Tjedan za nama bio je težak tjedan za bonuse, a ni perspektiva im nije dobra. Bonusima, što samo bankarskim, što svim menadžerskim, bavio se gotovo cijeli kontinent. Ministri financija Europske unije naveliko su raspravljali o ograničavanju bankarskih bonusa, a zasad su odluku o ograničavanju odgodili zbog protivljenja Velike Britanije. 

  Švicarci su na referendumu i više nego dvotrećinskom većinom ograničili bonuse svim menadžerima. U Hrvatskoj je medijski eksponirana tema bila najava Ministarstva financija (koja zapravo ne datira od ovoga tjedna) da će smanjiti bankarske bonuse i to mnogo radikalnije nego li što to namjerava učiniti Europska unija. 

Menadžerski šlager

Naravno, i prije referenduma Švicarska je javnost bila zasipana katastrofičnim najavama tipa »znate li što će se dogoditi izglasate li ta ograničenja na referendumu«. Dakle, ograničenje bonusa trebalo bi imati katastrofalne učinke po švicarsku ekonomiju, industrija će se sunovratiti jer niti jedan vrhunski menadžer više neće htjeti raditi u Švicarskoj samo zato što neće moći dobiti veliki bonus i uopće ga neće privlačiti mogućnost da kao menadžer radi za veliku plaću u zemlji u kojoj su porezi niski, a kvaliteta života iznimno visoka. To je i inače stadardan menadžerski šlager: ako menadžere ograničite u nečemu ekonomija će propasti, ako menadžeri otpuste nekoliko tisuća radnika ekonomija bi mogla biti procvasti. 

  I dok su se Švicarci odlučili pozabaviti svim menadžerskim bonusima, u Europskoj uniji i Hrvatskoj zasad su na dnevnom redu samo bankarski bonusi. U utorak su ministri financija Europske unije odgodili odluku o ograničavanju bankarskih bonusa (na visinu godišnje plaće) jer se, zasad, tome protivi Velika Britanija. Otočni ministar financija George Osborne strahuje da bi bankari mogli izvrgnuti ruglu taj propis tako što će si odrediti mnogo više fiksne plaće nego što ih imaju sada. Britanija ima iznimno razvijeno bankarstvo i britanski su političari očito oprezniji prema lukavcima iz Cityja. Međutim, prilično je izvjesno da će se i oni prikloniti ideji ograničavanja bankarskih bonusa, samo je pitanje kako će ta ideja biti realizirana. Prije godinu dana bankarima više banaka u Velikoj Britaniji nisu isplaćeni bonusi za 2011. godinu. Bila je to posljedica pritiska javnosti. Prvi na udaru našao se Stephen Hester, predsjednik Uprave Royal Bank of Scotland. On je trebao dobiti 963.000 funti bonusa u dionicama, a Britance je razljutilo to što se bonus namjerava isplatiti čelniku banke koja u jesen 2008. od bankrota spašena pomoću 45 milijardi funti poreznih obveznika. Nakon toga je Hester i preuzeo upravljanje Royal Bank of Scotland, a zanimljivo je da je Britancima nekako promaklo da je 2010. dobio bonuse u vrijednosti od 6,5 milijuna funti. Britanski premijer Cameron prije godinu dana najavio je da bankarske bonuse treba ograničiti. 

 Piramida moći

Na domaćem terenu aktivan je ministar financija Slavko Linić. Izmjenama Zakona o kreditnim institucijama namjerava ograničiti bonuse domaćim bankarima na najviše četvrtinu godišnjih primitaka. 

  Bonus je, sama riječ kaže, nešto dobro. No, u neoliberalnom svijetu prometnuo se u utjelovljenje moralnog posrnuća i rasapa. Ovotjedne akcije i najave ograničavanja bonusa nisu ništa drugo nego polagano zatrpavanje golemog procijepa koji je u društvu nastao uslijed nepostojanja kontrolnog mehanizma nad menadžerima velikih tvrtki, posebno bankarima. Bonus bi, takva je valjda ideja izvorno bila, trebao biti isplaćen kao nagrada za posao koji je obavljen bolje od očekivanja. Dakle, nagrada za one koji su iznimno uspješni. Prometnuo se u pravo koje su mnogi menadžeri i bankari ostvarivali bez obzira na poslovne rezultate. Time su zapravo demonstrirali svoju moć. Ta je moć vremenom postala tolika da se bankare smatra, takav je barem dojam, ne samo najmoćnijim ljudima na svijetu, nego ljudima čija je moć bez ikakve društvene kontrole. 

  Ono što zbiva u posljednje barem tri godine jest pokušaj uspostave društvene kontrole. Banke i druge financijske institucije proglašene su, ne bez razloga, glavnim krivcima za krizu koja je izbila 2008. godine. Jedan od razloga bila je nedovoljna kontrola. Ako ćemo pravo, tu nedovoljnu kontrolu uvelike im je darovala politika. 

 Poetska pravda

U Sjedinjenim Američkim Državama tridesetih godina prošloga stoljeća, u doba Velike ekonomske krize, Franklin Delano Roosevelt donio je niz zakona kojima je ograničio banke. Ta su ograničenja malo po malo grickana, nakon dolaska na vlast Ronalda Reagana ozbiljno su izgrižena, a velik doprinos tome dao je i Bill Clinton. Kad se shvatilo da nema više gotovo nikakve kontrole bilo je prekasno. Sada se teško i mukotrpno ponovo pokušava uspostaviti kontrola, a ograničenje bonusa tek je jedan, javnosti možda najatraktivniji mehanizam. Ona to doživljava kao mrvicu poetske pravde: bankare se masovno doživljava kao ljude koji su zavukli ruku u naš džep, pa je u redu da se ponešto izbije i iz njihovog. A što se tiče prijetnje da vrhunski menadžeri neće htjeti raditi bez mogućnosti da im se isplati golemi bonus, dakle što se tiče prijetnje da neće raditi u takvim, za njih valjda ponižavajućim uvjetima, tek da ih se podsjeti da bi se prazne puške i oni trebali bojati. A iz nemenadžerske vizure golica ugodna pomisao: bauk rezanja bonusa kruži Europom.