Kada sam dogovarao ovaj nedjeljni razgovor bijah, po običaju, uvjeren kako će isti ići svojim uobičajenim tijekom. Mislio sam kako ćemo razgovarati o poduzetničkoj klimi u Hrvatskoj, borbi s birokracijom, stanju u zdravstvu, pandemiji i ostalim važnim temama koje nam zaokupljaju često jalovu svakodnevicu.
Dotaknuli smo se, naravno, i tih pitanja čiju važnost mi nije namjera osporavati, no životna je priča naše današnje junakinje – medicinske sestre, sveučilišne predavačice, poduzetnice i vlasnice konzultantske tvrtke Consultecca puno više od toga. Stoga, bila bi prava šteta ne uroniti u životni i poslovni put Rosane Čišić Svetić.

Rođena ste Zagrepčanka, s, mora se kazati, i primorskim pedigreom. Završili ste čuvenu Školu za medicinske sestre Mlinarska. Jeste li oduvijek htjeli biti medicinska sestra?

– Prije svega, moja srednja škola u Mlinarskoj ove godine slavi stoti rođendan. To je škola s dugom tradicijom i sjajnim obrazovanjem za medicinske sestre. Što se tiče drugog dijela pitanja, moram spomenuti majku koja je bila plućni bolesnik jer je kao dijete, dobila hripavac i cijeli je život imala plućnih problema. Pluća, kašalj i bolest obilježili su moje odrastanje, ali i život. Tu su, naravno, i dječje igračke i snovi. Uvijek me je interesiralo što to bebe-lutke imaju unutra, što imaju pored udova i glave. Najzad sam to i otkrila.

Praktička znanja

Vaša je karijera započela na zagrebačkoj Traumatologiji. Kakve uspomene nosite iz te bolnice?

– Tamo je bilo dobro, bilo je dinamično, izuzetno izazovno. Radila sam u jedinici za intenzivnu njegu, odnosno u šok-sobi. Za me je to mjesto bilo izvor znanja gdje sam stekla sva elementarna praktička znanja koja bi trebala znati jedna medicinska sestra. Ključno je znanje, ključne su vještine, ključno je brzo se orijentirati u prostoru i vremenu jer ljudski život ovisi o tvojoj brzini i vještinama. I doista, u Traumi su izuzetno vješti napraviti ono najvažnije – imobilizirati, spasiti život. Ali, otpočetka, nedostajao mi je, zbog te brze fluktuacije i zbog tih strašnih tragedija, taj segment psihološke pomoći. Shvatila sam da te ljudske sudbine ne prihvaćam s dovoljno pažnje. Biti stalno na izvoru tragedija je izuzetno teško. Kada ti u mjesec dana umre trideset ljudi, to je doista veliki teret za mladog čovjeka od dvadeset i dvije godine. Treba se s time znati nositi, a mi nismo imali nikakve pomoći, nikakve podrške. Mislim kako to pitanje još niti dan danas nije ispravno riješeno – da medicinske sestre, na neki način, zaštite svoje psihičko zdravlje, ali i da znaju razviti emocionalnu inteligenciju i uspiju vidjeti koje su potrebe takvih pacijenata koji su u trenu postali osobe s teškim invaliditetom.

Na Traumatologiji ste brzo i napredovali. Postali ste voditeljica tima, u međuvremenu završili višu školu, bili ste priznati i cijenjeni. Što vas je ponukalo da odete dalje?

– Voljela sam svoj posao, dinamiku, ali mi se činilo da to nije dovoljno dobro za moje psihološko zdravlje. U to je doba čovjek premlad da bi to mogao verbalizirati i da bi znao o čemu se radi. Apsolutno nemam primjedbi na način na koji su ljudi u hrvatskim bolnicama zbrinuti. Kolege ih izvuku iz najnemogućijih situacija. Ali, ono što je nedostatno i što HZZO ne prepoznaje to su psihološke potrebe pacijenata i medicinskog osoblja. Nakon pet godina rada u intenzivnoj njezi gdje sam ispekla zanat, 1988., otvorila se u bolnici Srebrnjak intenzivna njega i pozivali su mlade sestre koje imaju znanja, koje su spretne i koje hoće stvarati nešto novo da dođu k njima.

Utakmice u nogama

Iz Traume ste došli u dječju bolnicu u jednu, pretpostavljam, posve drugačiju atmosferu. Kako je tekla prilagodba?

– Ne želim romantizirati, ali bio je to, kao danas se sjećam, sunčan, proljetni dan. Bolnica je bila na kraju grada, usred voćnjaka. Kada sam stupila u tu novu intenzivnu, djeca su bila čista, namirisana, okupana. Došla sam u sasvim novo okruženje, iz Traume gdje smo taj čas imali tri prometne nesreće, krv do koljena, tragedije. Tada sam pitala glavnu sestru: Hoće li meni ovdje biti dosadno? Ona mi je odgovorila: Ma, dajte, Rosana, kad dođete u neke godine nećete o tome niti razmišljati.

Foto Davor Kovačević

Bili ste izuzetno ambiciozni, brzo ste postali i glavna sestra odjela, potom glavna sestra bolnice. Koliko ste godina tada imali?

– Dvadeset i šest godina. Sve je to išlo strelovito. Možda tada nisam bila dovoljno spremna, kada gledam iz današnje perspektive, jer glavna sestra bolnice, osim izvrsnih znanja i vještina, mora imati životno iskustvo – to je ono nužno za vođenje ljudi, više utakmica u nogama. To su stvari koje se shvate tek kasnije.

Američko iskustvo

U to ste doba otišli i na prvu edukaciju u SAD?

– Tako je, 1995. godine imali smo suradnju s američkom bolnicom Hitchcook Medical Centre iz New Hampshirea – medicinske sestre i liječnici iz Bolnice Sv. Duh, Klinike za zarazne bolesti i Bolnice Srebrnjak, među kojima sam bila i ja, proveli su tri tjedna u SAD-u. Tada su mi se otvorile oči. Znate ono, netko dođe na izvor pa si uzme jednu čašu vode, a ja sam uzela pune kante vode znanja i vještina. Kada smo se vratile, stvari smo lagano počele mijenjati.

Koja ste stečena znanja u SAD-u primijenili na Srebrnjaku?

– Primjerice, posjete na dječjim odjelima bile su strogo zabranjene ili vrlo kratke. U SAD-u su na pedijatrijskim odjelima bili tepisi, djeca su imala hrpu igračaka, roditelji su bili uz djecu. Kad smo se vratile počela je i svojevrsna humanizacija bolničkog liječenja. Jako je uzbudljivo biti dio tih promjena. Odjel je bio odlično opremljen. To je bio jedan pomak i Srebrnjak je postao ono što je danas – bolnica koja suosjeća s djecom, njihovim potrebama i potrebama roditelja – prava bolnica »Prijatelj djeteta«. Otvorili su se odjeli ne samo na Srebrnjaku već i u ostalim bolnicama. Počeli su se izdavati lijekovi po pacijentima što je donijelo trideset i tri posto uštede. Najveći je problem bila pretraga bronhoskopija koja se radila rigidnim bronhoskopom, bez anestezije se ista gurala u pluća. Pretraga je bila neophodna kako bi se mogla napraviti dobra dijagnostika no uvjeti su bili surovi. Pitala sam se – kako mogu pomoći toj djeci? Javila sam se Amerikancima i pitala ih kako pripremaju adolescenta za takvu jednu pretragu. Onda smo, po tom uzoru, i mi snimili film »Bronhoskopija nije bauk«. Napisala sam scenarij, jedan tata koji je inače snimao vjenčanja i sprovode odradio je snimanje. Sve nas je koštalo nula kuna. Djeci bismo, prije pregleda, puštali taj kratki film kako bi znali što ih čeka. To više nije bila trauma. Psihologija, suosjećanje – bez tog ne ide. Moramo prepoznati potrebe ljudi i intervenirati.

Od Amerikanaca ste naučili i kako organizirati astma kampove?

– Tako je, 1993. počela je Škola disanja temeljena na dobroj praksi i primjeru iz Njemačke. Tamo je to bilo poprilično kruto dok su nas Amerikanci naučili kako sve to umekšati. Godine 1996. sam opet otišla tamo kako bih vidjela kako organiziraju astma kampove i 1997., po povratku, organizirala sam prvi takav kamp u crikveničkoj Thalassotherapiji.

Znanje iz menadžmenta

Glavna medicinska sestra u klinici Vuk Vrhovac postali ste 2005., bili ste članica izvršnog odbora europske Udruge medicinskih sestara koje se bave dijabetesom u sklopu koje ste se i educirali na Kings Collegu u Londonu. Potom ste postali glavna sestra u novoj bolnici sv. Katarina?

– Da, na Kings College su primali samo dvadeset ljudi iz cijele Europe. Program je trajao godinu dana i bio je doista zahtjevan. Mi smo, u Vuk Vrhovcu, izuzetnoj bolnici, bili prvi koji su imali certifikat kontrole kvalitete, certificiran proces zdravstvene njege. Danas to imate posvuda. Ali tada smo mi bili prvi. Godine 2010. je Vuk Vrhovac pao pod Merkur i stvari su se prilično promijenile. Nakon toga, postati glavna sestra u bolnici sv. Katarina bio je eldorado za sva moja postignuća. Imala sam sasvim otvorene ruke i sva sam znanja iz menadžmenta mogla primijeniti. Kad krećeš ispočetka, kad sam sve gradiš, to je inspirirajuće i nadahnjuje te i kao čovjeka i kao stručnjaka. Dobili smo certifikat za kontrolu kvalitete, cijeli proces akreditacije sam odradila sama. Jako smo puno radili, ali, kako sam ja nemirnog duha, nakon tri i pol godine otišla sam dalje.

Nakon zavidne karijere medicinske sestre ostvario vam se i djevojački san – počeli ste raditi u Mlinarskoj – na mjestu gdje je sve i započelo. U međuvremenu, najavljeno je kako će se u Hrvatskoj otvoriti prva privatna internacionalna bolnica – Alvimedica. To je trebala biti jedna od najvećih investicija u hrvatski zdravstveni sustav. Što se dogodilo?

– Dok sam radila u školi, otvorio se natječaj za Director of Nursing i prijavila sam se kako bih vidjela mogu li ja to. I, nevjerojatno, postala sam član Alvimedica obitelji – jedne od najjačih svjetskih tvrtki po pitanju proizvodnje stentova i ostale medicinske opreme. Trideset milijuna eura uložili su u bolnicu u Dugopolju, u blizini Splita. Imali su bolnicu u Milanu, u Dubaiju i htjeli su jednu u Hrvatskoj. Dobila sam i vizu za SAD, za potrebne edukacije. Nakon samo dva mjeseca došao je vlasnik i vidio kako vlasti nisu napravile apsolutno ništa od onog što su obećale. Oni su samo preko noći rekli hvala i doviđenja. Šteta. U međuvremenu su me zvali na Rebro. Htjeli su raditi preustroj dnevnih bolnica iz hijerarhijskog u matrični. To je bilo nešto novo. Na Rebru sam tada radila kao konzultant, vodila sam šest strateških projekata. Napravili smo mnogo dobrih stvari. Potom sam otišla u privatnu tvrtku Kliničke studije gdje smo riječku polikliniku Medika pretvorili u bolnicu. Bilo je to zanimljivo iskustvo.

Sagorijevanje

Po svemu do sad navedenom, vi ste sve samo ne tipična Hrvatica, makar po pitanju rada. Odgovara vam taj ritam?

– Da. To je nekako američki stil, svakih pet godina novi posao, ha-ha. Uvijek si na ledu. Česti su i burnouti, bez obzira na moju fleksibilnost i prilagodljivost.

Godine 2017. imali ste jedno takvo profesionalno sagorijevanje. Otplivani maraton Šilo-Crikvenica promijenio vam je život?

– Tako je. U to sam doba bila na još jednoj prekretnici i radila na jednom zahtjevnom projektu. Bilo je ljeto i odlučila sam otplivati maraton. Bilo je to sve samo ne jednostavno. Tu sam pokazala »grit«. »Grit« je ono što te tjera. Dalmatinski bi to bio dišpet. Ja nisam imala preduvjete kako bih otplivala maraton. Danas vjerojatno to ne bih mogla, ali sam pokazala dišpet. Tada sam odlučila biti konzultant i osnovati svoju tvrtku. Motivirana maratonom, time što sam radila na Rebru i što sam osjećala kako sustav mogu učiniti uspješnijim.

Vlastitu tvrtku osnovali ste 2018. U Hrvatskoj nemate konkurencije na tržištu. Kako je raditi kao vanjski konzultant?

– Kad dođeš izvana ljudi te više uvažavaju, ne znaju tko si i možeš davati savjete bez obzira na politiku firme u koju si došao. To je dobrobit koju donosi posao neovisnog konzultanta. Mogu reći ono što jest dok zapravo nemam pojma tko je na čijoj strani.

Iste je godine započeo i jedan od najvećih projekata koje ste radili – konzultantski posao u novoj bolnici u Bakuu?

– Tako je. Vidjela sam kako se u Azerbejdžanu otvara nova, privatna bolnica. Stupila sam, preko LinkedIna u kontakt s ljudima, vidjeli su moj životopis. Prvo su me zvali da dođem vidjeti, otišla sam i uvjerila se kako bolnica doista izgleda svjetski. Kasnije se održalo i svečano otvaranje na kojem je bio i azerbejdžanski predsjednik te su tada i mene pozvali kao gosta. Za mjesec sam dana došla tamo kao konzultant.

Što ste sve tamo napravili?

– Sjajne stvari. Poslagivanje poslovnih procesa i otkrivanje nekih stvari koje su se mogle napraviti bolje ili lošije. Jako je važno znati u medicini, što nitko u Hrvatskoj ne radi, tko je odgovorna osoba za koji proces, u kojem će se to dokumentu vidjeti, u kojoj prostoriji, koji uređaj i u kojem vremenu. Osim navedenog, poslagali smo i informatički sustav. Moj je zadatak sestre bio naučiti koristiti informatiku.

Hrvatsko zdravstvo

Po vašim riječima, naše zdravstvo obiluje improvizacijama, iako baš tu ima mjesta za uštedu?

– Kada isplaniraš osoblje, koliko ti čega treba, možeš doći do ušteda. Kada imaš decentralizirane dnevne bolnice – svaku za sebe, koje zbrinjavaju, u takvim sustavima, pet sestara na osam pacijenata i ako to staviš pod matrični, a ne hijerarhijski oblik, imaš četrnaest pacijenata ne jednu sestru. Već bismo takvim funkcioniranjem mogli srediti problem nedostatka sestara. Što se tiče čišćenja, malo boljom organizacijom se za 32 posto može odraditi bolje čišćenje.

Zašto nas toliko medicinskog osoblja, ponajviše sestara, napušta?

– Sestre nisu cijenjene. Zamislite situaciju u kojoj medicinska sestra ima mjesečni fond od 10.500 minuta i od toga 5500 minuta potroši na telefon, na stavljanje nalaza u kovertu i slične administrativne poslove. To je suludo. Administratora ćeš platiti manje no sestru. Neka svatko radi posao za koji je školovan. Na Zapadu je to drugačije. Trebalo bi sestrama olakšati. Rade velik broj poslova za koje se nisu obrazovale. Sestre nisu prepoznate. Otvaraju se različiti fakulteti s različitim sveučilišnim stupnjevima, a u praksi se to niti primjenjuje niti prepoznaje. Na kraju – osim što se želiš educirati, želiš i adekvatnu plaću za to. Svatko tko je ikad bio u bolnici zna koliko je medicinska sestra važna. Nažalost, velik dio sestara uopće, nakon školovanja, ne postaje dio našeg tržišta rada već odmah ide u inozemstvo.

Optimizam

Svjedočimo kako nam se zdravstveni sustav raspada. Otkuda krenuti?

– Od poslagivanje poslovnih procesa. Kao što sam kazala – ne smije se ne znati tko je za što odgovoran. Krenuti od kontrole reguliranja lijekova. 1995. godine prvi projekt izdavanja lijekova po pacijentu dao je, ponavljam, uštedu od trideset i tri posto. To su samo neke od stvari na kojima se itekako može uštedjeti.

Optimistični ste?

– Jesam. Ima nade. Još kada bismo mi, medicinske sestre, kojih u Hrvatskoj ima oko 35 tisuća, shvatile koliko možemo biti moćnije i glasnije. Kao glasačko i političko tijelo potpuno smo irelevantni i nevažni. Ako nas ima toliko onda bismo trebale biti puno glasnije i puno jasnije u verbaliziranju svojih prohtjeva. Baš tome su me učile kolegice iz svijeta. Koliko je liječnika otišlo u politiku, a koliko medicinskih sestara? Takve stvari trebamo mijenjati. U Hrvatskoj ne postoji niti jedna ulica koja nosi ime po nekoj medicinskoj sestri, a zasigurno ih ima, počevši od sestre Lujze Wagner-Janović koja se školovala u Americi i koja je osnovala Udruženje medicinskih sestara u Hrvatskoj pa nadalje. Nitko nam ne može dati status i priznanje ukoliko se same za isto ne izborimo.