Sirijske snage sigurnosti nastavile su i u utorak s pucnjavom u južnome sirijskom gradu Deri, nakon što su u ponedjeljak diljem zemlje uhitile oko 500 prodemokratskih aktivista.

Vlada je na Deru poslala tenkove i oko 3.000 vojnika, a prema informacijama sirijske organizacija za ljudska prava Savasija, vojska je u nastojanju da uguši prosvjede ponovo pucala na civile, javlja Reuters.

»I dalje se puca na stanovnike Dere«, rekao je aktivist za ljudska prava Abdalah Abazi u telefonskom razgovoru s novinarom France pressea.

Kazao je kako se muftija Dere, koji je u subotu podnio ostavku izražavajući na taj način nezadovoljstvo zbog krvave represije sirijskih snaga reda, »ne nalazi u svojoj kući«.

Savasija je izvjestila, prenosi Reuters, da je od ponedjeljka u Deri ubijeno najmanje 20 osoba, no informacije o poginulima nije moguće provjeriti, budući da su veze prekinute.

Tako je jedan od aktivista za France presse kazao kako je ubijeno 25 osoba, diplomatski izvori pak izvješćuju o oko pedesetak ubijenih dok Amnesty International, također pozivajući se na izvore iz Dere, navodi da su ondje ubijene najmanje 23 osobe. 

Plemenski otpor

Iako se dosadašnja taktika predsjednika al-Asada – prosvjedi u Deri traju od 18. ožujka – pokazala posve pogrešnom on nastavlja sa agresivnim pristupom čime zapravo samo doprinosi širenju nezadovoljstva u zemlji.

Ovakav je razvoj događaja uznemirio međunarodnu zajednicu, posebno regionalne igrače i to ponajprije zato jer nikome ne odgovara.

Šijitska obitelj al-Asad vlada većinski sunitskom Sirijom još od 1963. godine i kako sada stvari stoje tako je efikasno suzbila opoziciju da danas praktično nema nikoga tko bi je lako i brzo zamijenio.

Svjedočanstva koja do svijeta stižu uz pomoć društvenih mreža upućuju na to da je moguće da iza demonstracija ne stoji nitko, pa čak ni u Siriji postojeće Muslimansko bratstvo.

Ako je vjerovati tim izvorima najveći broj prosvjednika sudjelovanje u antivladinim demonstracijama smatra pitanjem časti – uglavnom se radi o pogrebima nekih u prethodnim prosvjedima poginulih osoba – tako se navodno osvećuju za pogibiju nekog od svojih rođaka, prijatelja ili poznanika u prethodnim prosvjedima.

Prosvjedi još nisu stigli do središta Damaska, zadržavaju se u njegovim rubnim predgrađima i u gradovima u  unutrašnjosti zemlje, i to je prema nekim analizama prilično uvjerljiv dokaz da je  u Siriji trenutno više na djelu otpor nasilju režima tipičan za plemenski mentalitet, nego artikulirani politički otpor samoj suštini režima. 

Sirija se međutim, i u vanjskopolitičkom smislu nalazi u prilično paradoksalnoj situaciji. Iako je uglavnom okružena većinski sunitskim državama prosvjede nitko ne podržava jer nitko i ne zna kakvu bi oni vanjsku politiku vodili, a to je u ovoj kompleksnoj regiji od vitalne važnosti.

Pitanje je primjerice u kojoj bi mjeri eventualno sunitska Sirija poremetila ravnotežu u odnosu sa Libanonom gdje je njena uloga dosad bila ključna ili što bi se moglo dogoditi ako se nemiri u kurdskom dijelu Sirije prošire na susjednu Tursku i/ili Irak?

Strah od kolapsa režima

Analitičari tvrde da upravo iz tih razloga nitko od važnijih aktera – Saudijska Arabija, Turska, Izrael, SAD-e – ne inzistira na povlačenju al-Asada.

Oni nisu zadovoljni razvojem situacije, pa to i pokazuju, ali ne zna se od čega više brinu – nastavka krvoprolića ili od mogućeg kolapsa režima.

Dakako, da to ne smeta  da u svemu vide i svoju priliku. Recimo Saudijci već neko vrijeme intenzivno lobiraju u Damasku da  raskine svoje veze sa Iranom i libanonskim Hezbolahom.

Takvi pak saudijski interesi omogućavaju režimu da ih optuži za poticanje nereda, na što Saudijci lakonski odgovaraju kako bi za smirenje stanja u Siriji bilo dovoljno da se prekinu odnosi sa Iranom i Hezbolahom.

No, dobri, ali izbalansirani, odnosi sa Iranom daju Siriji izvrsnu pregovaračku poziciju jer Saudijska Arabija je uvijek bila prilično izdašna u pokušajima privlačenja Sirije kao svog saveznika.

U svakom slučaju situacija u Siriji sve je ne samo jednostavna. Čak i pod uvjetom da uspije u nemogućem, zadovoljiti svoje i vanjskopolitičke interese svojih susjeda, to još ne znači da će smanjiti nevolje kod kuće.

Štoviše, mnogi smatraju da su dani režima u Damasku odbrojani, iako još ima podršku vojskei. No, što slijedi poslije toga, to nitko ne zna. Opozicija još nije konsolidirala svoje redove, a pitanje je i hoće li.