispitivano više od 14.000 ljudi, uglavnom intelektualaca, državnih službenika i navodnih »neprijatelja režima«, a preživjelo ih je tek nekoliko. Glad, prisilni rad, bolesti i mučenja činili su dio sustava istrebljenja. Danas je jedan od najvažnijih memorijalnih centara u zemlji, s očuvanim ćelijama, dokumentima i fotografijama žrtava i smatra se ključnim mjestom za razumijevanje kambodžanskog genocida i povijesti zemlje.

Foto Danijela Bauk

Na Poljima smrti, zbog nestašice metaka, egzekucije su često provođene motikama, palicama ili noževima, a djeca su ubijana posebno mučki, udarcima o debla stabala, kako ne bi tražila osvetu. Žrtve nisu bili samo politički protivnici, na meti su bili intelektualci, učitelji, liječnici, redovnici, pripadnici etničkih i vjerskih manjina, ali i obični seljaci optuženi za pogrešno razmišljanje.

– Dovoljno je bilo nositi naočale ili govoriti strani jezik da bi osoba bila proglašena neprijateljem revolucije. Moj je djed ubijen jer je bio učitelj, moji su roditelji završili u izbjegličkom logoru u Tajlandu, tamo sam i ja rođen, priča nam naš domaćin u Kambodži, G1, nadimak koji si je sam dao kako bi zapadnjački turisti lakše izgovarali njegovo ime, pa nastavlja:

Foto Danijela Bauk

– Ja sam se vratio, moji su roditelji ostali u Tajlandu. Gotovo da nema obitelji u Kambodži koja nije izgubila svog člana tijekom režima Crvenih Kmera. Da, taj je režim i genocid koji je sproveo ostavio dubok trag na svima nama, na cijelo društvo, no, koliko god odajemo počast žrtvama tog nerazumnog režima, koji, iskreno govoreći, nikad konkretno nije bio kažnjen za svoja nedjela, unatoč presudama, toliko želimo i gledamo u budućnost, ne želeći da nas to trajno obilježi. I danas život u Kambodži nije lak, ali želimo se okrenuti onome što je pred nama, a ne živjeti u prošlosti, zaključuje G1.

Danas su Polja smrti memorijalna mjesta, ali i bolna opomena. I dalje se povremeno pronalaze ljudski ostaci, a traume genocida duboko su utisnute u kambodžansko društvo. Za mnoge preživjele, pravda je bila djelomična i zakašnjela, no sjećanje ostaje ključno u borbi protiv zaborava.

Foto Danijela Bauk

A oni koji su preživjeli, svoja su svjedočanstva pretočili u knjige objavljene zahvaljujući međunarodnoj pomoći, stranim izdavačima i nevladinim organizacijama koje su prepoznale važnost osobnih svjedočanstava u dokumentiranju genocida i očuvanju kolektivnog sjećanja u kojima opisuju osobna iskustva logora, prisilnog rada i gubitaka, nastojeći sačuvati sjećanje na genocid. To čine, naravno, da i prežive. Knjige prodaju za 10-ak dolara, a sve da ne bi prosili.

ULOGA RELIGIJE

U Kambodži se na ulicama rijetko susreću prosjaci, što često iznenađuje posjetitelje s obzirom na razinu siromaštva u zemlji. Razlog leži u snažnim obiteljskim vezama, ali i u kulturološkom shvaćanju dostojanstva, zbog kojeg se prosjačenje doživljava kao krajnja mjera, a ne svakodnevna praksa. Na ulicama i trgovima češće se susreću invalidi koji pokušavaju zaraditi kroz rad i vještinu, a ne pukim traženjem milostinje. Riječ je ponajprije o žrtvama kopnenih mina, zaostalih iz ratova i sukoba iz druge polovice 20. stoljeća. Mnogi su ostali bez udova, bez mogućnosti stalnog zaposlenja i uz ograničenu državnu pomoć. Umjesto klasičnog prosjačenja, često prodaju suvenire ili sviraju u malim uličnim orkestrima, nastojeći zadržati osjećaj dostojanstva i samostalnosti, ali i podsjetiti na dugotrajne posljedice rata koje su u Kambodži i danas vidljive.

Foto Danijela Bauk

Takva svakodnevica danas se susreće s drukčijom Kambodžom, onom u kojoj većinu čine mladi ljudi, a snažno je povezana i s ulogom religije, prije svega theravada budizma, službene i dominantne vjere u zemlji. Više od 90 posto stanovništva pripada budističkoj tradiciji, koja naglašava nenasilje, meditaciju, monaški život, ali i obvezu pomaganja drugima.

Zanimljiva je i kampanja Buddha is not a suvenir, odnosno Buda nije suvenir koju su pokrenule državne institucije i budističke zajednice kako bi se zaštitilo vjersko i kulturno dostojanstvo Budina lika. Cilj joj je upozoriti turiste da se kipovi i prikazi Bude ne koriste kao suvenir ili dekoracija. Kampanja je odgovor na rast turizma i praksu komercijalizacije religijskih simbola, a poruka je jasna – Buda nije estetski objekt, nego sveti simbol, a upozorenja su istaknuta u zračnim lukama, hotelima i hramovima.

Foto Danijela Bauk

VIŠE OD ATRAKCIJE

Takav odnos prema vjeri posebno dolazi do izražaja na mjestu koje je za Kambodžu mnogo više od turističke atrakcije. Angkor Wat, najveći vjerski kompleks na svijetu i jedno od najvažnijih arhitektonskih dostignuća ljudske civilizacije, nije tek razglednica, nego mjesto povijesnog i duhovnog identiteta zemlje, nacionalni simbol prikazan na državnoj zastavi.

Usred džungle sjeverne Kambodže, sagrađen u prvoj polovici 12. stoljeća, bio je središnji hram moćnog Kmerskog carstva, koje je na svom vrhuncu vladalo velikim dijelom današnje jugoistočne Azije. Prostire se na više od 160 hektara, a već pri samom dolasku posjetitelja dočekuje impresivan prizor: široki kameni most, simbolična granica između zemaljskog i božanskog svijeta. Pet tornjeva u središtu hrama uzdiže se poput lotosa, predstavljajući planinu Meru, mitsko središte svemira. Šetnja Angkor Watom otkriva više od 800 metara reljefa, koji prikazuju prizore iz epova Ramayana i Mahabharata, ali i scene dvorskog života, ratova i procesija. Riječ je o kamenom ispisanoj kronici carstva, u kojoj se religijski mit isprepliće s političkom propagandom. Hram je 1992. godine upisan na UNESCO-ov Popis svjetske baštine.

Foto Danijela Bauk

Iako ga danas obilaze milijuni posjetitelja, Angkor i dalje ostaje mjesto u kojem se religija, povijest i svakodnevica isprepliću, podsjećajući da Kambodža, unatoč snažnom razvoju turizma, svoje najsvetije simbole i dalje doživljava s ozbiljnošću i poštovanjem. Za razliku od mnogih drugih angkorskih hramova, Angkor Wat nikada nije u potpunosti napušten. S vremenom je postao budističko svetište, što je omogućilo njegovu kontinuiranu uporabu i relativno dobro očuvanje. Upravo zbog toga danas djeluje monumentalnije i cjelovitije od mnogih susjednih lokaliteta, poput obraslog Ta Prohma.

KONZERVATORSKI IZAZOV

Hram Ta Prohm u kompleksu Angkora mjesto je gdje je priroda preuzela glavnu ulogu. Golema stabla, čije se korijenje poput zmija obavija oko kamenih zidova i tornjeva, pretvorila su ovaj hram u jedan od najupečatljivijih prizora jugoistočne Azije.

Foto Danijela Bauk

Nakon propasti Angkora u 15. stoljeću, Ta Prohm je, poput mnogih drugih hramova, postupno napušten i prepušten džungli. Kada su francuski istraživači u 19. stoljeću započeli sustavna istraživanja Angkora, suočili su se s dilemom restaurirati hramove ili ih ostaviti u stanju u kojem su ih zatekli. Za Ta Prohm donesena je svjesna odluka da se očuva u romantičnom stanju, kao primjer suživota arhitekture i prirode. Upravo su goleme krošnje i korijenje stabala, koji istovremeno prijete urušavanjem zidova, ali ih i drže na okupu, postali zaštitni znak Ta Prohma. Taj vizualni kontrast između kamena i džungle učinio je hram svjetski poznatim, posebice nakon što je poslužio kao lokacija za film »Lara Croft: Tomb Raider«. Danas Ta Prohm predstavlja jedan od najvećih izazova za konzervatore. Svako uklanjanje drveća može destabilizirati arhitektonsku strukturu, dok njegovo zadržavanje ubrzava propadanje kamena. Restauratorski radovi, koje vodi APSARA Authority uz međunarodnu pomoć, stoga se odvijaju sporo i selektivno, s ciljem očuvanja ravnoteže između sigurnosti i autentičnosti. Za posjetitelje, Ta Prohm nudi drukčiji doživljaj. Hodajući uskim prolazima obraslim korijenjem i mahovinom, lako je steći dojam da se nalazite na granici dvaju svjetova, onog koji je stvorio čovjek i onog prirodnog koji ga ponovno preuzima.

Dok hramovi poput Angkor Wata i Ta Prohma nude gotovo meditativan bijeg, nekoliko kilometara dalje niču luksuzni hoteli i resorti. Turizam istodobno otvara prostor za zaradu i zapošljavanje, ali i produbljuje razlike između siromaštva lokalnog stanovništva i raskoši koja je izrasla oko najpoznatijih znamenitosti.

Izvan organiziranih tura, svakodnevni život u Kambodži izgleda drukčije. U manjim restoranima, na tržnicama i u lokalnim četvrtima turiste dočekuje topli osmijeh domaćina. Komunikacija je nenametljiva, turisti se ne doživljavaju samo kao izvor zarade, nego kao gosti jer su gostoprimstvo i ljubaznost jedan je od aduta Kambodže.

Foto Danijela Bauk

ČUVAR IDENTITETA

Nacionalna akademija umjetnosti ima ključnu ulogu u očuvanju i obnovi kambodžanskog kulturnog identiteta, osobito nakon razaranja tijekom režima Crvenih Kmera, kada je gotovo cijela umjetnička elita bila uništena. Ona je mjesto na kojem se sustavno prenose znanja o tradicionalnom kmerskom plesu, glazbi, kazalištu i likovnim umjetnostima, ali i prostor u kojem se ti oblici prilagođavaju suvremenom kontekstu.

Osim obrazovne funkcije, Akademija ima i snažnu simboličku vrijednost, predstavlja kontinuitet kulture prekinut ratom i potvrdu da se umjetnost u Kambodži ne doživljava kao luksuz, nego kao temelj nacionalnog identiteta i kolektivnog pamćenja.

ŽIVOT NA I UZ VODU

Tonlé Sap je najveće slatkovodno jezero u jugoistočnoj Aziji i ključni izvor hrane za velik dio Kambodže. Tijekom kišne sezone višestruko se povećava, a rijeka Tonlé Sap mijenja smjer toka, što omogućuje iznimno bogat riblji fond. Zbog toga jezero ima presudnu ulogu u prehrani, gospodarstvu i svakodnevnom životu lokalnog stanovništva. Na jezeru Tonlé Sap nalaze se brojna sela na vodi, u kojima ljudi žive u kućama na stupovima ili plutajućim platformama. Zbog velikih sezonskih oscilacija razine vode, čitava se naselja prilagođavaju ritmu jezera, kuće, škole i trgovine podižu se ili premještaju, a čamci su osnovno prijevozno sredstvo. Život se gotovo u potpunosti na vodi i uz vodu.

SVJEŽINA I JEDNOSTAVNOST

Kambodžanska kuhinja temelji se na riži, ribi i svježem začinskom bilju, a oblikovana je utjecajima Indije, Kine i susjednih zemalja jugoistočne Azije. Najpoznatije jelo je amok, riba kuhana na pari u kokosovu mlijeku s limunskom travom i kurkumom. Česta su i jela poput lok laka (govedina s umakom od limete i papra) te nom banh choka, rižinih rezanaca s blagim ribljim umakom. Za razliku od tajlandske kuhinje, kambodžanska jela uglavnom su manje ljuta, a poseban okus daje fermentirana riblja pasta prahok, važan sastojak tradicionalne prehrane.

Foto Danijela Bauk

Kuhinja Kambodže poznata je po jednostavnim, uravnoteženim okusima, manjoj upotrebi ljutine u odnosu na susjedne zemlje i snažnoj povezanosti s rijekom i jezerima. Kuhinja je snažno oslonjena na sezonske namirnice i lokalne tržnice, s naglaskom na svježinu i praktičnost, a ne na začinjenu agresivnost ili vizualni efekt.

PARLAMENTARNA MONARHIJA

Danas je Kambodža ustavna monarhija s kraljem kao simboličnom figurom. Zemlja se i dalje suočava s izazovima siromaštva, korupcije i ograničenih demokratskih sloboda, ali bilježi gospodarski rast, ponajprije kroz turizam i tekstilnu industriju. Ključnu ulogu posljednjih gotovo 40 godina imao je Hun Sen, koji je zemljom vladao od 1985. do 2023., čineći ga jednim od najdugovječnijih premijera na svijetu. Godine 2023. Hun Sen formalno je prepustio premijersku dužnost svom sinu Hunu Manetu, no zadržao je značajan politički utjecaj kao predsjednik Senata i vodeća figura vladajuće Kambodžanske narodne stranke (CPP). Kralj ima pretežno ceremonijalnu i simboličnu ulogu, dok je stvarna politička vlast u rukama vlade i parlamenta. Norodom Sihamoni stupio je na prijestolje 2004. godine, nakon abdikacije svoga oca Norodoma Sihanouka. Sihamoni je po obrazovanju plesač i koreograf, veći dio života proveo je u inozemstvu, osobito u Francuskoj i Češkoj, a prije dolaska na prijestolje bio je kambodžanski veleposlanik pri UNESCO-u. Smatra se nenametljivim i politički neutralnim monarhom, čija je uloga prvenstveno očuvanje nacionalnog jedinstva i tradicije.