Tko nema Dunav, dobro mu je i more! Vole tako reći Vukovarci, ponosni na svoju Adu, riječni otok što se proteže na oko 32 tisuće četvornih metara i čiji su pješčani sprudovi omiljeno izletište i kupalište Vukovaraca. Marija Vrban i Patricija Car složit će se da je Dunav lijep i moćan, ali njima ipak nedostaje – more.

Marija je, naime, Riječanka, Patricija Crikveničanka, a životni putevi sreli su im se u gradu na najdužoj rijeci u Europskoj uniji. Točnije, na vukovarskom Veleučilištu »Lavoslav Ružička«, gdje se Marija ove akademske godine upisala na preddiplomski Studij trgovine, a Patricija na Studij fizioterapije.

O Vukovaru, gradu-heroju, koji je prije triju desetljeća bio pregažen, ali se kao feniks digao iz pepela, niti jedna od njih nije znala baš puno, osim da je to grad koji »ima veliku i bitnu prošlost«.

Obje su ga posjetile kao osmašice tijekom školskog izleta. Taj jednodnevni posjet, kao i sve ono što su o tome gradu učile u školi, nije, kažu, bilo dovoljno da do kraja stvore sliku o njemu.

– Iskreno, nisam ga doživljavala kao grad u kojemu ima toliko mjesta za upoznavanje, a činio mi se, s obzirom na sve što je prošao, da je pomalo depresivan, podijelila je s nama te ranije dojmove o Vukovaru Marija.

Sličan je dojam grad ostavio i na Patriciju. No sada ga doživljavaju sasvim drugačije.

– Kada sam došla, ugodno sam se iznenadila. Iako ovdje nema mogućnosti kao u Rijeci ili Splitu, imam gdje otići na kavu, a onima kojima je to prioritet, imaju gdje otići i u noćni život.

U Vukovar sam, istina, stigla prvenstveno zbog odbojke jer me pozvao ŽOK Enna Vukovar i potpisala sam ovdje za jednu sezonu pa zbog treninga imam sasvim drugi režim života, ali sam jednom izašla i, koliko to korona dopušta, mogu reći da je puno ljudi i sve super organizirano.

Jako sam zadovoljna i samo neka tako i ostane, govori Marija koja je u Vukovar doselila krajem kolovoza.

Topli ljudi

Sviđa joj se, kaže, grad, ljudi, način života.

– Ljudi su ovdje potpuno drugačiji, ako bilo što trebaš, svi će ti pomoći. Potpuno je sve drugačije od onoga što sam očekivala.

Patricija je stigla mjesec dana kasnije, a kako smo razgovarali sredinom listopada još je bilo prerano da bi se njezina slika dovoljno »proširila«, tim više što je došla sama u grad u kojemu ne zna nikoga.

No i ona, baš kao i Marija, odmah ističe: »Ovdje su ljudi vrlo srdačni. Kome god priđeš i pitaš ga nešto, odgovorit će ti i neće te gledati preko ramena. Sasvim drugi svijet od onoga moga doma u Crikvenici.

Kod nas više vrijedi pravilo ‘snađi se, druže’.«

Obje dijele i vrlo pozitivne prve dojmove s visokoškolske ustanove na kojoj su odlučile nastaviti svoje obrazovanje, a Patricija ne skriva oduševljenje kada je riječ o smještaju u Studentskom domu »Leopold«:

»Sobe su stvarno vauuuu! Sve je super! Dom je fenomenalan! Osobito kada ga usporedim s onima u kojima žive moje kolegice koje su otišle na studij u druge gradove.«

Željko Sudarić, dekan Veleučilišta »Lavoslav Ružička«, kaže da su studentski dom »Leopold« otvorili u studenome 2018.

– Ima 108 ležajeva u 50 dvokrevetnih i osam jednokrevetnih soba, od kojih su dvije prilagođene potrebama osoba s invaliditetom. Sve su sobe klimatizirane, s kupaonicom, opremljene mini kuhinjom, TV-om, internetskim pristupom i potrebnim radnim prostorom za učenje.

Tu su i dodatni prostori i sadržaji namijenjeni studentima poput informatičkog kabineta, zajedničkog dnevnog boravka, praonice i glačaonice rublja…, a na krovu doma nalazi se solarna elektrana, nabraja Sudarić.

Dodaje kako je ove godine dom popunjen do zadnjeg mjesta, a interes je bio veći od kapaciteta.

– Ishodili smo građevinsku dozvolu za dodatne sadržaje, konkretno studentski restoran, caffe bar i sportska igrališta i nadamo se da ćemo s partnerima uskoro krenuti u izgradnju tih novih sadržaja, kaže dekan.

Željko Sudarić je dekansku dužnost preuzeo u listopadu 2018. Kako ističe, od prvog dana želi Veleučilište ojačati i učiniti ga konkurentnim, jednim od vodećih i prepoznatljivih visokoobrazovnih institucija hrvatskog Podunavlja, poželjnim partnerom na međunarodnoj i nacionalnoj razini, ustanovom koja kontinuirano razvija i provodi aktivnosti koje pridonose ostvarenju gospodarskih i društvenih ciljeva zajednice. Ili, kako je to Sudarić sažeo u misao vodilju: stvoriti Vukovar studentski grad budućnosti i Veleučilište na ponos Vukovaru.

– Postali smo bitan čimbenik i šire od hrvatske karte visokog obrazovanja. Imamo sve više profesora i doktora znanosti, i sami financiramo njihovo školovanje. Ulažemo i u infrastrukturu, ali najvažniji su naši studenti, njih gotovo tisuću.

Trudimo se da budemo što bolji i konkurentniji, da budemo ponosni na naše studente kada izađu na tržište rada, ali da i oni s ponosom ističu da su studij završili u Vukovaru, kaže.

Studente prate i nakon obrazovanja i, ne skrivajući zadovoljstvo, ističe kako mnogi od njih zaposlenje dobivaju odmah nakon što prime diplomu. Najviše zahvaljujući činjenici da se puno pažnje posvećuje povezivanju teorije i prakse, i to na svim trima stručnim studijima – fizioterapiji, trgovini i upravnom studiju.

– Naš cilj nije stvoriti samo ljude koji će imati diplomu, nego im želimo pomoći i da osiguraju posao. Mi smo stručni studij, i tako smo shvatili svoju zadaću. Otkako sam došao na čelo Veleučilišta, sklopili smo više ugovora s renomiranim tvrtkama, među kojima je, primjerice, i Coca-Cola, ali i Saponija, Kandit…

Zanimljivi su i ugovori s nogometnim klubovima, gdje naši studenti fizioterapije idu na stručnu praksu, a kasnije ostaju kao glavni fizioterapeuti, kao što je trenutačno slučaj s NK Osijekom. No naši studenti su i u timovima NK Dinama, u Istri, u Slavenu…

Ima ih i u drugim sportovima poput odbojke, rukometa, košarke… Imamo ugovor s Gradom Vukovarom, gdje na stručnu praksu idu naši studenti uprave, ali i s drugim vukovarskim tvrtkama. Studenti fizioterapije praksu obavljaju u našoj vukovarskoj, ali i u osječkoj i vinkovačkoj bolnici, u Bizovačkim toplicama…

Imamo i veliki broj izvanrednih studenata, onih koji studiraju uz rad, i to najviše na Upravnom studiju, ali i na Studiju trgovine gdje se usavršavaju kako bi napredovali brojni zaposlenici tvrtki iz Iloka, Vukovara, Osijeka…, nabraja dekan.

Ističe pritom da su povratne informacije od poslodavaca »vrlo konstruktivne« te su kroz projekt STEPUP – unapređenje i razvoj stručne prakse, omogućili poslodavcima odnosno partnerima da sudjeluju u stvaranju kvalitetnog kadra.

Širenje izvan granica

No nisu vukovarsko Veleučilište i vukovarski studenti prepoznati samo u Hrvatskoj, već i u drugim europskim zemljama. Sporazum je Veleučilište potpisalo i s Reha-Zentrum HESS klinikom, zdravstvenom ustanovom iz Stuttgarta.

Ta klinika ima oko 200 zaposlenika, a planira otvoriti i podružnicu u Hrvatskoj. Sporazum će omogućiti da vukovarski studenti u toj europskoj klinici odrađuju praksu, a, naravno, nije isključena niti mogućnost stalnog zapošljavanja.

– Netko će reći da obrazujemo mlade ljude i šaljemo ih u Njemačku. Ali to nije točno. Ovom suradnjom profesori i Veleučilište kao institucija dobit će na prepoznatljivosti i vidljivosti i izvan granica Hrvatske, što će nam u budućnosti donijeti i brojne benefite na studijskim programima.

Osim toga, mi smo članica Europske unije, i zašto ne bismo našim mladim ljudima omogućili da praktična znanja stječu na vrhunskim europskim klinikama i u vrhunskim tvrtkama, govori naš sugovornik.

Fluktuacija studenata ide i u obrnutom smjeru – zahvaljujući programu ERASMUS+ u Vukovar su dolazili, i još uvijek dolaze, studenti, ali i profesori iz brojnih europskih zemalja.

– Na vukovarskom Veleučilištu školovali su se, ili se još uvijek školuju, studenti iz Belgije, Ukrajine, Gruzije, Finske… Iz tih zemalja, ali i iz Poljske, Mađarske i Albanije, dolazili su i profesori koji su ovdje educirali naše studente, ali i sebe jer i mi imamo znanja koja možemo prenijeti njima.

Kontinuirano imamo i studente iz tzv. regije, iz Srbije i Bosne i Hercegovine, a zahvaljujući sporazumu sa Središnjim uredom za Hrvate izvan Republike Hrvatske, ove godine već je pet studenata iz drugih zemalja, prije svega regije, upisalo studij u Vukovaru.

Nama je cilj da postanemo centar stručnih studija, tim više što vidimo da proces u Hrvatskoj ide u suprotnom smjeru – sve više je veleučilišta koja se pripajaju većim ustanovama jer imaju sve manje studenata.

Kod nas broj studenata raste već treću godinu za redom, ne rapidno, ali bitno je da raste i da mlade ljude privlačimo u naš grad. Budući da je demografska slika u Hrvatskoj sve lošija, moramo privlačiti i studente iz regije.

To nam je budućnost. Ne samo Veleučilišta, nego i grada. Jer tisuću studenata koji se kreću i žive na vukovarskim ulicama, unose živost i donose nadu ovome gradu, kaže Sudarić.

Misle svojom glavom

S obzirom na prošlost, odmah se nameće pitanje međunacionalnih podijeljenosti i sukoba jer, činjenica je, premalo je priča o Vukovaru, osobito u medijima, koje odišu optimizmom.

Iz mnogih koje se uspijevaju »probiti« u mainstream medije, i u Hrvatskoj, i izvan nje, više je onih iz kojih bi se dalo iščitati da se ljudi različitih nacionalnosti ovdje još uvijek gledaju isključivo »preko nišana«.

– Veleučilište je tu već 16 godina i imamo i studenata i zaposlenika različitih nacionalnosti, ali nikada nije izbio nikakav incident. To su sve mladi, obrazovani ljudi koji razmišljaju prije svega svojom glavom i ne mogu im niti mediji niti bilo tko drugi, nešto nametnuti. Ono nelijepo što se događa, događa se zbog politike. No moj je stav, a tako, vjerujem, misle i naši studenti i zaposlenici, da život mora ići dalje i da grad Vukovar, a i svi mi u njemu, samo moramo napredovati.

Točno je da ono što se dogodilo ne treba zaboraviti, dugujemo onima kojih više nema i onima koji su sebe dali u ovo što danas imamo, da se toga sjećamo, ali treba živjeti dalje, zaključuje naš sugovornik.

Željko Sudarić rođeni je Osječanin. Na Veleučilište je došao 2008. kao vanjski suradnik, a od 2010. zaposlenik je vukovarske visokoškolske ustanove. Supruga mu je Vukovarka.

Kada je rat počeo, imao je samo 16 godina pa nije aktivno sudjelovao u Domovinskom ratu, ali otac i stariji brat branili su Osijek. Otac njegove supruge bio je na obrani Mitnice i nakon pada Vukovara završio je u srpskom logoru gdje je bio do zadnjega dana, 14. kolovoza 1992.

– Supruga je tada imala sedam godina, njezina sestra dvije i s majkom su završile u prognaništvu u Opatiji.

Tamo su bile dvije godine. Punih godinu dana nisu znale niti je li im suprug i otac živ. On se nije mogao javiti, a one su prije pada uspjele izaći iz Vukovara. Vratili su se u Vukovar čim je to bilo moguće, 1998. godine.

Moj punac je prije nego je završio u logoru bio dva puta ranjen, a nastradao mi je i otac na prvoj liniji obrane Osijeka. No nastavili smo živjeti. Znamo tko smo i što smo, ali poštujemo sve jer samo tako možemo naprijed.

Nećemo to nikada zaboraviti, ali idemo dalje. Prije svega zbog naše djece, prepričao nam je svoju priču dekan Sudarić koji, kaže, još uvijek živi zbog obitelji i roditelja na relaciji između Osijeka i Vukovara, grada kojega voli i veliki je trud kao čelnik Veleučilišta uložio i još uvijek ulaže u promociju ustanove kojoj je na čelu, ali i samoga grada kao mjesta ugodnog za studiranje, ali i život.

Pitamo i naše Primorke, Mariju i Patriciju, osjećaju li one podjele među kolegama i ljudima koje susreću na ulici i jesu li, zbog svih tih »nelijepih priča« u nekom trenutku osjetile nelagodu zbog toga što su za životnu stanicu u ovom trenutku odabrale Vukovar. »Ne, ne, ne…«, odlučno govori Patricija.

Vjetar s Dunava

– Nikakve se podjele uopće ne osjete. Istina, ovdje ima ljudi različitih nacionalnosti, pa i na Veleučilištu, ali, Bože moj, gdje ih nema. Ja osobno ne osjećam nikakvu potrebu da bismo se zbog nacionalnosti trebali dijeliti. Na kraju svega, svi smo mi ljudi, dobri ili manje dobri, rezonira mlada Crikveničanka.

– Iskreno, o tome uopće nisam razmišljala, iako sam o tim podjelama čula u medijima, nadovezuje se Marija, dodajući kako i u odbojkaškom klubu ima igračica i stručnog osoblja različite nacionalnosti, ali se to, kaže, uopće ne osjeti. Ne osjeća bilo kakve podjele niti na fakultetu.

– Ja u svome privatnom životu također ne dijelim ljude po kriteriju nacionalnosti, ili spolu, seksualnom opredjeljenju. Ne vidim problem u tome što smo različiti, ali vjerujem da onaj tko o tome misli i tko to baš želi, uvijek može naći takve probleme.

Ja o tome ne mislim, niti želim misliti, odlučna je mlada Riječanka, te za sve koji možda razmišljaju o studiranju u Vukovaru, ima poruku: »Ne premišljajte se, dođite!«

Dunav, kažu Marija i Patricija, istina, nije more, ali je lijep. Marija će čak reći divan i zaključiti da, iako se nije u njemu okupala, popiti kavu uz tu veliku rijeku, gotovo je isti doživljaj kao popiti kavu uz more. Patricija – barem još uvijek – ne misli tako.

Bila je, priča, vrlo iznenađena kada su joj ljudi rekli da se u toj brzoj i velikoj rijeci može kupati. No voli šetati uz Dunav i ono što je tada podsjeća na rodni kraj za koji je vežu još uvijek čvrste spone čežnje, činjenica je da, baš kao i uz more, i uz Dunav uvijek više puše vjetar.

Preseljenje u Borovo naselje prilika za širenje

Kada su 2005. pokretali Veleučilište, u Vukovaru su prije svega razmišljali o kadrovskim te mogućnostima organiziranja stručne prakse, i na temelju tih kriterija odabrali studijske programe. Sada je došlo vrijeme da razmišljaju i o novim studijima, a«u igri su dva: računarstvo i primaljstvo.

Za računarstvo već su potpisali ugovor s Tehničkim veleučilištem u Zagrebu i planiraju upisati 20 redovnih i 20 izvanrednih studenata. Što se tiče primaljstva, za to postoje potrebe jer prema direktivama EU-a primalje u bolnici sada moraju imati stručni studij, a trenutačno u Hrvatskoj on postoji samo u Rijeci i Splitu pa postoji veliki interes.

Preduvjet za pokretanje novih studija je i veći prostor, jer 2.300 »kvadrata« u Palači Jirkovsy nije dovoljno za upis većeg broja studenata od sadašnjih tisuću. Zbog toga je u suradnji s Gradom Vukovarom, vukovarskom razvojnom agencijom i Fondom za obnovu Vukovara pokrenut veliki projekt obnove Radničkog doma u Borovom naselju gdje se Veleučilište treba preseliti, nadaju se već početkom sljedeće akademske godine.

Projektom vrijednim 70 milijuna kuna, za koji je novac osiguran iz europskih fondova bez kojih, kaže dekan Sudarić, teško da bi samo protekle tri godine u razvoj Veleučilišta uložili 100 milijuna kuna, osigurano bi bilo 7.000 »kvadrata«.

Budući da se u blizini Radničkog doma nalazi veliki hostel koji je trenutačno prazan i u vlasništvu je države koja ga je dala Gradu Vukovaru na korištenje, razmišlja se »naglas« i o širenju kapaciteta studentskog smještaja.

No, i tu je riječ o vrlo velikoj investiciji jer se taj prostor nije koristio otkako su u njemu nakon poplave bili smješteni stanovnici Gunje. Bio je namijenjen za ferijalni savez, ali je došao COVID-19 i objekt je ostao prazan.

– Preseljenjem bi se broj studenata u Vukovaru mogao povećati na 1.400 – 1.500 što bi za grad veličine Vukovara bilo optimalno, zaključuje dekan Sudarić.

»Sportsko veleučilište« i Rijeka

Dekan Sudarić s ponosom će reći kako je vukovarsko Veleučilište »sportsko veleučilište«.

– Naša sportska udruga studenata – SUVEVU je jedan od naših najboljih promotora. Kontinuirano nižemo uspjehe na natjecanjima, i to u konkurenciji s puno većim sveučiištima i veleučilištima, što je dokaz izvrsnog rada naših profesora kineziologa koje je nagrađivao i Hrvatski akademski sportski savez, pojašnjava, dodajući kako je vukovarska sportska infrastruktura na vrlo visokoj razini.

Pri tome ističe sportski kompleks i bazene u Borovu naselju, koje je projektirao Arhitektonski biro Turato iz Rijeke.

Skrenut će nam i pozornost na vitrine pune sportskih trofeja vukovarskih studenata koji se nalaze na ulazu u zgradu Veleučilišta, gdje nas je dočekao još jedan čovjek što s Rijekom i Primorjem ima veza – zaštitar Marinko Kovač koji je studirao u Rijeci, a studentski džeparac pri tom zarađivao vozeći taksi.

U Rijeci je proveo pet godina koje su mu ostale u sjajnom sjećanju, a u Vukovar se vratio 2013.