Kako se približavaju izbori u proljeće 2012. godine, Beograd se iz dana u dan suočava s izazovima koji mogu bitno utjecati na promjene raspoloženja u biračkom tijelu.

Sukobi na sjeveru Kosova, zategnuti odnosi s Prištinom i prekinut dijalog o tzv. tehničkim pitanjima na kojem inzistiraju SAD i EU te ne baš sjajna situacija u eurointegracijama – ne muče Beograd samo na vanjskom već i na unutarnjem planu.

Novija kosovska politička mitologija, započeta osamdesetih godina prošlog stoljeća u vrijeme vladavine Miloševića, i danas je kamen o vratu političkoj eliti u Beogradu.

No, tu postoji jedna bitna razlika – sada političkom vrhu ne pomažu nacional-romantičarske parole koje će hraniti Srbe na Kosovu i Metohiji, već je neophodno diplomatsko i pragmatično djelovanje koje srpskom puku u južnoj pokrajini treba osigurati život dostojan čovjeka i održiv suživot s većinskim Albancima.

Cvetković na meti

Na terenu nema pomaka, naprotiv – sukobi Srba na barikadama s vojnicima KFOR-a samo su dodatno zaoštrili tenzije i među pregovaračkim taborima pa je nova runda dijaloga Beograda i Prištine odgođena.

Dok Bruxelles i Washington inzistiraju da se mora sjesti za stol s Albancima, Srbija diplomatskom inicijativom pokušava ukazati da upravo na njezinu štetu idu svi dosadašnji potezi i potpora koju i EU i SAD otvoreno daju albanskoj strani. No, čak i ako se zanemare vanjskopolitičke relacije, Beograd ima previše problema i na unutarnjem planu.

Vlada i njen formalno prvi čovjek Mirko Cvetković pretpjeli su pravu vatru neugodnih pitanja oporbenih zastupnika o samo jednoj temi: što ste učinili za Kosovo i Srbe na koje je KFOR pucao na Jarinju?

»Nećete ratovati? Nema problema, krenite Cvetkoviću s ministrima na barikade, neka krene i Tadić da vidimo da li će NATO pucati na vas. Eto vam rješenja da ne ratujete. Pozovite Rusiju i nemojte pričati Amerikancima kako ćete sve prijedloge Rusije odbaciti«, poručio je jedan od ratobornih Šešeljevih radikala.

Odgovor premijera Cvetkovića bio je, reklo bi se, pravi i podsvjesno iskren izraz nemoći: »Ja bih prvi pošao na Kosovo kad bi to pomoglo da se problemi riješe«. U toj je rečenici, po svemu sudeći, i bit sadašnje pozicije Beograda – niotkuda pomoći da se, barem kosovski, problemi riješe.

Najavljivali nasilje

U međuvremenu su temperaturu dodatano zagrijale i  rasprave o Paradi ponosa, koje su okončana jučer kada je srbijanski ministar unutarnjih poslova Ivica Dačić objavio je  kako je zbog velikih sigurnosnih rizika zabranio sve javne skupove najavljene za subotu i nedjelju u Beogradu.

Za vikend su osim Gay Pridea bili najavljeni skupovi dviju desničarskih skupina.

»Ovi se skupovi zabranjuju samo zato da bi se spriječilo ugrožavanje ljudskih života i imovine«, rekao je Dačić jučer za B92.

Inače, razne ekstremističke organizacije prijetile su danima sudionicima Parade ponosa nasiljem. Lani je to nasilje ekskaliralo u divljanje gradom.

Sindikat policije tvrdio je da oko 5.000 policajaca, koji bi trebali biti štit između sudionika Parade i njihovih neistomišljenika, nemaju advekatnu opremu da obave taj posao.

Prije zabrane Parade ponosa, veleposlanstva više zapadnih zemalja u Srbiji, počevši od SAD-a, pozvala su vlasti u Beogradu da omoguće građanima da izraze svoje pravo na okupljanje i izražavanje, neovisno od uvjerenja ili seksualne orijentacije.

 Očito ljutit, ministar policije, nekadašnji Miloševićev pionir Ivica Dačić, pomalo rezignirano i ljutito je rekao ovaj tjedan: »Ne može više ovako, mi nemamo stav ni o čemu, ni o Kosovu, ni o Paradi ponosa«.

Dačićeva opaska se istovremeno odnosi i na politiku zapadnih zemalja prema kosovskom problemu. »Ako su ispoštovali Albance, morat će i Srbe. Srbija nije prekinula pregovore i dijalog s Prištinom, ne znam o kojim pregovorima se govori«, rekao je Dačić, ilustrirajući konfuziju u koju je zapao službeni Beograd.