Jedna od rijetkih odluka oko koje su se složili SDP i HDZ jest ona u povratku obavezne temeljne vojne obuke, a SDP-ov Savjet za obranu i nacionalnu sigurnost vodi umirovljeni admiral Robert Hranj, bivši načelnik Glavnog stožera, s kojim smo razgovarali o stanju Hrvatske vojske i vojnim potrebama Hrvatske danas.

Racionalni odgovor

Kad ste prošle godine postali predsjednik Savjeta za obranu i nacionalnu sigurnost SDP-a, rekli ste da se »nadate da ovo nije ulazak u klasičnu politiku« – no, moglo bi se reći da se vaš »rukopis« vidi u politici SDP-a o uvođenju vojnog roka. Zbog čega ste kao predsjednik Savjeta savjetovali stranci da prihvati Vladin prijedlog o povratku vojne obuke? To je jedan od rijetkih Vladinih prijedloga koji je dobio i podršku SDP-a.

– Nakon 44 godina aktivne vojne službe nadao sam se da moja vojna znanja i iskustva mogu nekome biti korisna. Stoga sam i prihvatio ponudu da budem voditelj Savjeta za obranu i sigurnost SDP-a. Politiku poštujem i respektiram kao važnu i odgovornu profesiju, koja podrazumijeva službu za javnu dobrobit. Svjestan sam da političari često moraju pomiriti vlastita načela i moralna uvjerenja, s jedne strane, te pragmatizam i racionalno razmišljanje, s druge, u rješavanju realnih i često vrlo složenih društvenih problema. Međutim, i dalje nemam namjeru ući u svijet politike kao profesionalni političar. Moj stav oko obavezne vojne obuke (TVO, temeljna vojna obuka) oblikovan je prvenstveno osobnim uvjerenjem koje se, nadam se, temelji na profesionalnom iskustvu. Smatram da postojeći sustav dragovoljnog vojnog osposobljavanja ne daje dobre rezultate te da nam je, stoga, potrebno drugačije rješenje u pripremi društva za obranu.

Dakle, rješenje koje nam je na raspolaganju je vojno osposobljavanje koje postaje obavezno. Podrška SDP-a uvođenju obaveznog vojnog osposobljavanja njihova je autonomna odluka, a ja sam možda pomogao sa sistematiziranim i, nadam se, objektivnim predstavljanjem sadašnje situacije po pitanju obuke i generiranja pričuve te prezentiranjem dobrih i loših strana ovakve odluke. Inače, smatram da oko važnih pitanja, kao što je pitanje obrane i sigurnosti domovine, ne bi trebalo gledati dolazi li prijedlog iz vladajućih krugova ili opozicije, već je li prijedlog koristan i dobar ili ne. Primarni razlog donošenje odluke za vojno osposobljavanje potrebnog broja vojnika ni u kom slučaju ne smije imati stranački ili ideološki prizvuk, već mora biti potreba racionalnog odgovora društva na prirodu i intenzitet sigurnosnih prijetnji. Oko takvih pitanja trebali bi svi raditi na što većem jedinstvu.

Sve je nestabilnije

U kojoj mjeri je taj stav uvjetovan i globalnom situacijom, odnosno je li vezan uz vaša iskustva koja ste imali kao načelnik glavnog stožera Oružanih snaga države koja je u sastavu NATO-a? Krije li se iza svega preporuka NATO-a ili je to samo »common sense« u današnjim okolnostima?

– Prije svega, NATO, kao organizacija država koje su odlučile brinuti se o kolektivnoj obrani, u slučaju potrebe, nema kolektivni stav po pitanju organizacije oružanih snaga svojih članica, pa tako ni po pitanju organiziranja vojne obuke. Svaka država o tome odlučuje samostalno i suvereno. NATO se prvenstveno bavi pitanjima razvoja zajedničkih politika, planova i strategija te standardizacije i interoperabilnosti s ciljem povećanja efikasnosti kod zajedničkog djelovanja. Pitanje uvođenja obavezne vojne obuke ili obaveznog vojnog roka postaje aktualno u mnogim europskim državama koje su ga napustile, uglavnom, završetkom hladnog rata (uz izuzetak SAD-a i Velike Britanije koje su to učinile znatno ranije).

Kako u mnogim državama jača percepcija pogoršavanja sigurnosne situacije, u velikoj mjeri i zbog rata u Ukrajini, tako se traže i rješenja da se vojne sposobnosti društva podignu na višu razinu. Jedan od važnih aspekata tog pitanja je i osiguranje dovoljno velike i uvježbane pričuve. Tako je, vjerojatno, i kod nas. Iako se mnogi vojno-politički analitičari slažu da Hrvatskoj ne prijeti neposredni napad, situacija u našem širem okružju se ocjenjuje nestabilnijom nego prije.

Koji je to broj rezervista koji bi Hrvatskoj bio potreban?

– Trebamo se podsjetiti da je svaki građanin Republike Hrvatske od 18 do 55 godine starosti vojni obveznik (žene do 50, visoki časnici do 60, admirali i generali do 65). Muškarci imaju tzv. novačku obvezu, odnosno moraju se uvesti u vojnu evidenciju te, ako je tako propisano zakonom, javiti u vojnu službu, a poslije biti u pričuvi do isteka vojne obveze. Hrvatska je zakonom propisala veličinu pričuve. Pričuvu dijelimo na ugovornu, s 1.000 pripadnika, i mobilizacijsku. Mobilizacijska pričuva se dijeli na razvrstanu s 20.000 pripadnika i nerazvrstanu koju čine svi ostali vojni obveznici. Važno je znati da u razvrstanu pričuvu, dakle u onu gdje pričuvnici imaju svoj raspored u postrojbe Oružanih snaga, ulaze samo oni građani koji već imaju vojnu obuku.

Trenutno u bazenu pričuve koja ima nekakvu vojnu obuku (Domovinski rat, vojni rok od 1995. do 2007., dragovoljna vojna obuka od 2008. do danas) i time se kvalificira za razvrstanu pričuvu, imamo oko 300.000 pričuvnika. Možemo lako zaključiti da je većina razvrstane pričuve starija od 40 godina. Generiranje novih razvrstanih pričuvnika kroz dragovoljno vojno osposobljavanje praktično ne postoji, a mi godišnje gubimo 20-25.000 vojnih obveznika koji imaju neku vojnu obuku, zato jer postaju stariji od 55 godina, ili su bolesni, iseljeni, umrli. Ako se ne promjene trendovi, u narednih 10-15 godina izgubit ćemo bazen za popunu razvrstane pričuve.

Činjenica je da vojna struka već dulje vrijeme ukazuje da postojeći sustav dragovoljnog vojnog osposobljavanja ne daje potrebne rezultate po pitanju popune djelatnog vojnog sastava, kao ni popune razvrstane pričuve. Stoga je izuzetno važno da što veći broj državljana Republike Hrvatske, vojnih obveznika, dobije osnovne vojne vještine i znanja potrebna za suočavanje s potencijalnim prijetnjama domovini. Zbog toga bi pitanje vraćanja obaveznog vojnog osposobljavanja trebalo gledati u kontekstu jačanja sigurnosti Republike Hrvatske. Vojno osposobljavanje šire grupe građana mora se prepoznavati prvenstveno kao bazen za popunu pričuvnih postrojbi koje su ključni segment u izvršenju prve misije OS, obrane nacionalnog teritorija.

Razni scenariji

Kako vi ocjenjujete globalnu sigurnosnu sliku s ratom u Ukrajini i drugim točkama nestabilnosti?

– Naše šire europsko okružje obilježeno je brutalnom ruskom agresijom na Ukrajinu. U mnogim državama istočne i sjeverne Europe jača osjećaj ugroženosti od Rusije, a u javnom prostoru tih zemalja sve je glasnija retorika o »neminovnom« ratu s Rusijom. O tome su, između ostalih, javno govorili načelnici glavnih stožera Švedske, Estonije, Latvije, Litve, Poljske, Rumunjske, predsjedavajući Vojnog odbora NATO-a, britanski zapovjednik kopnene vojske, nizozemski zapovjednik kopnene vojske, ministri obrane Njemačke, Danske i Švedske, premijerka Estonije itd. Ove izjave ukazuju na prilično visoku dozu zabrinutosti pa i paranoje koja vlada u dijelu europskih država.

Ako se vratimo u naše neposredno okružje, stanje političke stabilnosti u našem dijelu svijeta govori da smo još uvijek daleko od samoodržive stabilnosti i mira. Na Kosovu i u BiH još uvijek su nazočne međunarodne vojne snage, a Srbija ulazi iz jedne krize u drugu, uz istovremeno snažno naoružavanje. Ipak, još uvijek se procjenjuje da je prijetnja od izravne oružane agresije na Republiku Hrvatsku malo vjerojatna. Međutim, iskustva nekih država u našem širem okružju ukazuju da sigurnosna situacija može brzo eskalirati. Usprkos svim tehničkim i tehnološkim dostignućima te razvijenim obavještajnim i analitičkim alatima, malim je državama još uvijek prilično teško prognozirati buduće krizne događaje i sukobe. To su nam do sada mogli potvrditi izostanci strateških upozorenja o tada nadolazećim sukobima, kao što su »arapska proljeća«, Sirija, Krim ili Gaza. Stoga se opcija izravnog, neprovociranog napada ne smije potpuno isključiti kao planska pretpostavka u izgradnji obrambenih sposobnosti i jačanju spremnosti naših oružanih snaga. Kako je rekao Henry Kissinger, nikad ne treba planirati na temelju najboljeg već najgoreg scenarija.

Veliki projekti

Kako, s iskustvom koje imate, ocjenjujete današnje stanje HV-a – jesu li ulaganja dovoljna, u ovom trenutku se izdvaja 1,9 milijardi eura za novu opremu i oružje. Ili bi se onaj poželjni prag od 3,5 posto trebao pokušati dostići i prije 2030. godine?

– Samo prije jedna opaska, proračun za obranu za 2025. trebao je iznositi cca 1,5 milijardi eura na rashodovnoj strani, ali je u rebalansu smanjen za 160 milijuna. Kad se prema NATO-u prijavljuju troškovi za obranu, tzv. »defense expenditures«, na proračun za obranu dodaju se i troškovi indirektno vezani za obranu: u našem slučaju proračunu se za potrebe izvješćivanja prema NATO-u »dodaje« cca 300 milijuna eura koji se odnose na »vojne mirovine«. Naravno, Hrvatska nije jedina koja ima takvo »inovativno« računovodstvo: npr. SAD, osim vojnih mirovina, u »defense expenditures« dodaje i dio proračuna ministarstva energetike za sredstva koja se troše na razvoj nuklearnog goriva i nuklearnih tehnologija.

Što god nas čekalo u neposrednoj i daljnjoj budućnosti, moramo se zapitati jesmo li, kao društvo spremni za obranu domovine. Možemo relativno lako doći do zaključka da trenutna spremnost cijelog društva na ozbiljnije prijetnje nacionalnoj sigurnosti još uvijek nije na željenoj razini. Također, kao dio tog pitanja, možemo zaključiti da Oružane snage još uvijek nisu u potpunosti sposobne same odgovoriti na sve potencijalne prijetnje nacionalnoj sigurnosti. Dodatno, imajući u vidu nedavno kreiranu nesigurnost u međunarodnim odnosima po pitanju pouzdanosti savezništava, ovo pitanje dobiva na dodatnom značaju. U proteklih je nekoliko godina, nakon višegodišnjeg suboptimalnog investiranja u obranu, ipak zaustavljen trend smanjivanja sposobnosti Oružanih snaga. Započeti su, i dijelom realizirani, veliki projekti opremanja – Rafale, Black Hawk, Bradley, HIMARS, uvođenje PZO vrlo kratkog dometa, razvoj sposobnosti medicinske potpore ROLE2 itd. Nedavno je najavljen plan nabave dodatnih velikih borbenih sustava; sustav protiv dronova, tenk Leopard 2, haubice Caesar, vojni kamioni, korvete.

Hrvatska je napravila pozitivan pomak u izgradnji svojih sposobnosti, te se može ocijeniti da postoji kontinuiran, možda nešto sporiji nego bi to željeli, rast obrambenih sposobnosti. Međutim, prateći i analizirajući trendove modernog ratovanja i izuzetno brzi razvoj tehnologije, Oružane snage moraju kontinuirano pronalaziti odgovore na važna pitanja vezano uz njihove borbene sposobnosti: nedovoljan broj modernih borbenih sustava koji bi bili bolji ili barem jednaki sustavima kod potencijalnih protivnika (precizna vatrena moć na velikim daljinama, protuzračna, obrana protiv dronova, protubrodska i protuoklopna sposobnost, taktički i strateški manevar), nedovoljna popunjenost ubojnih sredstava (pješačko, topničko i raketno streljivo svih vrsta), odgovarajući sustav strateškog i operativnog zapovijedanja i komuniciranja, što u konačnici bitno određuje našu sposobnost da samostalno ili sa saveznicima sudjelujemo u operacijama visokog intenziteta. U NATO-u je donijeta odluka da se izdvajanja za obranu povećaju na 5 posto od BDP-a – izravno kroz proračun za obranu 3,5 posto, te dodatno 1,5 posto za troškove indirektno vezane uz obranu: infrastruktura, kibernetička obrana i slično.

Promjena fokusa

To će za nas sigurno biti veliki izazov. Za ilustraciju, kada bi nam danas proračun za obranu, zajedno s mirovinama, bio 3,5 posto od BDP-a, iznosio bi nešto manje od 3,4 milijardi eura. Nedavno je donijeta odluka da Hrvatska kroz mehanizam SAFE dobije pomoć (kredit) u iznosu od 1,7 milijardi eura za nabavu vojne opreme, što će značajno olakšati teret financiranja modernizacije i opremanja OS. Međutim, još uvijek će najveći teret biti na vlastitom financiranju obrane. Nisam siguran da je to, uz sve moguće socijalne i gospodarske izazove pred nama, moguće postići do 2030., ali to i nije presudno. Bitno je da, u skladu s mogućnostima, postupno i kontinuirano podižemo izdvajanja za obranu i kvalitetno razvijamo i moderniziramo Oružane snage.

I drugim će članicama NATO-a to sigurno biti problem te se može pretpostaviti da će se o dostizanju tog cilja voditi brojne rasprave i da će se rokovi prilagođavati realnim okolnostima. Ono što naši planeri i donositelji odluka moraju prepoznati je činjenica da nas očekuje fundamentalna promjena fokusa razvoja Hrvatske vojske. Dok smo godinama, kao i ostale članice NATO-a, razvijali vojsku sposobnu za ekspedicijske operacije lakih snaga daleko od nacionalnog teritorija, danas je jasno da trebamo razvijati snage za rat visokog intenziteta za obranu vlastitog teritorija, uključivo i saveznike. Stoga je potrebno nastaviti s modernizacijom i opremanjem Oružanih snaga u sljedećim desetljećima, imajući u vidu izuzetno brz razvoj tehnologije. To će značiti i promjenu organizacije, ali i brojnih procesa u MORH-u.

I na kraju, pitanje koje je nemoguće ne postaviti – jeste li zainteresirani za mjesto stalnog predstavnika Hrvatske pri NATO-u iz kvote predsjednika Milanovića, kao što dio medija nagađa, i da li smatrate da prepreka tome mogu biti događaji otprije nekoliko godina kad je bio zabranjen istup tadašnjeg ministra obrane u Požegi?

– Na ovo pitanje ne mogu odgovoriti. Odabir kandidata je u nadležnosti predsjednika Vlade i predsjednika Republike, koji još uvijek ne izlaze s imenima kandidata.

Žene i muškarce bi trebalo izjednačiti u obavezama

Zakon o TVO-u donio je i detalje o civilnom služenju, dio kritika odnosi se i na to da se rade prevelike razlike između obveznog i civilnog služenja. Je li zakon dovoljno dobro pristupio toj podjeli?

– Postojeće zakonske odredbe o obaveznoj vojnoj obuci, te slijedno i o civilnoj službi, tek treba potvrditi i provjeriti u praksi. Vjerojatno neka predviđena rješenja nisu idealna, ali nadam se da će se svaki aspekt obavezne vojne obuke tijekom prakse analizirati i postupno poboljšavati. Isto je tako i s dijelom koji se odnosi na civilnu službu. Podsjećam da su i prije, kada smo imali obavezni vojni rok, postojale razlike između vojne i civilne službe. Jesu li zakonske odredbe koje uvode razlike između vojne i civilne službe u tretmanu vojnih obveznika te njihovim slijednim pravima dobre i pravedne, prepustio bih pravnicima, institucijama koje se bave ljudskim pravima te, u konačnici, Ustavnom sudu. Ono što bih se ipak usudio posebno istaknuti je pitanje obavezne vojne obuke za žene.

Danas one mogu ići na dragovoljnu vojnu obuku, ali zakon ne prepoznaje njihovu obavezu da se vojno obučavaju. Smatram da bi izjednačavanje muškaraca i žena po pitanju obaveze odlaska na vojnu obuku imalo više pozitivnih nego negativnih elemenata: dodatno bi potvrdili težnju da ojačamo rodnu ravnopravnost, na primjer izbjegao bi se argument nejednakih prava kod kasnijeg zapošljavanja u državnim službama; dodatno, na svim razinama u OS bi se u praksi jačala i potvrđivala načela rodne ravnopravnosti, što bi se moglo pozitivno reflektirati i na cijelo društvo, a ne treba ni zaboraviti da žene čine više od 50 posto posto populacije i bilo bi pomalo nerazumno odbaciti tako veliki populacijski i intelektualni potencijal. Mislim da bi nam i po tom pitanju tzv. norveški model mogao poslužiti kao primjer.