Jedan davni razgovor s fra Mirom Babićem, hrvatskim misionarom u Keniji objavljen na web stranici misije koju on vodi (www.malidom.com) nosio je naslov »Afrikanac iz Bugojna«, i taj naslov fra Mira zasigurno dobro opisuje. Fra Miro Babić, svećenik franjevac Bosne Srebrene iz Sarajeva i član Provincije sv. Franje u istočnoj Africi, voditelj je franjevačke misije Lower Subukia, ravnatelj sirotišta Mali dom, srednje škole sv. Franje za siromašne učenike i zdravstvenog centra u Lower Subukiji, no i u ovom razgovoru jednostavno kaže da je misionar i da je u Keniji doma. Malo tko u Hrvatskoj i puno šire, još nije čuo za njega i njegov Mali dom za hendikepiranu djecu bez roditeljske skrbi u dalekoj afričkoj zabitni, naravno i za puno drugog dobra koje je učinio i čini u dijelu Kenije u kojem djeluje.

Kako se već moglo čuti da bi koronavirus mogao izazvati i glad u siromašnim zemljama, kao i to da su papa Franjo i Papinska misijska djela pokrenuli akciju pomoći »misijskim biskupijama koje su u najvećim teškoćama da zadovolje osnovne potrebe (posebno u hrani i dezinfekcijskim sredstvima)« s fra Mirom smo razgovarali o stanju s koronavirusom u Keniji i o životu ljudi u misiji koju vodi.

Ostario u Africi

U Africi živite i radite već gotovo dva desetljeća.

– U Afriku sam došao 2004. godine, i prvo sam dvije godine bio u Ugandi, a od 2006. stalno sam u Keniji, u Donjoj Subukiji. U šali kažem da sam ostario u Africi. Nikad nisam mislio da ću toliko biti u Africi, ali vrijeme leti, pogotovo ako ima puno posla.

Kenija je administrativno podijeljena na pokrajine – county, u Hrvatskoj bi taj pojam odgovarao županiji, a Subukia je općina koja se nalazi u pokrajini Nakuru. Naša Franjevačka misija smještena je u selu Lower Subukia, u prometno izoliranom i planinskom dijelu pokrajine Nakuru u centralnoj Keniji. Oko sat i pol vožnje udaljeni smo od glavnog grada Nakurua, a od Nairobija, glavnog grada Kenije oko 4 sata vožnje. U Donjoj Subukiji živi oko 15 tisuća stanovnika, no naselja je ovdje puno i vrlo su raštrkana, tako da ne postoji jedan centar, nego je više centara. U misiji i u župi, u radijusu od oko 50 kilometara, ima 16 filijalnih crkava.

U posljednjih 16 godina mnogo toga se u misiji promijenilo, uočljive su velike razlike, učinjeni su mnogi hrabri iskoraci, postignuti uspjesi i konkretna infrastrukturna ulaganja. Kada sam došao u Keniju, u selu nije bilo struje, nije bilo vode… Zbog neizmjerno teškog stanja koje sam zatekao nisam mogao ni zamisliti da ćemo nakon 16 godina borbe u selu imati struju, ali i vodu. Napredujemo, no sve to je dugotrajan proces koji se odvija postupno i malim koracima u velikom zajedništvu.

Oni koji su vas iz Hrvatske posjećivali kažu da ljudi u Donjoj Subukiji žive u velikom siromaštvu.

– Ako ovdašnje ljude uspoređujemo s našim standardima, oni su jako siromašni. Ovdje se najviše živi od zemljoradnje i stočarstva, i to su gotovo jedini prihodi koje ljudi imaju. Žive od onoga što sami uzgoje, a najviše siju kukuruz i sade grah. Ako netko ima dobru žetvu, može prodati nekoliko vreća kukuruza i graha i od toga kupiti nešto što ne može sam proizvesti, ili može platiti školu djetetu. Siromaštvo je veliko, ali ljudi su s onime što imaju zadovoljni. Uspoređujući s nama, to bi bilo kao da se vratimo 70 godina unatrag, kako su nekada živjeli ljudi u našim selima. Poznato je kako je djelovanje Franjevačkog reda oduvijek bilo vrlo snažno i korisno jer su se franjevci uvijek trudili brinuti za dostojanstvo čovjeka. Sv. Franjo je uvijek stajao uz one najmanje, nemoćne, zaboravljene i siromašne i davao im nadu. I upravo zato je naša misijska srednja škola St. Francis Secondary School najbolji pokazatelj kako djeci dajemo sigurnost i nadu u bolju i pravedniju budućnost. Naša misao vodilja je franjevačko načelo »Ne živjeti samo za sebe, nego i drugima koristiti«. I svi mi okupljeni oko ove misije trudimo se daleko od moderne i užurbane svakodnevice dijeliti radost, ljubav, vjeru, pomagati, služiti i spašavati, i sve usmjeravati prema humanim i plemenitim rješenjima.

U Keniji sam doma

Za vas su napisali da ste Afrikanac iz Bugojna. Jeste li se u Keniji udomaćili, stekli prijatelje?

– Ja sam ovdje doma. Osjećam se doma. Sa svim ljudima s kojima sam u selu osjećam se domaće. Nema među nama razlike, jedino možda u boji kože, a sve ostalo nam je manje-više isto.

U misiji ste pokrenuli i vodite Mali dom za hendikepiranu djecu i srednju školu, a učinili ste i puno drugog da bi se ljudima olakšao život.

– Kada sam došao, škola je već postojala, ali trebalo ju je ponovo dignuti iz pepela, i dosta u nju ulagati. Uspjeli smo od nje napraviti internat, dakle školu koja učenicima uz obrazovanje osigurava i smještaj i hranu. Škola je u rangu naše gimnazije i sad trenutačno ima 508 đaka, a nakon nje djeca idu na fakultete. Zašto škola? Mislim da je obrazovanje jedini put, jedini način da se netko izvede iz siromaštva i bijede. To je neka vodilja koja me drži i koje se ja držim, s idejom da ako što više ljudi uspijem školovati u ovom našem selu, da će toliko više ljudi izaći iz bijede. To je razlog zašto sam ponovo podigao školu.

A Mali dom sam pokrenuo za napuštenu djecu s posebnim potrebama, s poteškoćama u razvoju, hendikepiranu djecu. Djeci u Malom domu život nije bio blagonaklon kao većini ljudi. Njihove borbe teže su od naših, svijet nije prilagođen njima, a ipak čine čudesne stvari i mnogo puta su u srcu zdraviji od ostatka svijeta koji misli da ima sve. Ovdje, zapravo u većini afričkih zemalja, onaj tko ima neki hendikep nije naročito prihvaćen. Ta djeca se zato većinom sakrivaju i nemaju dodira sa socijalnim životom, a država se o tome gotovo ne brine. Zato sam otvorio Mali dom. Djeca u njemu žive i imaju normalan život, prihvaćeni su i osjećaju se prihvaćeno. Ako su mentalno zdravi, šaljem ih u osnovnu školu, pa ako su sposobni i u srednju, a ako to ne mogu, onda imaju mogućnost izučiti neki zanat. Tako kasnije mogu biti bar donekle samostalni i sami brinuti o sebi.

Osmijeh za nagradu

Radite velika i važna djela.

– Mi ljudi smo i dosta sebični. Mene veseli to što radim. Imam i drugih projekata, ali što god radim, ako su ljudi zbog toga sretni i kad mi uzvrate osmijehom, meni nema bolje nagrade od toga. Sreća je kad su drugi sretni jer nešto napraviš za njih i pomogneš im. I ta njihova radost je najveća sreća i dar koji dobijete kao čovjek.

Jednom ste rekli da vjernici u Africi žive vjeru bez kompleksa i slave Isusa Krista, da se u današnje vrijeme, »dok se vjera gubi u modernom svijetu, u Africi ta Božja milina nezaustavljivo širi«. Kakav je duhovni život tamošnjih ljudi?

– Narod je jako duhovan i pobožan. Radio sam dosta projekata ovdje, poput dovođenja vode, izgradnje nekog puta i slično, i naravno svi su ovi ljudi zbog toga bili sretni. Ali kad god sam ovdje gradio neku crkvu, tada su bili najviše ponosni i najsretniji. Na misama je uvijek vrlo veselo, obojeno šarenim bojama i mnoštvom zvukova, što znači živost, rasplesanost, radost i dinamičnost. Mise uvijek predstavljaju veliko slavlje jer ovdašnji čovjek voli Boga, voli Crkvu, drži do vjere i puno zna o svojoj vjeri, o Svetom pismu. Ovdje nema više puno misionara, ali ima puno domaćih duhovnih zvanja. U Europi ima sve manje duhovnih zvanja, tako da možemo očekivati da će jako brzo misionari iz Afrike dolaziti u Europu i misionariti po Europi.

Korona nije došla

Kakva je situacija s koronavirusom u kraju u kojem živite i djelujete?

– Kod nas virus nije došao. No, zaraženih ima u Nairobiju i u obalnom dijelu Kenije, u Mombasi. Ljudi na selu žive normalno, rade na njivama po cijeli dan, i ja normalno idem po selu. Država je nametnula određene restrikcije i ograničenja kako bi se stanovništvo zaštitilo od širenja virusa, npr. zabranjena su okupljanja, mise u crkvama i morali smo prekinuti izvođenje nastave u školi. Mali dom nisam zatvorio jer djeca tamo žive – to je njihov dom, a nisam zatvorio ni zdravstveni centar u selu jer to je jedino mjesto gdje ljudi mogu zatražiti pomoć. U tom centru imamo i stomatološku stolicu koju nam je darovao doktor Marko Perković iz Rijeke koji zajedno s doktorom Melhiorom Tibljašom već nekoliko godina pomaže djelovanje zubne ordinacije, a ove godine su im se pridružili i doktor Darko Gmaz i inženjer Jadranko Novak.

Mi svi ovdje razumijemo što je korona i opasnost koju nosi. Ali s druge strane, ovo je Afrika, ovdje ljudi žive od danas do sutra. Hoću reći da ljudi ovdje nemaju nekih zaliha za život. Banalno rečeno, u Europi imamo četiri godišnja doba i znamo da za zimu moramo spremiti od ljetine. Mi ovdje imamo dva godišnja doba, kišnu sezonu i sušnu sezonu. Kako ovdje nema zime, ljudi nisu navikli imati neke zalihe jer znaju da će sutrašnji dan uvijek donijeti nešto novo. Sada, kad je vrijeme korone, sve bi trebalo biti zatvoreno i ljudi ne bi trebali biti na svojim poslovima. Ali, kada bi sve to tako bilo, ljudi ovdje ne bi preživjeli. Svi smo svjesni opasnosti koju nosi COVID-19, no bez usjeva neće biti hrane i to će dovesti do pojave prehrambene krize, a ona će ponovo najviše pogoditi one najsiromašnije.

Zdravstveni sustav je loš, a njegu i skrb besplatno ne možete dobiti te je to još jedna činjenica koja situaciju u Keniji čini mnogo složenijom. No, srećom, Kenija nema zasad veliki broj zaraženih, ali ako dođe do širenja pandemije, to će onda biti puno veći problem nego što je u zapadnom svijetu. Mi se toliko ne bojimo, no pazimo se, znamo propise, ali živjeti se mora.
Sada smo u kišnoj sezoni. Kiše su svaki dan, a mene kiše vraćaju u djetinjstvo, u Bugojno, i sjećaju kako smo kao djeca bosi igrali nogomet. Svi se ovdje vesele kiši, jer bez nje nema života. Bez kiše neće biti ni kukuruza ni graha, a kada ima kiše, bit će svega. Zato ovdašnji ljudi kišu zovu blagoslov – baraka.