Riječka bitka koja se vodila u travnju i svibnju 1945. godine jedna je od najkrvavijih u Drugom svjetskom ratu, to je bitka koja je dovela do oslobođenja 3. maja, oslobođenja koje je omogućilo da se Rijeka i Sušak napokon spoje u jedan grad i vrate matici domovini. Zato se 3. maj slavi kao Dan oslobođenja Rijeke od fašizma. Sve je manje živih svjedoka te ratne apokalipse, a jedan od njih je Josip Tatalović koji je tada imao samo 14 godina, bio je dijete partizan.

Ono što su vidjele njegove dječje oči, ispričao nam je 91-godišnjak u stanu u riječkoj Ulici Emilija Randića s koje puca pogled na Rijeku, na Kvarner, na prostor za čije su oslobođenje položene tisuće i tisuće života, samo u bitki za Rijeku njih 2.800. Kada se slavi 3. maj, slavi se herojstvo tih ljudi, slavi se njihova žrtva za slobodu.

– Mi smo došli, točno se sjećam, Gradina je pala na Trsatu, vodili su vezane Nijemce, a moja je autočeta bila kod hotela Kontinental. Tamo smo se sklonili jer nismo mogli dalje ići. Katarina i Sveta Ana nisu bile oslobođene. A most je bio srušen. Pravili su pontonski most da mogu prijeći vojska i auti. Kada smo prešli, jedan dio ljudi je išao prema Klani, a drugi prema Rupi. Mene je zapalo prema Rupi. Nastavili smo prema Ilirskoj Bistrici, a onda na Kozinu, iako ne znam kako smo i kuda došli do Kozine. Sjećam se Bazovice. Tamo smo dočekali oslobođenje, odnosno kapitulaciju 15. maja 1945. godine. Mislim da se nakon toga divizija rasformirala u Postojni. Sama bitka za Rijeku bila je strašna, u ratu nema milosti, ubijaju i jedni i drugi. To je kao hipnoza, gine se jedan za drugoga. Gledao sam masakre, vidio sam da je čovjek najveća zvijer. Sve to i dan danas znam proživljavati. Kada smo mi došli, tada na Sušak, Rijeka je bila prilično oslobođena, ali i dalje su se vodile krvave bitke. Mi smo vozili ranjenike u poljsku bolnicu. U Rijeku smo došli sa Zlobina. Mislim da je to bilo 4. maja 1945. godine. Rijeka je bila jedna velika ruševina. Puno je partizana izginulo, kao da su se natjecali da izginu. Bio je to užas, ispričao je tada mladi partizan, a danas vitalni 91-godišnjak kojem su nedavno produžili vozačku dozvolu do 2025. godine.

Borba za život

Kaže da je unatoč svemu zadovoljan životom koji je proživio.
– Imam dvije kćeri, Tatjanu i Jelicu, Jelica je pokći, ali je isto moje dijete. Oženio sam se 1965. godine. Supruga Milica umrla je prije 17 godina, ona je Dalmatinka od Zadra. Sad sam sam, ali kćeri s obitelji žive u Rijeci, zadovoljan je Tatalović.

Navodi da je rođen 25. veljače 1932., a u vojnim dokumentima je navedeno 3. siječnja 1931.
– Kada sam došao u partizane i kada su me pitali kada sam rođen, nisam znao, pa je komesar Mićo Uzelac rekao – piši, 3. prvi ‘31. Rođen sam u Ogulinu. Majka Francika je Hrvatica rođena u selu Puškarići, a otac Josip je pravoslavac. Otac je bio imućni trgovac, imao je u to vrijeme dva automobila. Umro je u Floridi u SAD-u. On i brat su 1941. godine pobjegli u Ameriku, prebacio ih 1941. godine pukovnik talijanske vojske u Italiju. Kada je Italija kapitulirala 1943. godine, prebjegli su najprije u Englesku, a onda u Ameriku. Uvijek su mi prigovarali da sam gospodski sin, sin kulaka, nije ni danas pravo Tataloviću.

Rijeka 06.05.2022.
Josip Tataloviæ borac iz II svjetskog rata koji je s 15 godina sudjelovao u Rijeèkoj bitki 3. maja 1945. godine, presnimke Josip Tataloviæ sa prijeteljem Ivan Švenda
Foto Marko Gracin

Sjeća se točno kada je otišao u partizane i zašto.
– Otišao sam u partizane u aprilu mjesecu 1944. godine. Ne bih ja bio išao u partizane, imao sam nepunih 14 godina, bio sam dijete. Ali došla je od jednog ustaše žena u moju kuću, uvečer u osam sati. Ona i moja majka su bile prijateljice još otkad su bile djevojke. Njezin muž bio je krvavi ustaša. Rekla je mojoj mami – Francika, sina brzo spakuj iz kuće i makni ga. Mama me u noći spremila, vodila me kroz šumu i došli smo kod čika Mitra. Dali su mi doručak, palentu i mlijeka kiselog i otpeljali su me u 13. diviziju. Nisu me htjeli primiti jer sam bio premlad. Čika Mitar im je rekao da se ne smijem vratiti jer će me ubiti, rekao je i da su mi ubili brata. Ali prepoznao me je jedan čovjek iz Križišća, Surina Marijo, koji je mom ocu vozio vino u bačvama. On veli – jesi li ti od Jope Tatalovića, ja sam spavao kod tebe više puta. Veli čika Mitar da me nitko ne želi primiti. A onda on veli – ja sam komandir čete, ja ću ga primiti. Bilo mi je teško.

Nisam imao oružje. Prvo oružje koje sam nosio bila je rezervna cijev mitraljeza za mitraljesca. Otišao sam u partizane da spasim goli život, nisam ja znao što je komunizam ni partija. Dolaskom rata, za moju je obitelj došla tragedija i muka. Brat Đuro je početkom rata došao sa studija iz Francuske. Ustaše su jednog dana opkolile kuću i odvele njega, mamu i sestru u Kulu u Ogulin. Tamo su ih tukli. Njega su otpeljali u Jasenovac i ubili. Talijani su došli na vlast, jedan talijanski pukovnik je intervenirao i oslobodili su mamu i sestru. Stradali smo jer mi je otac bio pravoslavac. Ja nikada nisam gledao na to, zet mi je Austrijanac, imam zeta muslimana. Nikada nisam razmišljao o nacionalnosti. Ali došla je ta rasistička politika koja je ubijala ne zato što si nešto kriv, nego zato što si ti taj. Odlaskom u partizane spasio sam živu glavu. Starija sestra Milka je otišla u partizane 1942. godine, a udala se za Vojina Jaukovića koji je bio suradnik druga Tita, mlađa sestra je isto otišla u partizane. Mama je umrla 1974. godine, prisjetio se Josip Tatalović muke iz aprila 1941. godine.

Neprestane borbe

Ne boji se priznati da nije on nikakav heroj i da se cijelo vrijeme bojao.
– U rujnu 1944. godine su me primili u SKOJ, ne zato što sam ja znao što je to, nego je moj prijatelj kurir dao prijedlog koji je prihvaćen. To je bilo u 2. brigadi kojoj je komandant bio Miloš Ivošević, inače iz mog mjesta i znao je moju familiju. A naša jedinica je bila 13. udarna divizija, 11. korpus pete operativne zone. Komandant zone bio je general Veljko Kovačević, a komandant moje divizije Nikola Gruber. Kada sam došao u partizane, bilo smo stacionirani u Musulinskom Potoku, kod Jasenka. Poslije smo prešli u Drežnicu. Nakon toga sam prešao u autočetu kada se osnovala i bio sam pomoćnik šofera, bio je to jedan Dalmatinac, prezivao se Prokulica, a imena se ne mogu sjetiti. U bitki za Homer u Gorskom kotaru sam bio ranjen u nogu, pogodio me geler. Ležao sam nekoliko dana u poljskoj bolnici i natrag u jedinicu. To je već bilo 1945. godine. Ta 1945. godina je bila užasna, spavali smo na položajima, borbe su bile neprestane s Nijemcima, noć i dan se nije prekidalo. Pola divizije je poginulo, preko dvije hiljade ljudi u Lici, Gorskom kotaru, Primorju, Rijeci, Istri sve do Trsta, tužno priča Josip.

Brzo je došlo i oslobođenje, odnosno kapitulacija Njemačke, a maloljetnike među kojima je bio i Josip Tatalović poslali su iz Slovenije na školovanje u Beograd.
– Trebao sam ići u Rusiju kako bih nastavio školovanje, razgovarao sam s majkom i zaključili smo da to nije dobra ideja. Nakon što sam odbio, a u to vrijeme nije bilo pametno odbiti bilo što što ima veze s Rusijom, poslali su me u Mladenovac u tenkovsku jedinicu. Tamo sam demobiliziran, navodi Josip Tatalović.

Politički zatvorenik

On je mogao imati lagodan život nakon kao što je dječak otišao u partizane. Ali sudbina nije tako htjela, a nije htjela jer Josip nije htio. Njegova nezainteresiranost za ideologiju i vjernost partiji, u koju nikada nije ušao, stajala ga je slobode pa je završio i u Lepoglavi kao reakcionar, politički zatvorenik.
– Osuđen sam 1951. godine na pet godina zatvora i godinu dana gubitka građanskih prava. Duga je to priča. Optužnicu sam dočekao u Rijeci kamo sam se vratio nakon izlaska iz vojske, a oni su mi dali zaduženje da odem u Rijeku u vojno poduzeće Svjetlost. Demobiliziran sam 1948. godine i nakon toga sam se vratio u Liku, u Ogulin. Tada sam dobio poziv da se javim u Rijeku u direkciju Sjevernog Jadrana pukovniku Milanu Meštroviću. Postavili su me za šefa garaže. Razmišljao sam o odlasku u Austriju. Nije me zanimala politika ni ideologija. Jednom sam u šali napisao na komad papira, bili su izbori – Neću da glasam, želim bolji život. Zajebavali smo se međusobno. Kada su me uhapsili, imali su taj papirić. Zašto su me hapsili?

Uhapsili su me u Dravogradu jer nisam imao pograničnu kartu, skinuli su me s vlaka i dopeljali u vojni zatvor na Sušaku. Onda za Split i tamo su me osudili. Govorili su da sam jako reakcionaran, a nisam bio, bio sam mladić i brbljao bez veze. Kaznu sam služio u Lepoglavi, pa su me prebacili u Sisak u željezaru, vratili nazad u Lepoglavu u bolnicu jer sam slomio ruku. Nakon toga sam morao u Vareš, isto u željezaru. Imao sam sreću što je tamo bio jedan moj kolega, udbaš, koji me prepoznao. Ponudio me konjakom i tada sam konjak prvi put probao. Nisam radio teške poslove. Nakon pet-šest mjeseci su me vratili u Lepoglavu. Moju mamu je odlikovao Tito ordenom zasluga za narod i dobila je neki novac. Mama je to spakovala i poslala s pismom Vladi Bakariću. Napisala je da ne treba nikakvo ordenje i pare i da hoće da joj vrate sina jedinca. Odrobijao sam nešto manje od tri godine kada sam dobio amnestiju pa sam došao kući u Liku. Obolio sam na pluća na robiji pa sam se liječio. Onda sam dobio poziv da se vratim u Rijeku u poduzeće Svjetlost. Tamo sam radio dok se nisam zaposlio u Domu zdravlja 1951/1952. godine, onda sam prešao u Inu nakon 10-ak godina i od tamo sam i otišao u penziju 1991. godine kada je počeo rat, pamti ovaj 91-godišnjak sve datume jer kaže da su mu brojevi uvijek dobro išli.

Dijete, ne junak

Kaže da je izrazio želju da izađe u javnost jer se danas puno toga zaboravlja kada je riječ o žrtvi koju su podnijeli partizani za oslobođenje.
– Treba li slaviti Dan oslobođenja, treba, i te kako treba, toliko je ljudi poginulo za ovaj grad, najviše Dalmatinaca. Takvoj žrtvi treba odati poštovanje jer je ona omogućila slobodu svima nama. Trebalo je vidjeti riječke ulice tih dana, koje je to veselje bilo, ljudi su znali da se stvara povijest i da se oteto vraća domovini. Bio sam dijete, toliko puta sam plakao. Nisam bio nikakav junak, plakao sam kada sam došao u partizane, čuo sam kada sam došao da neću izdržati jer sam gospodsko dijete. Bilo je svega, ali trebalo je i moralo se izdržati. Danas, kada je 3. maj, ponosan sam, ali dođe mi i teško. Čini mi se da smo zaboravljeni. Možda tako mora biti. Ali smetale su mi neke stvari kao što je rušenje antifašističkih spomenika. To nije bilo dobro jer su se ti ljudi borili za Hrvatsku. To je isto kao da netko ide rušiti za 50 godina spomenike ljudima koji su se borili u Domovinskom ratu. Ne smije se to raditi. Mlade generacije moraju znati što se događalo. Ne smijemo rušiti i uništavati sami sebe. Znam ja da su svi griješili u ratu, gledao sam svašta, ali partizani su se borili za slobodnu Hrvatsku, zaključio je Josip Tatalović pokazujući knjigu o 13. diviziji pola koje je spisak njegovih drugarica i drugova koji su dali život za slobodu.