Otkako je u studenom mjesecu prošle godine izbila kriza u Ukrajini gotovo svakotjedno se pogoršavaju odnosi Rusije i zapadnih zemalja. Ukrajinska je kriza imala svoja zatišja, dramatične trenutke, prevrate, izbore, a sada već mjesecima traje, nazovimo to pravim imenom, građanski rat na istoku zemlje. Oba su velika geopolitička igrača – Rusija i Sjedinjene Američke Države, uz ne nevažno sekundiranje Europske unije koja i da hoće ne može biti veliki geopolitički igrač jer nema vojsku, a i zajednička vanjska politika joj je na dugom štapu – imala određenih pretenzija prema Ukrajini koju su tretirali kao svoje imperijalno leno i dvorište (Rusija) ili svoj imperijalni plijen (SAD i EU) kojim se trebalo naštetiti Putinovom uzdižućem carstvu. Niti jedna strana Ukrajinu nije doživljavala kao (potpuno) samostalnu državu već kao nešto što je »naše« ili treba biti »naše«. Ključni je događaj za pogoršanje odnosa bila Putinova odluka da anektira Krim i pripoji ga Rusiji. 

  Tjedan na izmaku pokazao je da svijet ovoga časa mnogo više zanimaju međunarodne posljedice ukrajinske krize nego sama zbivanja u Ukrajini. Vijesti o borbama na prilazu Donjecku, Lugansku ili Gorlovki, vijesti o poginulima i vijesti o pogođenim bolnicama su u drugom planu. U prvom planu su vijesti o sankcijama koje, zbog Ukrajine i odnosa prema Ukrajini, jedni uvode drugima, zapadne zemlje Rusiji, pa Rusija zapadnim zemljama. Već se mjesecima u tom odmjeravanju snaga i pogoršavanju odnosa aludira na Hladni rat, ali srećom sadašnje je stanje odnosa između jednog bloka (zapadnog) i jedne države (Rusije) daleko od dugotrajnog hladnoratovskog sukoba dva bloka. Sankcije koje se proglašavaju i uvode ekonomske su naravi i potvrđuju da je današnji svijet mnogo isprepleteniji, modernim jezikom kazano umreženiji, nego li što je to bio hladnoratovski svijet. 

 Uzvraćanje udarca

  SAD i EU (tome treba pridodati i Kanadu, Australiju, Norvešku) uvele su sankcije nizu velikih ruskih kompanija i to tako da im primjerice otežavaju pristup zapadnim tržištima kapitala, a određenom, ali nevelikom broju ljudi, zabranili su ulazak na vlastiti teritorij. Sve to nije jeftino i sve to prilično skupo košta rusku ekonomiju. Ovoga tjedna Rusija je uzvratila udarac i uvela prehrambenoindustrijske sankcije: zabranila je uvoz govedine i svinjetine, peradi, mesnih prerađevina poput kobasica, ribe i plodova mora, mlijeka, sireva i drugih mliječnih proizvoda, voća, povrća, orašastih plodova. Lenjin iz svog mauzoleja, samo kad bi to mogao vidjeti, ne bi nikako mogao povjerovati da njegov nasljednik u Kremlju boj protiv zapadnih imperijalista i kapitalista vodi zabranom uvoza orašastih plodova i muzgavaca, ali vremena su se od 1917. godine ipak promijenila. Interesantno je primijetiti da nije zabranjen uvoz alkoholnih pića, a bit će da za stanovništvo Rusije to nije nevažna informacija. 

  Iako je vijest o tim sankcijama dobila golemu medijsku pozornost, Rusija je ipak pažljivo birala što će i kako zabraniti na svom tržištu. Odluka vrijedi godinu dana, ali može se ukinuti i ranije, ovisno o tome hoće li zapadne zemlje biti dobre i ukinuti sankcije nametnute ruskim tvrtkama i pojedincima. U energente nitko ne dira, a oprez u uvođenju sankcija vidi se doslovce iz aviona. Rusija oklijeva s uvođenjem sankcija zrakoplovnim kompanijama zapadnih zemalja i zabranom preleta preko svog teritorija na letovima iz Europe prema dalekoistočnim odredištima. Takvom zabranom Rusija bi naštetila tim kompanijama koje bi koristile dulje i nepovoljnije rute, trošile više goriva, ali bi naštetila i sebi jer ne bi ubirala pristojbu od preleta stranih zrakoplova. 

  U državama pogođenim sankcijama računa se šteta, moguće je da će dosegnuti desetak milijardi dolara i prehrambena industrija iz tih država morat će pronaći nova tržišta. Nova tržišta morat će pronaći i Rusija, velika uvoznica hrane. Russia Today, propagandni malj u rukama Vladimira Putina, već nagovještava da bi veliki dobitnik, posebno kada je riječ o ribama i plodovima morao mogao biti Čile. 

 Razvojna prilika

  U Rusiji, sudeći prema tamošnjim medijima, cijela ova priča snaži nacionalizam. Zapadnim zemljama treba prkositi, njima treba pružiti otpor, a budući da je Putin taj koji to trenutačno radi njegova je popularnost golema i trenutačno njegovu politiku (koja je Rusiji iz džepa izbila desetke milijardi dolara, računajući i kapital povučen iz Rusije, a izbit će još desetke milijardi koliko će koštati aneksija Krima) podržava čak 87 posto ispitanika. Prehrambenoindustrijske sankcije koje je Rusija uvela barem u dijelu te države doživljavaju se kao razvojna prilika – sada smo (skoro) sami, pa nema druge nego da razvijemo i unaprijedimo vlastitu proizvodnju hrane. U to vjeruje ruski premijer Dmitrij Medvedev jer ovo je jedinstvena prilika da se izgrade pogoni koji će nadomjestiti uvoznu robu. U veliko povećanje proizvodnje hrane vjeruje i Nikolaj Fjodorov, ministar poljoprivrede, a optimizma ne manjka ni gubernatoru poljoprivredne Krasnodarske regije Aleksandru Tkačevu. 

  Ekonomska međuovisnost, mnogo veća nego što je postojala za vrijeme Hladnoga rata, trebala bi biti čvrsti jamac da obnove nečega nalik na Hladni rat neće biti. Nadati nam se je da će tako biti, iako valja imati na umu da politika nije nužno racionalna djelatnost. Nije štos »samo« u tome što se bez Rusije ne može ni početi razmišljati o rješavanju pojedinih svjetskih kriza (građanski rat u Siriji, pitanje iranskog nuklearnog programa, eventualni razgovori sa Sjevernom Korejom…), već je štos u tome što ekonomska međuovisnost u određenoj mjeri vezuje ruke politici, a to pak znači da je ta međuovisnost jamstvo kakve-takve stabilnosti i toga da situacija neće izmaći kontroli. Autor je ovih redaka nedavno imao prilike čuti što o tome misli veteran zapadnonjemačke politike Egon Bahr. To što Rusija prodaje plin europskim zemljama, a one taj plin, naravno, plaćaju, za njega je, sa stanovišta sigurnosti, odlično. Naprosto, plin je toliko važan jednima, a novac od plina toliko važan drugima da se ne bi smjeli olako upuštati u neodgovorno političko kockanje. Sigurnosni problemi mogu nastati u slučaju da politika postane slobodnija, a to znači prije svega u trenutku kada za Rusiju izvoz plina u europske zemlje više ne bude toliko važan kao što je danas.