Da nije bilo eksplozija i požara, Molotovljevih koktela, bacanja boje u glasačke kutije, bombardiranja i napada dronovima na biračka mjesta, kibernetičkih sabotaža i pogranične invazije grupe neonacista, s prošlotjednih se predsjedničkih izbora u Rusiji ne bi imalo što izvijestiti. Vijest da je Vladimir Vladimirovič Putin nakon trodnevnog glasovanja osvojio svoj peti mandat na čelu države nije šokirala doslovno nikoga, osim možda one pratitelje koji su čitajući izvještaje o 87 posto Putinovih glasova, saznali da ruski ustav pobjedu trenutačnog predsjednika promatra kao njegovu prvu. Kako tvrde podaci ruske Centralne izborne komisije, ostvarena izlaznost birača od 77 posto najveća je od raspada SSSR-a, pri čemu od 114 milijuna ljudi s pravom biranja Putinovo ime nije zaokružilo samo njih 33 posto. Da su se maksimom »važno je sudjelovati« vodila i trojica protukandidata, pokazao je od takmičenja zanimljiviji postizborni program. Samo dan nakon završetka izbora na kojima su ponaosob ostali ispod 5 posto, Nikolaj Haritonov, Leonid Sluckij i Vladislav Davankov prvo su pohodili kremaljske dvore u kojima ih je, kao što školski ravnatelj dočekuje neposlušne dječake, primio dugogodišnji domaćin, da bi se u njegovom društvu nakon toga pojavili pred tisućama koji su na moskovskom Crvenom trgu slavili desetu godišnjicu aneksije Krima.

»Svi se sjećamo da je Vladimir Putin uložio sav trud da bi se ljudi Krima vratili kući«, »Ovaj povijesni dan zauvijek će zlatnim slovima biti upisan u rusku povijest«, »Nikada neću zaboraviti osjećaj ponosa na moju zemlju i mog predsjednika prije deset godina«, redom su pred masom govorili izborni gubitnici, kao da svima žele dati do znanja kako i sami smatraju da je Rusija ponovo u rukama najboljeg mogućeg čovjeka. Kao lider koji je strateški važan poluotok vratio matici, koji granice Ruske federacije nastoji proširiti i preko tzv. Novorosije, koji je rusku naciju prvotno izvukao iz opće političke, ekonomske i socijalne katastrofe i kriminalne Jeljcinove tranzicije, a zatim i sačuvao od sudbine izolacije, ekonomske propasti i egzistencijalne krize koju je Zapad već pomno isplanirao, taj status u očima ruskog naroda Putin nedvojbeno uživa. Novih šest podarenih godina vlasti u najturbulentnijim mogućim vremenima garancija su da otac suvremene Rusije može nastaviti sa svojom povijesnom misijom. U pobjedničkoj noći Putin je, zgusnut među stranačku mladež svoje koalicije Narodni front, još jednom zagrmio kako nacionalni preporod vanjske sile ne mogu zaustaviti: »Pred nama su brojne zadaće, ali kada smo ujedinjeni, svima je jasno da – ma tko i kako želi zastrašiti i potisnuti nas, našu volju i našu svijest – to nitko nikada u povijesti nije uspio, neće uspjeti niti sada, niti ubuduće.«

Očišćena opozicija

Zapadna politička tradicija uči nas da, iako ne možemo previše utjecati na politike koje će se u naše ime provoditi, prostora za kritiku i slobodu govora u svakom trenutku mora biti, ma koliko one malo toga mijenjale. Ne čudi stoga da je jedan od najstarijih argumenata kojima ta tradicija osuđuje ruski predsjednički režim onaj nepostojanja prave parlamentarne opozicije koja, kao i izbori, služi tek kako bi Vladimir Putin okolo pokazivao svoju velikodušnost i volju za slušanjem. Međutim, kada ga već liberalizam iz pera Johna Stuarta Milla nije oduševio, Vladimir Putin, koji je kod kuće svojedobno kritiziran za pretjerano eurofilstvo, iz angloameričke knjižnice kao da je posudio jedan drugi udžbenik. U dvadeset pet godina upravljanja onime što je naslijedio kao izraubanu i izmrcvarenu kramu, Putin je rusku politiku transformirao u tehnomenadžersku mašinu nalik onoj čiji su korporativni prototipi stasali u neoliberalnoj kolijevci Margaret Thatcher, a koja čvrstu, nemilosrdnu i nedvojbeno autoritarnu ideologiju »bez alternative« opravdava višim ciljevima. Činjenicu da je Putin i za vrijeme kandidature za ulazak u društvo najmoćnijih i najbogatijih pjevao o bitku ruske nacije, a ne tržištu, kapitalu ili privatnom vlasništvu, Zapad je tolerirao sve dok je bajao kako će buržoaska narav postsovjetske Rusije svakog časa ukloniti političku i birokratsku prepreku kojima se rusko prirodno bogatstvo čuva od kandži tuđinaca. Ruska invazija na Ukrajinu i posrednički rat koji traje barem 20 mjeseci predugo nepovratno je razbio obostrane zablude.

Suvremeni ruski nacionalizam začudan je fenomen. Kada je riječ o konkretnoj političkoj praksi na kojoj ruski sistem počiva, on se, posebno u vrijeme ratne ekonomije, od europskih desničarskih varijanti razlikuje po tome što se ne temelji na pukom, često i sirovom trbuhozborstvu ekonomske elite koja politiku vidi samo kao sredstvo kanaliziranja vlastitih interesa. Kao kod pravog menadžera, kod Putina su na tronu dobrodošli svi koji iz postavljenog okvira nužnosti rata ne iskaču – od lojalnih domaćih biznismena i vojske, preko umirovljenika i obitelji koje si ne mogu priuštiti nekretninu, do rusofonog stanovništva koje je iz nekadašnjih ukrajinskih krajeva izbjeglo na istočnu stranu. Kapital je u službi nacije, a onaj tko se neće podvrgnuti diktatu, neće ni uživati njegove privilegije.

Za izdajice, naravno, mjesta nema. Nakon višegodišnjeg otupljivanja nikad do kraja poražene komunističke ljevice koja danas nema snage tražiti više od jače socijale, potpuni Putinov trijumf zaključen je uspješnim obračunavanjem s ekstremnom desnicom koja utočište sve češće traži u Kijevu, a utjehu u dolarskim ratnim nadnicama. Tko se još sjeća Jevgenija Prigožina, tragikomičnog kriminalca koji je odgrizao više nego je mogao progutati, ili bivšeg špijuna i »rasrđenog patriota« Igora Girkina Strelkova koji je postao toliko krvoločan da je radi elementarne higijene morao biti uklonjen iz javnosti. Vrijeme će u zaborav poslati i nedavno preminulog Alekseja Navaljnog, još jednog ekstremista koji je status omiljenog zapadnog disidenta zaradio ne zalaganjem za pluralizam i ljudska prava, već voljnošću da za svoj politički rad primi strane donacije. Pred ulaskom u Putinov novi ciklus, sav preostali entuzijazam ruskih liberala spao je na minimum. Trećeplasirani Vladislav Davankov, relativno mladi centrist koji je zbog svojih poziva za ratne pregovore slovio kao nada neke druge Rusije, svaki je osobni susret s predsjednikom iskoristio da osobno iskaže podršku »specijalnoj vojnoj operaciji«. S druge strane, s Borisom Nadeždinom, jedinim predsjedničkim kandidatom koji se javno usprotivio ruskoj invaziji u Ukrajini, obračunala se prvo izborna komisija, a zatim i sud, sve još u fazi prikupljanja potpisa. Brojci od nekoliko stotina tisuća Rusa koji su protekle dvije godine iz zemlje otišli ne preostaje mnogo nego prosvjedovati ispred svojih veleposlanstava u stranim državama, budući da bi s ulica Moskve bili prisilno uklonjeni čak i kada bi do glavnog grada ponovo mogli doći.

Dim iz ratnog stroja

Ruski mediji pisali su kako će razina podrške Putinu poslužiti kao referendum o opravdanosti prekograničnih ratnih pohoda, a konačni izborni rezultati ispostavili su se srodni anketama. Prema siječanjskom istraživanju čikaškog instituta Norc, 63 posto ispitanih podržava ruske radnje u Ukrajini, što je brojka koja bi bila drastično manja da gospodarski pokazatelji u 2023. godini nisu skočili. Kada se gleda BDP prema paritetu kupovne moći (PKM), Rusija je protekle godine pretekla Njemačku na mjestu najvećeg europskog gospodarstva. Njen je rast, nakon pada od 1,2 posto u 2022., koncem prošle godine dosegnuo 3,6 posto, a trenutačna kretanja pokazuju da bi Rusija u idućih par godina po BDP PKM-u mogla preteći i Japan na četvrtom mjestu na svijetu.

Što se tiče rata u Ukrajini, nakon više od 750 dana intenzivnog ratovanja koje je po brojkama stradalih nadmašilo sve žrtve osmogodišnjeg sukoba, Rusija se nalazi u bojnom ritmu koji je tražila još od inicijalnih neuspjeha. Utjecaj rata na predsjedničke izbore bio je ograničen, ne samo zato jer ruski gubici i tretman vojnika ne izazivaju toliki revolt s kakvim se sve češće susreće Kijev, već i činjenica da Putin pažljivo izbjegava da vojne mobilizacije negativno utječu na pozitivne ekonomske trendove. Ruska vojska u aktivnoj borbi uz regularne rotacije koristi 15 posto svojih trupa, odnosno njih oko milijun i tristo tisuća, dok u proizvodnji oružja, municije, vozila i druge vojne opreme sudjeluje čak 3,5 milijuna stanovnika, što je barem za milijun više nego je slučaj bio 2021. godine. Prema ovomjesečnim američkim procjenama, Rusija proizvodi gotovo triput više artiljerijske municije od SAD-a i Europske unije zajedno te na protivnika baca pet puta više streljiva od Ukrajine, zbog čega ovaj rat iscrpljivanja trenutno ide samo u jednom smjeru. Zato se, kada se u obzir uzme bojno stanje, Putinovi sporadični pozivi na pregovore ne mogu protumačiti drugačije nego kao puka retorika koja prati potpunu uvjerenost eneralštaba u ostvarivanje ciljeva vojne neutralizacije Ukrajine.

Međutim, u jednom od onih intervjua koji veći sram izazivaju kod gledatelja nego njegovih aktera, Putin je svom kućnom stenografu Dmitriju Kiseljovu par dana prije izbora izjavio kako bi pokretanje pregovora u situaciji kada Ukrajini ponestaje municije bilo blesavo. »Predani smo rješavanju svih konflikata mirnim putem, a posebno ovog. No moramo biti sigurni da ne ispregovaramo još jednu pauzu koju će neprijatelj iskoristiti da bi se naoružao, nego ozbiljan razgovor sa sigurnosnim jamstvima za rusku federaciju«, kazao je Putin. Na pitanje o ruskoj spremnosti na nuklearni sukob sa Zapadom, koji je 71-ogodišnjak proteklih tjedana ponovo počeo spominjati, čelnik ruskog Sigurnosnog vijeća odgovorio je kako je vojska s vojno-tehničkog aspekta spremna te u neprestanom stanju pripravnosti.

Željezna zavjesa kao ostavština

Što se unutarnje politike tiče, Putin je najavio kako u novi mandat kreće s imperativom restrukturiranja ekonomije i postizanja većeg tehnološkog napretka. Inspiracija Kinom, najvažnijim ruskim partnerom koji Moskvu može naučiti kako pod zapadnim restrikcijama dosegnuti status proizvodnog diva, vidljiva je u predsjedničkim obećanjima o osnutku i ulaganjima u desetke vrhunskih inženjerskih škola, postizanju više razine robotizacije i automatizacije te jačoj kontroli države nad monetarnom politikom. Također, treba očekivati nastavak razvoja vojne tehnologije te početak sustavnog plana razvoja gradova na dalekom ruskom istoku koji će razbiti centralizaciju države oko Moskve i St. Petersburga te ekonomsko težište pomaknuti prema Aziji. Politički, ako već ne ekonomski, još važniji od Vladivostoka bit će anektirani lučki grad Mariupolj, odnosno njegova rekonstrukcija kojom će Rusija pokušati steći još jači legitimitet kod preostalog stanovništva.

U svojoj kampanji Putin je najavio i novu, progresivnu poreznu reformu koja će uvesti veće opterećenje na najveće gospodarske entitete i pojedince, s navedenim ciljem borbe protiv siromaštva. Uz to, velike socijalne investicije trebale bi dobiti mlade obitelji, no disproporcionalno veća davanja odlazila bi onima koji imaju troje ili više djece, dok su samci i parovi bez djece već ocrtani kao mete agresivne demografske politike kojima će pronalazak stanovanja biti drastično otežan. Posvemašnja retradicionalizacija društva i cementiranje rigidnih rodnih podjela u kućanstvu i na radnom mjestu imaju potencijal da izazovu nezadovoljstvo kakvo prošlogodišnja zabrana LGBT pokreta kao »ekstremističke organizacije« u Rusiji nije mogla potaknuti, a udar na prava žena očekuje se daljnjim ograničavanjem prava na pobačaj.

Po završetku izbornih smetnji koje je po sili morao odraditi, Putin se ponovo može posvetiti vanjskoj politici na čijem planu posla ne nedostaje. Aktualna godina od iznimnog je značaja za državu koja predsjeda proširenim savezom BRICS-om i koja čini sve da bi njen središnji geopolitički event – listopadski samit u Kazanju – pokazao kako je povijesni obrat od Europe bio opravdan. Učvršćivanje zaokrenutog geopolitičkog kursa, razvoj novih partnerstava sa zemljama Juga i Istoka, obilaženje zapadnih sankcija, proliferacija kopnenih i pomorskih transportnih ruta, povećanje utjecaja na svjetsko tržište sirovina te kreiranje novog monetarnog okvira globalne razmjene – samo su neke od stavki koje si je Moskva zajedno s BRICS-om zacrtala, no, kako je primijetio nemali broj analitičara, Putinove ambicije još su veće. Njegovo divljenje Petru Velikom, ruskom caru kojeg povijest pamti kao modernizatora, diplomata i širitelja ruskog interesa, a čije se ime zna naći u Putinovim govorima, sugerira da vječni predsjednik, koji će po isteku mandata zaokružiti 30 godina neprestane vlasti, itekako razmišlja o svojoj političkoj ostavštini. Potpuni prekid veza s Europom koje je spomenuti vladar uspostavio prije tristo godina, kao i podizanje nove željezne zavjese prema Zapadu, zasigurno bi spadale u kategoriju civilizacijskog obrata. No, prema najnovijem priznanju – a tko hoće neka mu vjeruje – takva ga motivacija osobno ne pogoni. Odgovorivši na upit osjeća li odgovornost što milijarde ljudi u njega polažu svoju nadu, Putin je izjavio: »Da budem iskren, uopće to ne osjećam. Ja jednostavno radim za interese Rusije, za interese naših ljudi. Ne osjećam se kao nekakav upravitelj svjetskih sudbina. Ja jednostavno ispunjavam svoju dužnost prema Rusiji i prema našem narodu koji Rusiju smatra svojom domovinom.«