Na izbore će u Srbiji izaći preko 80 posto glasača, studentska lista osvaja najmanje 60 posto glasova i formirati će vlast bez ikakvih problema. Vučića, Brnabićku, Đuku »bizona« i cijeli niz funkcionera odmah će strpati u zatvor, raspustiti će policiju i BIA-u, a Dragana Vučićevića i Željka Mitrovića, vlasnike Informera i Pinka, medijske perjanice srpskog režima doslovno će jahati po ulicama. Dojam je to koji se dobiva čitajući srpske forume, društvene mreže i posebice Reddit. No u svemu tome postoji jedan problem kojeg nitko od komentatora ne uzima u obzir. Većina Srbije ne čita društvene mreže. Pogotovo ne južna Srbija.

Djeca u Njemačkoj

– Vidiš li ti što nam već godinama rade? Pa to je bre izdaja, to su propaliteti i vucibatine. Ni’ko od njih ne bi im’o leba da jede da ne dobivaju pare od stranaca. Sramota, ovi blokaderi, biciklisti i studenti, oni bi da nam ruše državu. Al’ ne damo, neće ići… Priča nam to Milivoje (ime je na zahtjev sugovornika izmijenjeno) dok sjedimo u dvorištu njegove kuće u Plani, mjestašcu dvadesetak kilometara udaljenom od Paraćina.

Toči nam rakiju u čokančiče. Šljivovica je, žuta poput dukata. Sunčana je nedjelja, dvorište je uredno, ali na prvi je pogled jasno kako je riječ o siromašnom kraju. Beton kojim su izlivene staze do kuće odavno je ispucao, no čist je i pometen. Trava je uredno pokošena, lijepe, rascvjetane grmolike ruže uredno su podrezane. Pročelje njegova doma odavno je raspucalo, jasno se vide pukotine koje bi trebalo popraviti. No sve je, unatoč dotrajalosti, čisto i uredno

Sjedimo na starim, rasklimanim stolcima za malim drvenim stolom, pred ljetnjom kuhinjom dok s radija odzvanjaju stari hitovi Tome Zdravkovića. Red je, kaže Milivoje, iskoristiti ovaj lijep sunčan dan, neće još dugo. Zima će uskoro krenuti i neće biti lako. Treba grijati kuću, treba nacijepati drva, a s njegovih sedamdeset i šest godina nije mu više tako lako održavati domaćinstvo. On i supruga Ljubinka su već godinama sami. Imaju, kaže dva sina, ali obojica rade u Njemačkoj, pa su Milivoje i Ljubinka osuđeni jedno na drugo, bez neke pomoći sa strane.

Nišlijka Marina uoči predizbornog skupa Studentske liste, okružena kordonom policije
Foto B. KARAKAŠ

– Otišli su u Nemačku pre nekih deset godina. Ovde nije bilo posla a tamo voze autobuse. I dobro im je. Nek idu, neka, kad zarade pa da se vrate, decu da podižu, kaže Milivoje. Za njega je kasno, star je, kaže, i ništa mu ne nedostaje. Mirovina je redovna, cijelih 460 eura mjesečno. Za njega i Ljubinku, tvrdi, više nego dovoljno.

– Imamo svoje kokoške, imamo svinje, sami uzgajamo paradajz i papriku. Ljubinka ispeče kruh, ništa nam ne fali. Ne daj samo, Bože, da neko od nas oboli, ali sve će da bude dobro. Dok je nama našeg predsednika ništa nam ne fali, priča Milivoje i potpuno je jasno kako ona priča o apsolutnoj i lakoj studentskoj pobjedi na biralištima s početka teksta nije baš potpuno realna.

Južna Srbija, onaj dio od Požarevca pa sve do granice s Makedonijom i Bugarskom već je godinama glasačka utvrda SNS-a i Aleksandra Vučića. Utvrda koju studentske akcije ne probijaju tako lako. Paradoksalno, ujedno je i riječ o najsiromašnijem dijelu države, no ogromna većina tamošnjih glasača ni za tren ne pomišlja promjeniti svoje političke stavove. Koji su većinom u korist ne toliko SNS-a koliko samog Aleksandra Vučića. Kojeg doslovno obožavaju. Ono što im je u Jugoslaviji bio Tito, danas im je Vučić. Bog, otac, majka i spasitelj, sve četvoro u jednom.

Informativna blokada

I to rezultati s prošlih izbora jasno pokazuju. U Trgovištu je, maloj općini na samoj granici s Makedonijom, SNS vođen Vučićem dobio 86 posto glasova. Iako je prosječna plaća u Trgovištu za trećinu manja nego u ostatku Srbije. U Medveđi i Doljevcu, SNS i Vučić su dobili između 80 i 77 posto, baš kao i u cijelom nizu ostalih južnosrbijanskih općina i gradova.

Iako se to čini čudnim, odgovor je u stvari prilično jednostavan. Opće siromaštvo. U velikom broju manjih gradova i općina na jugu Srbije, država je ona koja osigurava posao i relativno stabilne prihode. Gospodarstvo je vrlo slabo, a najsigurnije poslove pružaju javna poduzeća, bolnice, škole, ustanove, vojska i policija. Jednom riječju, najveći poslodavac je država. Koju većina poistovjećuje s Aleksandrom Vučićem osobno.

Sela kod Paraćina u južnoj Srbiji siromašna su i jadnog izgleda, ali vjerna tvrđava Vučićevih pristalica

Druga stvar koja utječe na opće raspoloženje je svojevrsna informativna blokada u kojoj se ruralna Srbija nalazi. Nacionalne frekvencije za emitiranje programa imaju, uz RTS, samo SNS-u bliske televizije poput Pinka, Happyja ili Informera. Kojima se program sadrži od reality programa do informativnih emisija u kojima se u svakome trenutku veliča Vučić, SNS i njegovi koalicijski partneri poput Ivice Dačića i njegove Socijalističke partije preostale još iz vremena Slobodana Miloševića. S druge strane, svaki se oblik opozicije sotonizira. Posebice studentski pokret koji već dvije godine organizira masovne prosvjede protiv aktualne vlasti. Jedini stvarno slobodan izvor informacija je Internet. A očekivati da srpski seljak, koji jedva krpa svoj traktor polovnim rezervnim dijelovima kako bi mogao uzorati njivu ima kod sebe pametni telefon s instaliranim aplikacijama Euronewsa, srbijanskog Danasa ili Reutersa je potpuno iluzorno.

I treće, ali ne i najmanje bitno, južna je Srbija gusto premrežena lokalnim SNS ograncima. I u najmanjem mjestu vrlo su žive i aktivne podružnice naprednjaka preko kojih se, neslužbeno, organizira gotovo cjelokupni društveni ali i poslovni život. Lokalni SNS organizira predstave, izlete za umirovljenike. Država povremeno isplaćuje pomoć, ali SNS preuzima zasluge. Trebaš posao u lokalnoj zadruzi? Učlani se u SNS. Mjesta u južnoj Srbiji su mahom mala, po nekoliko tisuća stanovnika. I svatko svakog zna. I zna komu se treba obratiti ako negdje zaškripi. Jer stranka sve prati.

Jedina iznimka u južnoj Srbiji je Niš. Treći po veličini grad u Srbiji, najveći grad južno od Beograda sa svojih je 180.000 stanovnika svojevrsni centar otpora SNS-ovoj hegemoniji na cijelom području. I jedini grad gdje studentski i opozicijski pokreti doista imaju neku značajniju šansu.

Odbačeni običaji

– Nije nam ni najmanje lako, iako smo studentski grad, iako smo organizirali prosvjede. Sukobljavali smo se policijom, dočekivali kolege iz Beograda i Novog Sada dok su na biciklima obilazili Srbiju, policija nas je privodila i tukla. Nismo posustajali. Odaziv na potpisivanje potpore našoj glasačkoj listi bio je ogroman, ali nema sumnje kako će ovdje stvarno biti teško potući SNS na biralištima, kaže mi Marina. Tridesetak joj je godina, odavno je završila studij ali potpuno podržava studentski pokret. Razgovaramo desetak metara udaljeni od kordona policije na središnjem trgu u Nišu, nedaleko od hotela Ambasador. Na taj su trg trebali uskoro doći predstavnici opozicije kako bi održali javni skup, no sat ili dva prije zakazanog vremena pojavili su se članovi SNS-a i postavili svoje štandove. Nedugo nakon njih, policajci sa štitovima i kacigama.

– Mi ovdje pokušavamo promijeniti mišljenja starijih. I to ne bilo koga. Razgovaramo s našim susjedima, s našim djedovima i bakama. S nama bliskim ljudima za koje znamo da inače glasaju za Vučića. Nabrajamo im sve afere koje su SNS i Vučić stvorili proteklih godina, sve krađe i prevare koje od njih potječu. Nekada imamo uspjeha, ali najčešće sve što govorimo ostaje bez traga. Kao da se boje da će ostati bez mirovina ako Vučić i SNS odu s vlasti. I baš zato dogovaramo i posebnu akciju na dan izbora. Ideja je da, ako budemo sigurni kako će baka i djed glasati za SNS, da ih spriječimo da izađu na birališta. Jednostavno, dogovorili smo se da im sakrijemo osobne iskaznice. Dok ih oni pronađu, birališta će biti zatvorena, kaže mi Marina.

A da uvjeriti stanovnike toga kraja da glasaju za opoziciju neće biti lako, vidljivo je čim se izađe iz samoga centra grada. Četrdesetak kilometara južnije, u Leskovcu, gradiću s najboljim roštiljem na svijetu, tako nešto čini se kao znanstvena fantastika.

– Za koga bre da glasamo? Za blokadere? Ma idi more, pa da nema SNS-a niko mi u kafanu ne bi zašao. Lele, pa ovde svi žive od državne plate. I dobro žive. Nema se mnogo para, ali nam je dobro. Ima se popije, ima se pojede, narod je sretan, kaže mi konobar u jednoj od popularnijih leskovačkih kafana dok mi na stol stavlja rakijicu i porciju ovčije pljeskavice s kajmakom i sirom. Kaže, sve što studenti i opozicionari rade je po nalogu stranih službi. Na pitanje kojih službi, kaže da ne zna. Ali sigurno je po nalogu stranih službi.

– Samo narod da zavade, da podele Srbiju. Ali neće, kaže. I paradoksalno, opoziciju i studente prozivaju i jer su im, kaže, ogadili broj tri. Od kada su studenti dobili treće mjesto na glasačkom listiću i počeli taj broj koristiti kao svoj slogan, nitko više ne diže tri prsta u zrak. Niti se ljube tri puta u obraz, po starom srpskom običaju.

– Neću da spominjem broj tri. A od kada su prisvojili pesmu »Tri poljupca hoću ja«, Snežana Savić se više ne čuje u ovoj kafani, kaže nam konobar.

Mnogi iz Beograda i Novog Sada već slave pobjedu opozicije

Mnogi iz Beograda, Novog Sada ili s društvenih mreža već unaprijed vide kraj Vučićeve ere. Srbija koju gledaju na svojim ekranima i Srbija kroz koju smo ovih dana prolazili jednostavno nisu ista zemlja. U jednoj se već slavi pobjeda, dijele ministarska mjesta i raspravlja tko će nakon izbora završiti u zatvoru. U drugoj se uz rakiju, ovčju pljeskavicu i zvukove Tome Zdravkovića još uvijek vjeruje kako bez Vučića možda neće biti ni mirovine, ni posla, ni sigurnosti. I dok god je tako, jug Srbije ostat će tvrđava koju će biti puno teže osvojiti nego što se to čini gledajući Reddit. A o tome tko je bio u pravu na kraju neće odlučiti ni društvene mreže ni televizijski studiji, nego ljudi poput Milivoja i Ljubinke kada iza paravana ostanu sami s glasačkim listićem. A to su ljudi koji će do glasačkog mjesta doći i posljednjim snagama ako treba, makar kiša padala i makar nogu putem slomili. A glasati neće samo u jednom slučaju. Ako im unuci sakriju osobne dokumente.