Američka golema potražnja za naftom presudno određuje predizborne programe dvojice kandidata na predstojećim predsjedničkim izborima, pa i ime novog predsjednika
Sudbina svijeta u idućih je mjesec-dva u rukama američkih birača: birajući novog predsjednika imperijalne Amerike kao vodeće velesile, odlučivat će i o sudbini većine ostatka svijeta, u kojem Amerika investira, trguje ili ratuje. Nakon prvog tv-dvoboja dvojice predsjedničkih kandidata, demokrata Baracka Obame i republikanca Mitta Romneya, već se naziru konture strateških dvojbi s kojima će se pred najvažnije izbore na svijetu suočavati američki birači: viši ili niži porezi, veća ili manja državna potrošnja, manji ili veći vojni izdaci, kvazi-povlačenje sa Srednjeg istoka ili novi, završni ratovi za tamošnju naftu.
Tko pobijedi, u svojem će mandatu, unatoč opadajućoj američkoj ekonomskoj i političkoj snazi, još imati moć da ostatku svijeta nameće američke imperijalne interese, pa makar to vodilo produbljivanju socijalne i gospodarske krize u samoj Americi i njezinoj daljoj dekadenciji (što je, uostalom, bila sudbina svih velikih sila u povijesti – uspon, vrhunac i pad).
Jer, Amerika je danas istodobno i na vrhuncu svoje imperijalne, globalne moći, i u očitoj dekadenciji. Kao vodeća imperija i u 2012. ostvaruje najveći BDP na svijetu (jednak jednoj četvrtini svjetskog proizvoda), te održava najveće vojne izdatke (koji su jednaki vojnim troškovima svih ostalih zemalja u svijetu). Istodobno je vodeća tehnološka velesila (osobito u IT-sektoru, medicini, svemirskoj tehnologiji i u vojnoj industriji), te najveći uvoznik nafte i ukupno najveći uvoznik svega. Naposljetku je i vodeći investitor u svijetu, ali i ekonomija s najvećim prilivom ulaganja iz inozemstva.
Granice pada
Nasuprot tom imperijalnom ekonomskom stanju (što traje još od kraja Drugog svjetskog rata), Amerika je od početka prve velike, američke i svjetske, financijske i gospodarske krize u 21. stoljeću, koja je i započela u toj zemlji u ljeto 2008. godine, u kroničnoj dekadenciji. To opadanje velemoći ponajviše se iskazuje u usporedbama s rastućim ekonomskim, financijskim, izvoznim i proizvodnim potencijalima Kine i Indije, ali i kroz varljive ratne pobjede u agresijama na Afganistan, Irak, Libiju i Siriju. Danas je Amerika imperijalna ekonomija, koja – nasuprot enormno obogaćenom gornjem sloju – ostvaruje niske stope rasta, uz rastuću nezaposlenost i trećinu populacije koja trpi gotovo afrički standard.
Nasuprot naftom prežednoj Americi, danas – poslije Hladnog rata – stoji Rusija, koja je prerasla u vodećeg proizvođača i izvoznika nafte u svijetu, o čijim energentima osobito ovisi velika Europska unija. Za razliku od Unije, Amerika pretežno ovisi o arapskoj nafti, iako je i dalje treći proizvođač nafte na svijetu (poslije Rusije i Saudijske Arabije). Amerika, naime, dnevno proizvodi 10 milijuna barela, a troši 20 milijuna barela, pa je uvozom u veličini od 10,2 milijuna barela dnevno i ove godine najveći uvoznik nafte na svijetu. Većina uvozne nafte na američkom tržištu potječe iz strateškog saveznika Saudijske Arabije, te iz Kuvajta i Emirata, kao i iz ratom osvojenog Iraka. Stoga, američka golema potražnja za naftom presudno određuje predizborne programe dvojice kandidata na predstojećim američkim predsjedničkim izborima, pa i ime novog američkog predsjednika. Rat civilizacija – kojeg je navješćivao američki sociolog Huntington – nije danas rat između kršćanske Amerike i islamskog Srednjeg istoka, nego između najvećeg uvoznika nafte – Amerike, i skupine vodećih proizvođača nafte sa Srednjeg istoka, koji nisu bili pod američkom vlašću.
Dok je Mitt Romney predsjednički kandidat koji otvoreno zastupa interese američke imperijalne elite, Barack Obama nije zastupnik ni američkog socijalnog i rasnog dna, niti globalnih žrtava američkih agresija u ratovima za osvajanje naftnih izvora u sjevernoj Africi i na Srednjem istoku, nego je samo igrač koji glumi zastupnika srednje klase i multikulturalne Amerike, a zapravo koristi masu poreznih obveznika za spašavanje posrnulih elitnih banaka i kompanija.
Glavna pitanja američke politike danas su ratovi za osvajanje arapske nafte, enorman proračunski manjak i kriza neoloberalnog kapitalizma, koji gubi veliku igru pred nadirućom Kinom, Indijom, Rusijom i Brazilom. Sve dok – nakon poraza u Vijetnamu – Amerika nije krenula u ratove za osvajanje naftnih izvora na Srednjem istoku, ta je država bila među nisko zaduženima i jedna od onih s vrlo niskim javnim dugom. Tako je na kraju Carterova mandata u Bijeloj kući, davne 1980., američki javni dug iznosio samo 1000 milijardi dolara, što je onda bilo manje od 20 posto vrijednosti američkog bruto-proizvoda, da bi na kraju Reaganova mandata, ujesen 1988., iznosio 2600 milijardi dolara. Novi, prijelomni skok državne potrošnje i javnog duga proizvela je administracija Georgea Busha starijeg, koji je organizirao vojnu intervenciju za oslobođenje Kuvajta od iračke okupacije, čime su kuvajtske naftne zalihe skončale pod dugoročnom američkom kontrolom.
Profiti eliti
Ta današnja vodeća svjetska velesila, Amerika, koja je istodobno i država s najvećim javnim dugom na svijetu, stasala je u svjetsku silu zahvaljujući posve suprotnoj strategiji, kad je tijekom Prvog svjetskog rata kreditirala europske ratne saveznike sa šest milijardi dolara. Daljnje tri milijarde dolara kredita za poslijeratnu obnovu Europe učvrstile su status SAD-a kao glavnog svjetskog kreditora. Današnja je Amerika, međutim, ekonomija na dijametralno suprotnoj strategiji: njezin se javni dug dramatično povećao tijekom rata u Iraku, a osobito unazad četiri godine, zbog nove velike ekonomske krize, kada je američka vlada više tisuća milijardi dolara usmjerila u spašavanje svojih mega-banaka i cjelokupnog gospodarstva.
Vrijeme je pokazalo da su – unatoč najnovijoj dekadenciji – velike koristi od američkih imperijalnih ratova na početku 21. stoljeća imale njezine vodeće naftne, energetske, petrokemijske, graditeljske, vojne i bankarske multinacionalke, ali ne i državni proračun. Zahvaljujući tim snažnim državnim intervencijama, ukupno je gospodarstvo unazad dvije-tri godine oživjelo, ali su nabujali i vanjskotrgovinski manjak, i deficit u državnom proračunu i ukupan javni dug preko granica, održivih bez novih osvajačkih ratova.
Kina za vratom
Prema najnovijim nalazima američkog Statističkog ureda, visoka nezaposlenost i slab gospodarski oporavak povećali su broj siromašnih u SAD-u na 45 milijuna u 2012. To se podudara sa stopom siromaštva u 1993., koja je zatim – u zlatnim godinama neoliberalizma i nove američke ekspanzije – stalno padala, da bi u 2000. dosegla stopu od samo 11,3 posto. Od tada je ta stopa siromaštva ponovno u stalnom porastu, koji je ubrzan s početkom recesije krajem 2008., pa se sada približava razini koja nije videna od 1965., kada je tadašnji predsjednik, Lyndon Johnson, pokrenuo »rat protiv siromaštva«, ali i širenje rata u Vijetnamu. Stopa siromaštva najviša je u crnačkoj zajednici – siromašnih je čak 27 posto Amerikanaca afričkog porijekla.
Prema najnovijim podacima MMF-a, ukupne devizne rezerve u svijetu početkom su rujna iznosile više od 9100 milijardi dolara, s tim što je gotovo trećinu tog iznosa posjedovala Kina, zemlja s najvećim deviznim zalihama. Zato Kina kao najveća država-zajmodavatelj u svjetskim razmjerima razmatra nove varijante ulaganja svojih deviznih rezervi širom svjetskog financijskog tržišta, iako joj je gotovo nemoguće naći zamjenu za američke vrijednosnice, jer u ostatku svijeta ne postoji toliko veliko, alternativno tržište. Kineska se vlast s razlogom boji, da im Amerika neće moći vratiti sav uloženi kapital s dosadašnjim prinosima, nego da će ta igra kineskoj strani donositi gubitke na dulji rok, zbog opadanja američke moći, kronične recesije i nužnog stezanja državne potrošnje u toj, i dalje, najvećoj ekonomiji na planetu. To će u konačnici rezultirati smanjivanjem potražnje za kineskim proizvodima u Americi, koja je već dugo najznačajnije tržište za kineske izvoznike.
Nafta je ključ
Amerika je svoju vrlo povoljnu geopolitičku poziciju kapitalizirala nakon pobjede u Drugom svjetskom ratu, ali je neusporedivo najjača svjetska velesila postala tek 1991., nakon raspada SSSR-a i kraja Hladnog rata. Otad je krenula i u otvorene, vruće, imperijalne ratove, od tobožnjeg oslobađanja naftonosnog Kuvajta do osvajanja naftonosnog Iraka i loše prikrivenog zauzimanja naftonosne Libije, pa sve do aktualnog pripremanja terena za osvajanje Sirije, kao naftovodnog i plinovodnog mosta prema krajnjem, završnom cilju: osvajanju naftonosnog Irana.
U kombinaciji sa strateškim partnerstvom s liderski naftonosnom Saudijskom Arabijom i vojnom velebazom koja se zove Izrael, bio bi to zaokruženi projekt preuzimanja punog nadzora nad izvorima najvažnijeg energenta u svijetu: nafte, kojom je danas najžednija baš Amerika.
