Postoji to uvriježeno mišljenje, u izvjesnoj mjeri zasigurno utemeljeno, da njemački radni čovjek slijepo slijedi protestantsku etiku i povazdan samo radi, radi… Sve se u Njemačkoj unaprijed zna – tko, što, kad i gdje – sve je tamo pod konac, nema hoću – neću, samo posao, posao, posao i mjesec dana godišnjeg odmora, kad se karavani mercedesa, opela i volkswagena zapute prema jugu kako bi precizni i strogi njemački radni čovjek smočio i osunčao umorno tijelo pod nekim bezbrižnijim i nepreciznijim nebom. Zatim se istim putem vraćaju, pa opet rade li rade, ne bi li opravdali reputaciju što je uživaju u južnim zemljama, gdje se radna i profesionalna etika njemačkih ljudi slavi panegirikom sažetim u jedan jedini zaključak: Švabo je Švabo.

Kad se prosječan južnjak zaputi u njemački glavni grad Berlin tragove njemačke preciznosti očekuje pronaći na svakom koraku. Uznositi njemački narod, vjeruje južnjak, tamo će ga dodatno impresionirati svojom postojanom voljom za radna pregnuća, a precizna pravila življenja dat će mu razloga da se vrati kući na jug s mišlju: Ma kakva Njemačka, kakav Švabo, kod nas je život!

Siromašan, ali seksi

– Berlin je siromašan, ali seksi, tvrdi njegov prilično omiljeni i jednako prilično rastrošni gradonačelnik Klaus Worwereit. Usput rečeno, a dežurnim hrvatskim homofobima na znanje, gradonačelnik Berlina je sretno oženjeni homoseksualac, a dužnost obnaša od 2001. godine. Njegova seksualna orijentacija biračima je zadnja rupa na svirali.

Tragove siromaštva o kojem je Worwereit govorio, moramo priznati, nigdje nismo zamijetili, ali gradonačelniku svakako valja vjerovati na riječ. Uostalom, poznato je da je dug njemačkog glavnog grada prije pet godina iznosio 62 milijarde eura, zbog čega je 2006. godine dospio i pred njemački Ustavni sud. Strogi njemački ustavni suci na spomenutu gradonačelnikovu pošalicu reagirali su izjavom: »Berlin je možda toliko seksi zato što i nije baš toliko siromašan.«

Potom su jednoglasno donijeli odluku da glavni grad nema pravo na federalnu financijsku pomoć, sve dok sam ne riješi barem dio duga. Ovaj problem, istaknuli su, glavni grad neka rješava prodajom 270 tisuća stanova u svom vlasništvu, rezanjem socijale i budžeta za kulturu. Kritizirali su suci i prevelik broj sveučilišta, znanstvenih i kulturnih institucija, kojih, napomenuli su, u Berlinu ima više nego u bilo kojem drugom velikom i od Berlina bogatijem njemačkom gradu. Sve što su u svojoj kritici naveli gola je istina, ali danas – pet godina kasnije – stanje je isto kao u vrijeme dok su raspravljali o financijskoj pomoći svom glavnom gradu. Zato je Berlin diljem svijeta još uvijek na glasu kao jedna od svjetskih metropola u kojoj je najljepše živjeti, zato ga turisti posjećuju u hordama, zato su se umjetnici svjetskog glasa – kao što su David Bovie ili Nick Cave – određene godine svog života proveli upravo ovdje. Teren su prije njih ispipali stranci svih boja i nacija. Samo u Neukoelnu, jednoj od vibrantnijih gradskih četvrti, žive pripadnici 160 nacija. Tragove opjevanog njemačkog reda tamo nećete naći, a teško da će vas na red, rad i disciplinu asocirati i druge berlinske četvrti. Opušteno, samo opušteno. Na svakom koraku, na svakom uglu, na svakoj stanici u-bahna, podzemne željeznice – koja funkcionira onako kako bi, zamišljamo, funkcionirala u Rijeci, Splitu ili Zagrebu – vidjet ćete ljude s bocom piva u rukama. Ispijaju pivo tinejdžeri, pije gospoda u odijelima, piju dotjerane mlade dame s modernim torbicama obješenim o rame i nitko u tome ne vidi ništa čudno ili nedolično.

Zapad i istok

U podzemnoj željeznici nikad ne znate hoće li vlak iz tunela izbiti u vrijeme naznačeno na staničnom displeju ili će to biti dvije, tri minute ranije ili kasnije. Nerijetko se zna dogoditi da uopće ne stigne, pa ćete uredno biti obaviješteni da vam valja napustiti podzemlje i pouzdati se u autobuse u zapadnom ili tramvaje u istočnom dijelu grada. O podzemnoj željeznici govoreći, onima koji će posjetiti Berlin važno je znati da švercanje nije preporučeno. Dva eura i trideset lipa stoji karta, a ako je kojim slučajem nemate – riskirate susret s plećatim djelatnicima kontrolorske službe koji nemaju milosti i ne prihvaćaju isprike. Kazna – 40 eura. Unatoč tome, očigledan je veliki broj ljudi koji putuje bez karte. Prepoznat ćete ih lako. Oni obavezno stoje na vratima vagona i na svakoj stanici izvijaju vratove u potrazi za plavo-crvenim uniformama koje odaju kontrolore. Kad ih vide – bježe glavom bez obzira. Opušteno, samo opušteno, na istoku nešto opuštenije nego na zapadu grada.

Brdo šute

Berlin – toliko povijesti na jednom mjestu, a opet – gotovo ničeg iz vremena do kraja Drugog svjetskog rata u Berlinu nema. Cijeli grad završio je u sjevernom predgrađu, u šumi Grunewald. Ono što je nakon drugog svjetskog rata ostalo od Berlina sada se zove Teufelsberg. U pitanju je brdo šute preostale od 400 tisuća srušenih zgrada. Brdo je visoko osamdeset metara.

Glavni njemački grad bio je jedan od posljednjih koji su pali u šape nacistima. Još u tim vremenima u Berlinu je ljevica tradicionalno bila jaka, a jednako je jaka i danas, o čemu svjedoče brojni antinacistički grafiti na zidovima zgrada. Na vratima nemalog broj kafića zapazit ćete sivo platno s natpisom – zabranjen ulaz nacijima. Grad živi u ozračju tolerancije i snošljivosti, a svakog vikenda možete svjedočiti demonstracijama – bilo da se radi o demonstracijama useljenika iz Jemena protiv nasilja u toj državi ili demonstracijama Egipćana koji viču protiv ubijanja kršćana u toj zemlji. Pred zgradom Reihstaga zatekli smo demonstracije po uzoru na one u New Yorku. Nekoliko stotina mladih ljudi okupilo se da okupira Reihstag, pa sad sjede na livadi i drže govore pod budnim okom plećatih policajaca. Okupacija će potrajati do večeri, a onda će se prosvjednici razmiljeti po Kreuzbergu i Neukoelnu, četvrtima poznatim po zanimljivom i aktivnom noćnom životu. U novo jutro, kad berlinsko radništvo krene na izvršavanje dnevnih obaveza, mi ćemo odlutati do Tempelhofa, jednog od prvih europskih aerodroma koji je od 2008. godine zatvoren. Danas je to veliko igralište u centru grada, zelena oaza u kojoj se rekreiraju ljudi svih generacija. Par kilometara široko i jednako toliko dugo zeleno polje s pistom u sredini s jedne strane oivičeno je monumentalnom zgradom aerodroma koju je, između ostalih, gradio Hitlerov arhitekt Albert Speer. Potom slijedi obilazak Tachelesa, jednog od najstarijih skvotova u Europi. Nekoć je to bila tvornička zgrada, koju su okupirali slikari, kipari, umjetnici i oni koji se umjetnicima smatraju. Zgradu je kupila jedna banka, koja danas muku muči da izbaci umjetnike i »umjetnike« te tako zauvijek dokine legendaran berlinski punkt. U vrijeme dok smo boravili u Berlinu na Tacheles su nasrnuli prvi bageri, ali ovaj simbol berlinske opuštenosti i manjka njemačkog reda još uvijek se odupire. Ako Tacheles i padne pred navalom vlasnika »boljeg svijeta« bit će to samo mali i neznatni ožiljak na licu opuštenog Berlina, grada koji nije niti nalik južnjačkim predrasudama o Njemačkoj, Nijemcima i njihovim gradovima.