Prije nešto više od tri tjedna politički reljef Latinske Amerike u dva je dana pretrpio dva značajna potresa. Prvi je udar pogodio Argentinu, kada je tamošnje sudstvo osudilo aktualnu potpredsjednicu Cristinu Fernandez de Kirchner za korupciju, pronevjeru javnog novca i tzv. loše upravljanje, kaznivši je sa šest godina zatvorske kazne i, još važnije, doživotnom zabranom postavljanja i biranja na političke funkcije. Nakon neuspješnog pokušaja atentata u rujnu, ali i brojnih pokušaja pravnog napada na Kirchner koje godinama radi manja grupa odvjetnika, bivša argentinska predsjednica doživjela je političko ubojstvo kojim je se sprečava da svoje itekako dobre šanse iskuša na predsjedničkim izborima nadolazeće 2023. godine.

No, kako su nas učili na satovima fizike, drugi je potres slijedio netom nakon prvog, i to u Peruu gdje je Pedro Castillo Terrones, prvi predsjednik ove zemlje indijanskog porijekla, parlamentarnom procedurom svrgnut s vlasti pa odmah uhićen zbog »zlouporabe ovlasti i kršenja javnog mira«. Nesretni Castillo, inače učitelj i politički novak, kroz svojih se nepunih godinu i pol dana vlasti neuspješno sukobljavao s mnogo većim i iskusnijim ribama od sebe u nenaklonjenom mu nacionalnom Kongresu, parlamentu s 11 posto narodne podrške koji je onemogućavao izvršavanje njegovog mandata i provedbu socijalno usmjerenih politika. U očajničkom pokušaju da spasi svoju poziciju, peruanski je predsjednik iskoristio svoju ustavnu mogućnost raspuštanja parlamenta i uspostavljanja izvanredne vlade, no Kongres njegov akt, i to protupravno, nije ispoštovao te ga u četvrtom pokušaju razriješio dužnosti zbog njegove »trajne moralne nesposobnosti«. Brzom reakcijom državno je odvjetništvo Castillu na vrat dospjelo nakalemiti i ciničnu optužbu za »kršenje ustavnog poretka« te »pozivanje na protunacionalnu urotu i državni udar«, a skakanje u tamnosivu stranu zakona kompletirano je njegovim zatvaranjem na 18 mjeseci bez donesene presude. Uigrani mehanizam zakonodavnog, sudskog i represivnog sustava svoj je posljednji kotačić okrenuo proglašavanjem jednomjesečnog izvanrednog stanja i davanjem dozvole policiji za neselektivno korištenje hladnog i vatrenog oružja koja se već tjednima obračunava s masovnim protestima u ovoj zemlji.

Peruanska močvara

Najmanje 28 civila, redom članova autohtonog stanovništva, ubila je peruanska policija uzaludno pokušavajući suspregnuti općenarodni ustanak, pretežito organiziran u siromašnijim, kontinentalnim dijelovima zemlje, manjim urbanim središtima i seoskim zajednicama. Smanjena povezanost i komunikacijske linije u ovim dijelovima zemlje policiji omogućavaju da radi nasilje i provodi racije u sjedištima političkih oponenata, poput stranke Nuevo Peru i sindikata seljaka i zemljoradnika, hapsi političke aktivne pojedince te masakrira po ulicama dok otvoreno prijeti dodatnom brutalnošću u slučaju općeg radničkog štrajka. Pobuna koja se mjestimično pretvorila u militantni sukob s anti-narodnom policijom pred vlasti je stavila zahtjeve za hitno sazivanje novih izbora, oslobađanje svih političkih zatvorenika i kreiranje novog ustava koji će spriječiti dugogodišnji institucionalni kaos. Nažalost, scene iz Ayacucha, Apurimaca i Arequipe – kao što je to bio slučaj s onim identičnima iz bolivijskih gradova Sacaba i Senkata 2019. godine kada je policija nakon protjerivanja izabranog predsjednika Eva Moralesa ubila 37 prosvjednika – nisu delegitimirale peruanski sistem niti su doprijele do redaka zapadnog (dez)informativnog aparata, za razliku od prosvjeda u Iranu ili šačice glasnih Šangajaca koji su već mjesecima dio svakodnevne medijske doze.

Premda se Peru kao i ostale zemlje regije često pojednostavljeno naziva post-kolonijalnom državom, riječ je o sustavu u kojem je naslijeđe bijelih kolonizatora nad teritorijem indijanskih i domorodačkih populacija temelj društvene realnosti još od doba konkvistadora. Populaciju od 33 milijuna stanovnika razdvajaju klasne linije koje uvelike slijede one rasne, često i regionalne, što potomcima bjelačkih doseljenika daje izraženu i disproporcionalnu moć u odnosu na većinu autohtone, siromašne populacije seljaka, poljoprivrednika i stočara. Upravo je podrškom ovog stanovništva ruralni učitelj, nekadašnji vođa prosvjetnog štrajka Pedro Castillo na zadnjim nacionalnim izborima pobijedio Keiko Fujimori, kandidatkinju establišmenta i kći bivšeg ekstremno desnog diktatora japanskog porijekla Alberta Fujimorija. Fujimori je tada pobjeda izmakla za par desetaka tisuća glasova kojih bi možda osvojila da se distancirala od svog oca, a ne otvoreno prigrlila njegovo naslijeđe koje se pamti po osobnim naređivanjima ubojstava političkih protivnika i prisilnoj, masovnoj sterilizaciji domorodačkih populacija, za što je, među ostalim raznovrsnim stavkama svog kriminala, nagrađen s 25 godina zatvora.

Castillo je od razdoblja same izborne kampanje i dolaska na vlast plivao kontra jake struje u Kongresu kojoj pomažu pravni sistem i ostatak institucija smještenih u Limi, glavnom gradu vrlo centralizirane države. Popuštajući pod većinom pritisaka pod kojima se našao, Castillo je ubrzo odustao od obećanog pisanja novog ustava koji nije promijenjen nakon svrgavanja diktature, napustio stranku Peru Libre s kojom je došao na vlast, izolirao se od svoje biračke i društvene baze te otpustio veliku većinu svojih ministara zamijenivši ih na ta mjesta pretplaćenim neoliberalnim birokratima. Sve se to zbivalo u društvenoj klimi u kojoj su ga korporativni mediji i utjecajne ličnosti opisivali kao nepismenog klauna koji ne zna što se oko njega događa, vrijeđajući ga na klasnim i rasnim temeljima. Vidjevši kako vjetrovi pušu, naposljetku ga je napustila i potpredsjednica Dina Boluarte koja je za svoj oportunizam nagrađena privremenim unapređenjem, no kojoj u slučaju otkazivanja poslušnosti također prijeti kotrljanje političke glave. Karte su u potpunosti razotkrivene kada je više od polovine kontinenta pozvalo na poštovanje peruanskog ustava i demokratskih procedura, osudilo udar, dalo podršku Castillu i zatražilo njegovo puštanje na slobodu, učinivši to nasuprot američkog državnog tajnika Antonyja Blinkena i čelnika utjecajne, SAD-u privržene Organizacije američkih država (OAS) Luisa Almagra koji su brže-bolje podržali »novu vlast u borbi u stabilizaciji demokracije«. Dok peruanska policija maltretira sve glasnije protivnike mekanog državnog udara, samo se medijska margina bavi javno obznanjenim sastancima američke ambasadorice u Peruu i nekadašnje CIA-ine agentice Lise Kenna s kratkotrajnim ministrom obrane Gustavom Bobbiom samo dan prije Castillovog pada te njezinog nimalo slučajnog sastanka s Boluarte par dana nakon puča.

Nije slučajno ni da je Peru od 2016. do danas imao 7 predsjednika u 6 godina, od kojih su samo dvojica bila izabrana na izborima. Inherentnoj nestabilnosti sistema, neodređenom u tome je li parlamentarni ili predsjednički, doprinosi mogućnost opoziva predsjednika zbog nejasno definirane »trajne moralne nesposobnosti«. Riječ je o klauzuli koja političkim proizvođačima magle i trgovcima utjecajem dozvoljava da po želji kroje nacionalnu političku scenu, a akterima koji na svoje pozicije moći nisu došli demokratskim putem pruža iznimno veliku moć. Vojni generali, policijski vrhovnici, visokopozicionirani suci, oligarsi, medijski magnati i strani diplomati ne prežu pred korištenjem alata na raspolaganju, što duboku sistemsku korupciju diže na nivo neviđen u većini država svijeta.

Državni udar 3.0

U novije vrijeme, točnije nakon neuspješnog državnog udara na venezuelanskog predsjednika Huga Chaveza 2002. godine, pojavljuje se novi fenomen, novi tip državnog udara u kojem naoružane snage igraju sporednu, a one bijelih ovratnika i odijela glavnu ulogu. Pri praktičnim izvršenjima ovakve metode protjerivanja neželjenih lidera postoje određene varijacije na temu, što se ocrtava i u terminološkoj različitosti kojom se opisuju pojedini slučajevi. Legislativni puč, parlamentarni, institucionalni ili pak pravni – različiti su nazivi kojim se opisuje nova generacija državnih udara, u engleskom jeziku najčešće znana kao »lawfare coup«, a koju ćemo u hrvatskom jeziku pod isti kišobran staviti sintagmom »mekani državni udar«. Matrica takvog udara, koji kao niti njegove prethodnike nikako ne treba promatrati u nacionalnoj izoliranosti, može se promatrati kao komplementarna evoluciji ratovanja koje danas zauzima tzv. hibridnu formu. Tako se i mekani državni udar razlikuje od nekad klasičnog vojnog udara, kada se financiranje opozicijskih snaga i naoružanih milicija iz prekomorskih izvora radilo da bi se put do vlasti osvajalo puškom, kao što se to radilo za vrijeme Hladnog rata u Gvatemali, Čileu ili Nikaragvi. Također, vidljiva je razlika i u usporedbi s modelom »obojenih revolucija« koje su u modi bile tijekom i nakon raspada Sovjetskog Saveza, gdje je stvarani i umjetno poticani građanski aktivizam kroz pogrešno zvane »nevladine« organizacije uspijevao zauzeti političku moć u Poljskoj i kasnije Ukrajini. Mekani se udar radi u uvjetima nedostatka srednje klase kao prirodnog adresata neoliberalizma pa ne pokušava fingirati demokratsku legitimaciju i participaciju, već takav angažman nastoji potisnuti, budući da se puč najčešće upražnjava u režimima s klasno svjesnim radništvom, sloju s boljim instinktima za prepoznavanje političkih prevara.

Ono što moderni državni udar odvaja od nekadašnjih CIA-inih šverc kampanja je to što u potpunosti odgovara suvremenoj ideologiji liberalnog intervencionizma i ciničnog humanitarizma. Njegova se legitimacija stječe kroz poslovičnu nepropitljivost i navodnu nepolitičnost sudsko-pravnih procesa, nauštrb neugodnih optika vatrenog oružja i vojnih naredbi. S obzirom na to da vojska i policija kao represivni aparati države na scenu stupaju tek kad se žrtva usudi suprotstaviti onome što joj je namijenjeno, sama ispadajući kriva i odgovorna za tobožnje nepoštovanje procedura i državnog prava, u teoriji se radi o čistom, nenasilnom udaru bez krvi i mrtvih te bez prevelikih društvenih turbulencija koje apsorbira prosječnom čovjeku neprohodan i samosvrsishodan zakonski i sudski sustav.

Neodgovornost pravnog sustava demokratskim procesima omogućava da se s različitim podlogama – nekad potpuno kontra ustava i zakona, kao u Boliviji 2019. godine, a nekad na rubu ili s njihove sigurne strane, kao što je to bilo u Brazilu 2016. – obračunava s uzurpatorima profitno-interesnog kotača zvanog business-as-usual. Drugim riječima, legalnost mekanog državnog udara sporedna je stavka ako protiv zakona i naroda stoje sve ključne institucije – parlament, visoki sudovi, policija i vojska. Državno odvjetništvo i sud kroz dubiozna ili jednostavno koruptivna tumačenja montiraju proces protiv neželjenog remetilačkog elementa, skrivajući se iza »tajnosti istrage« i ograničavajući informacije koje će doći do javnosti, u čemu im sekundiraju lako potkupljivi članovi parlamenta, dok provedbu donesenih mjera u praksi osiguravaju policija ili, ako jako zagusti, vojska. Opozicija udaru biva ušutkana figurativno, kroz medijsku propagandu, i doslovno, pod starom anti-demokratskom praksom »reda i mira« koji će smiriti »razjarenu rulju«. Bez jake partije ili koalicije, bez jake socijalne baze i masovne narodne podrške koja bi mogla frakturirati institucionalnu podršku mekom puču, odupiranja ovakvoj iznimno uspješnoj taktici nemaju šanse.

Svježe političke struje

Analiza država u kojima su »mekani« državni udari izvršeni ili pokušani govori nam da se oni događaju u slično posloženim sistemima i specifičnom geopolitičkom kontekstu. Latinoamerički režimi povijesno su, posebice u periodu Hladnog rata, bili neokolonijalne marionete Zapada, odnosno SAD-a, kada su redom bivali temeljeni na vojnoj dominaciji i održavanju političko-ekonomske klase koja će, bar na papiru, u svom interesu i interesu imperija stabilno vladati. Polagana i spora društvena demokratizacija nije otklonila ovo institucionalno naslijeđe, stoga su vladari koji u konzervativno-neoliberalno osinje gnijezdo bivaju izabrani izvan redova uskog elitnog kruga po definiciji izolirani autsajderi. Politička stabilnost tih sistema, koju mogu narušiti pokreti na čelu s učiteljem, sindikalistom ili bivšom članicom gerile, ne može se mjeriti s glomaznijim i moćnijim sustavima kao što su to Europska unija, SAD, UK, pa i Rusija. Spomenute se političke strukture s jakim opozicijskim valovima nose na uspješnije i sofisticiranije, no ne i univerzalno primjenjive načine – ranom apsorpcijom u establišment, ranom društvenom izolacijom i difamacijom, vanjskim pritiscima poput ultimatumima za »usklađivanjem politika s ostatkom međunarodne zajednice«, pa jednostavnim ignoriranjem, zamagljivanjem, stvaranjem kontroliranih opozicija, ili u najozbiljnijim slučajevima kojih je sve više, otvorenom policijskom ili pravnom represijom.

Većina država Globalnog juga nije toliko otporna na svježe političke struje, odnosno nije sposobna kritiku sistema tako lako utopiti i inkorporirati u pogon liberalnog i neoliberalnog poretka. S političko-ekonomskog pogleda, velike materijalne, socijalne i regionalne nejednakosti redovito se preklapaju te jasno odražavaju koncentriranost imovine, kapitala i moći u određenim urbanim središtima, prokazujući konkretne oligarhijske klanove koji tim gradovima i državama vladaju. S pratećeg kulturno-ideološkog rakursa, u tim državama, posebno u Latinskoj Americi, prevladava drugačija vrsta nacionalizma, ona nedovoljno kohezivna da pomiri različite klasne interese. Takav nacionalizam možda može ujediniti stanovnike jedne zemlje da navijaju za nogometnu reprezentaciju, no ne može do željene razine apstrahirati tzv. nacionalni interes u svrhu kojeg će velika većina društva bespogovorno stati i raditi.

Stoga će svaki politički pakt kojim će se pokušati smiriti situacija u zemljama kao što su Peru ili Pakistan biti privremen i dugoročno nefunkcionalan. Honduras, Brazil i Bolivija danas ponovo vode predsjednici iste političke struje koja je u mekanim državnim udarima svrgavana, socijalisti na čelu Venezuele, Kube i Nikaragve na valu entuzijastične domaće podrške odolijevaju svim imperijalističkim nasrtajima već desetljećima, pa se ne treba kladiti ni protiv toga da će i Peru pokazati da volja većine naroda ne može biti vječno potisnuta. Zagovornici anti-narodnih, pro-biznis politika više se ne mogu oslanjati na liberalnu demokraciju kao na melem za sve rane društvenog tkiva, tako da će i državni udari različite tvrdoće samo nakratko moći nesmetano opsluživati interes svojih naručitelja iz industrijskog i financijskog kapitala.

Bilo kuda, meki puč svuda

Lista nedemokratskih prijelaza vlasti i raznih vrsta državnih udara u Latinskoj Americi kroz posljednjih 80 godina toliko je duga i sadržajna da je za dobivanje elementarnog povijesnog uvida u režimske prevrate ove regije svijeta potrebno pročitati bar nekoliko kvalitetnijih knjiga. Međutim, kontinent niti u novije vrijeme ne kaska s bogatstvom povijesnog sadržaja. Osuđujući udar na Pedra Castilla, kolumbijski predsjednik Gustavo Petro u svom je nedavnom intervjuu podsjetio na recentnu povijest državnih udara na demokratski izabrane lidere, redom pripadnike latinoameričke ljevice, od kojih je montirani sudski proces protiv Josea Manuela Zelaye u Hondurasu 2009. godine tek prvi u nizu nove generacije antidemokratskih svrgavanja izabranih političara. Kazavši »svi smo mi (predsjednici) u opasnosti«, prvi ljevičar na čelu Kolumbije još je nabrojio državne udare na Fernanda Luga u Paragvaju 2012. godine, na Dilmu Rousseff u Brazilu 2016., na već spomenutog Moralesa u Boliviji prije tri godine te aktualni peruanski »golpe de estado«.

Također, već barem dvije godine predsjednik Meksika, socijaldemokrat Andres Manuel Lopez Obrador javno upozorava i tvrdi da mu oligarhijska desnica ujedinjena u grupu FRENA, zajedno u neformalnom paktu BOA s desnim ekstremistima, priprema prijevremeno smaknuće s vlasti, što je potkrijepio tajnim dokumentima koje je objavila meksička vlada i njihovom uistinu agresivnom medijskom kampanjom. Kontrola nad vojskom i obavještajnim aparatom koju Lopez Obrador ima u svojim rukama nesumnjivo je poremetila planove za njegovim svrgavanjem, pa će tako predsjednik vjerojatno ipak dočekati zakonski kraj svog jedinog šestogodišnjeg mandata.

Spomenimo i da se vjerojatno najznačajniji mekani državni udar nakon onog brazilskog zbio ne u Latinskoj Americi, već u Pakistanu, gdje se odvila nevjerojatna i kompleksna saga koja zaslužuje svoj zaseban tekst. U travnju ove godine popularni predsjednik, nekadašnji slavni kriketaš Imran Khan, postao je prvi predsjednik ove zemlje koga je parlament svrgnuo s vlasti, ustoličivši neizabranog Shehbaza Sharifa, člana najmoćnije pakistanske dinastije Sharif koja tamošnji politički sistem kontrolira već desetljećima. Pod miksom neuvjerljivih i na brzinu sklepanih optužbi za loše ekonomske rezultate i »lošu« vanjsku politiku, Khan je protjeran s čela države od 243 milijuna stanovnika koju je nastojao odmaknuti od zapadnog vazalstva te intenzivnije povezati s ostatkom članstva Šangajske organizacije za kooperaciju (SCO). Premda je preživio pokušaj ubojstva i metke koji su u njega ispaljeni tijekom masovnog političkog skupa pristaša njegove stranke PTI u studenom, karizmatični Khan ne misli odustati od političke karijere, tvrdeći kako su SAD i njihovo veleposlanstvo, a ne volja pakistanskog naroda, odigrali ključnu ulogu u potplaćivanju parlamentaraca te sprečavanju Pakistana da stekne višu razinu suverenosti.