Odlazim supruzi Veri u bolnicu. Zatičem je u krevetu, uplakanu. Čim me ugledala, pita: »Šta si odlučio«? »A što bi ti volela da sam odlučio?«»Pa, ostao si?« »Naravno da sam ostao...«
Srpski narod je u ovom ratu osramoćen velikosrpskom idejom, planovima i ratnim pokušajima nasilne realizacije ideje o »velikoj Srbiji« i »svim Srbima u jednoj zemlji«, kojeg su provodili genocidom nad Bošnjacima i nemilosrdnom otimačinom bosanskohercegovačkog teritorija. Na prosvećenim Srbima građanske, demokratske provenijencije je težak, ali častan zadatak da skinu ljagu koju su srpskom narodu naneli njegovi vlastiti nacional-šovinisti. Ali, isti takav zadatak stoji i pred bošnjačkim i hrvatskim građanima, da i sami svedu račun sa svojim nacionalistima…
Gorka ironija
»Srećan sam da sam bio i ostao na ljudskoj obali života«, piše Divjak. Ali danas, on nije slobodan čovjek. Uhićen je 3. ožujka u Beču, a sada je u Austriji na uvjetnoj i ograničenoj slobodi. Gorka ironija slučaja htjela je da branitelj Sarajeva sjedi u zatvoru, a Ratko Mladić, čovjek izravno odgovoran za konvoj u Dobrovoljačkoj, krvavu opsadu Sarajeva i etničko čišćenje BiH, bude na slobodi. Životopisi Jovana Divjaka i Ratka Mladića, naime, izravno su suprotstavljeni; njih su dvojica antipodi protunacionalističke plemenitosti s jedne, i šovinističkoga zločinaštva s druge strane.
Jovan Divjak u austrijskome je zatvoru na temelju optužbe srbijanskog pravosuđa da je odgovoran za navodni ratni zločin u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu 2. i 3. svibnja 1992. Haški sud još je 2003. ustanovio da ondje nije počinjen ratni zločin, ali Srbija nije odustala. Tada su branitelji Sarajeva napali kolonu JNA koja je prevozila zatočenoga predsjednika Predsjedništva BiH Aliju Izetbegovića. Bilo je to vrijeme snažnih napada na Sarajevo i pokolja Bošnjaka u istočnoj Bosni. U napadu u Dobrovoljačkoj, prema svjedočenju zapovjednika kolone JNA Milutina Kukanjca, poginulo je šest ljudi.
Postoje snimci na kojima Jovan Divjak glasno viče: »Ne pucaj! Ne pucaj!«. Postoje i snimci na kojima Ratko Mladić te događaje naziva ratnim zločinom nad Srbima. Isti taj Mladić odbio je 1993. pregovarati s vojnim izaslanstvom Armije BiH, tvrdeći da se »u muslimanskoj delegaciji nalazi izdajnik srpskog naroda i onaj koji je u Dobrovoljačkoj ulici komandovao da se ubijaju Srbi«. Taj »izdajnik« je Jovan Divjak, jedan od najplemenitijih vojnih zapovjednika u svim ratovima na području bivše Jugoslavije.
Nije dvojio
Jovan Divjak postupio je obrnuto: premda svjestan srpske nacionalnosti, ni časa nije dvojio da mu je ostati u Sarajevu i braniti BiH. U još neobjavljenoj knjizi, Divjak ovako opisuje reakciju njegove bolesne supruge Vere kada je, 9. travnja 1992., tri dana nakon početka napada na grad, saznala da je prihvatio poziv da se priključi braniteljima u Teritorijalnoj obrani i ostane u Sarajevu, što većina njegovih kolega Srba nije učinila:
Sukob s JNA
Divjakova lojalnost BiH, njegova svijest o pogubnoj opasnosti od nacionalizma njegove vlastite nacije, još mu je ranije počela stvarati ozbiljne nevolje. Još 1991., dok rat u BiH nije još bio ni počeo, sud JNA osudio ga je na osam mjeseci zatvora jer je uvažio zahtjev Teritorijalne obrane Kiseljaka da im preda oružje koje im je po zakonu pripadalo. Zbog tog sukoba s JNA, kako piše u knjizi, njegova je supruga Vera pala u tešku depresiju, zbog koje je završila u bolnici, gdje ju je Divjak nekoliko mjeseci kasnije izvijestio o odluci da ostane u BiH. Koliko je sve to za njegovu obitelj bilo teško, svjedoči Divjakova rečenica o krizi koju je izazvala depresija njegove supruge: »Trideset i dve godine smo zajedno, delili smo dobro i zlo, kako se kaže, imali bračnih uzleta i padova, ali ovakvih teških časova nije nikada bilo«.
500 DM za hitac
Ovako Divjak opisuje 7. travnja 1992. u Sarajevu, dan nakon što su snajperisti započeli rat pucajući u okupljene na proturatnom prosvjedu u središtu grada: »Sa artiljerijskih položaja oko Sarajeva – sa Poljina, Vraca, Trebevića, Lapišnice, iz kasarni u Lukavici, gađaju stare sarajevske četvrti: Jarčedole, Vratnik, Hrešu, Bistrik i Baščaršiju. Pitam se – ko, zbog čega i s kojim ciljem puca po civilnom stanovništvu? Zar je moguće da pucaju vojnici i starešine JNA? Ne, to ne može biti, to ne mogu shvatiti, a još manje prihvatiti. Nije to JNA, moja savest odbija takvu mogućnost. To su teroristi Srpske demokratske stranke, seva mi u glavi, oni su zapretili da će bombardovati grad, ako se »odmah« ne puste iz zatvora »njihovi ljudi«.
Radi se o četvorici pritvorenih snajperista, koji su pucali iz hotela Holiday Inn po masi mirovnog protesta, za nagradu od 500 DM za svaki »uspešan hitac«. To samo oni mogu da budu i niko više! Bože sačuvaj, moja JNA to ne može! Neće ona nikada sudelovati u ovakvoj terorističkoj raboti! Zar ona nije narodna vojska, Titova?! A onda, šok! Na TV vestima informacija da avioni »moje vojske« raketiraju Lišticu i Čitluk. Opet sopstvena neverica i pitanje bez suvislog odgovora: koje objekte, protiv koga? Znam, tamo nema vojnih sastava. Znači, i ovde se JNA ponaša kao u ratu u Sloveniji i Hrvatskoj. Zar je to moguće?, pitam se skrhan. A vesti teku dalje. Sve gore od goreg. U Banjoj Luci je proglašena Srpska Republika BiH. Vlada i Predsedništvo BiH još se ne oglašavaju. Nema javnih reakcija ni na upad »arkanovaca« u Bijeljinu, ni na njihov zločin u tom gradu. Ni na dejstva SDS-ovih oružanih grupa po Kupresu i Bosanskom Brodu! Opšta konfuzija u zemlji i u mojoj glavi!« A bio je to samo početak.
