Dogovor kuću gradi, a dogovoriti se sa zaposlenicama Karlovačke ljekarne iznimno je lako. Najprije se čujete s ravnateljicom Snježanom Skukan, pa joj iznesete svoju želju da na licu mjesta provjerite kako funkcionira mobilna ljekarna, a onda vas ona spoji s Anitom Barešić koja, evo ima već dva mjeseca, putuje po mjestima Karlovačke županije u kojima onih klasičnih ljekarni nema pa da ljudima lijekove praktički pred kuću donese.

Mobilne ljekarne. Projekt je to star osam mjeseci. Krajem ožujka je, naime, u Ministarstvu zdravstva potpisan tripartitni Sporazum sa županijama i ljekarnama o uvođenju mobilnih ljekarni u primarnu zdravstvenu zaštitu u okviru Nacionalnog plana oporavka i otpornosti 2021. – 2026., ukupne vrijednosti tri milijuna eura. U sporazumu piše kako će mobilne ljekarne biti implementirane u Zagrebačkoj, Vukovarsko-srijemskoj, Brodsko-posavskoj, Sisačko-moslavačkoj, Ličko-senjskoj, Karlovačkoj i Zadarskoj županiji, a sve da bi se omogućila bolja i dostupnija zdravstvena skrb u ruralnim područjima i na otocima koji nemaju direktan pristup ljekarnama. Pa je za potrebe projekta osigurano šest autokampera i dvije brodice, opremljeni sukladno važećim propisima i standardima za očuvanje kvalitete i integriteta lijekova. I dok brodice čekaju posadu da na otoke plove, prvi kamper-ljekarna krenuo je naokolo u rujnu, i to onaj u Karlovačkoj županiji. Rute su pomno odabrane, letci tiskani da korisnici znaju gdje ih i kojim danima čeka apoteka na sat, dva. Utorkom i četvrtkom dolazi tako mobilna ljekarna u Saborsko, Tounj i Barilović, a srijedom i petkom ide u Bosiljevo, Ribnik i Kamanje. Piše na letku još štošta, recimo da su u ljekarni dostupni lijekovi na recept i bez recepta, baš kao i u svakoj drugoj klasičnoj ljekarni. Piše i da je ljekarnik tu da odgovori na sve upite vezano za terapiju. Piše da se lijekove može i unaprijed naručiti, a ako koji i pofali, donijet će ga u kamperu k vama za sljedećeg posjeta. I dakako, mudro je ponijeti zdravstvenu iskaznicu.

NI JUTARNJI MRAZ NE MOŽE NIŠTA

I kontakt-telefoni su tu, i kratki opis projekta i u slogan sažeta misao vodilja – mobilna ljekarna, zdravlje bliže vama! No, jedno je papir, a drugo živo svjedočenje. Taman da dogovor padne, onaj da se zorom čekamo na izlazu Ogulin s autoceste, a onda put Saborskog! Mi iz Zagreba, mobilna ljekarna iz Karlovca. U Saborskom, a to je i najdalje mjesto do kojeg se ide, treba biti u 8.30. Na izlazu Ogulin, eto nas sat prije. Sve po dogovoru, sve u minut’ i sve taman tako da Anita na tren i izađe iz vozila da se upoznamo, da glas dobije pripadajući stas.

– Vidjet ćete, bit će vam zanimljivo, srdačno će Anita čijoj dobroj volji ni jutarnji mraz ne može ništa.

Za volanom je Luka Mejaški, mladić zaposlen u sanitetu karlovačkog Zavoda za hitnu medicinu. Privremeno vozi mobilnu ljekarnu i to posve oprezno svakojakim cestama i prijelazima preko pruge. Lijekovi su to, s njima se mora pažljivo. I bome, nakon jedno pola sata, ako ne i sat vožnje, evo nas! Luka parkira vozilo pred područnom ambulantom Saborsko, silazi brzo s vozila i još brže razvlači dugačak kabel. Treba vozilo spojiti na struju da proradi laptop, da se računi mogu izdavati.

– Imamo i svoj agregat. Prošli tjedan smo došli i nije bilo struje. Izvadili smo naš agregat i napravili sami svoju struju, smješka se Anita dok brzinski i vješto oživljava ljekarnu.

Struja samo što nije, Anita demonstrira kako ljekarna može širom otvoriti vrata ili pak prozorčić ako je hladno, a ona gospođa koju smo za dolaska vidjeli u retrovizoru kako hoda cestom, evo je, skoro pa stigla gdje je naumila – do ljekarne.

– Dobar dan, kako ste, pozdravlja Anita domaćice, doktoricu područne ambulante i medicinsku sestru.

Doktorica Senija Bilić ni manje ni više nego rodom iz Rijeke. Kazat će nam i ona koju, ali prvo neka obavi jedan pregled. I Anita žuri, jer korisnici samo što nisu. Inače, Anita je u ovom projektu od početka.

– Krenuli smo 10. rujna. Idući ponedjeljak dva mjeseca, veli nam.

– I kakva su iskustva, pitamo.

– Super! Ljudi su nas lijepo primili, prepoznali nas oni koji su nas htjeli prepoznati. Mi dođemo tamo gdje je Dom zdravlja, a apoteke nema blizu, objašnjava Anita.

S LIJEKOVIMA NEMA BRZINE

Apoteka ima u Plaškom, a to je najmanje nekih dvadesetak kilometara daleko. Ima i u Rakovici, no to je još i dalje.

– Pa to je, bome, pristojna kilometraža, daleko, čini nam se.

– Tako je. Oni su ovdje daleko od svih. Mislim da su pedesetak kilometara i od Ogulina i od Slunja, na to će Anita.

Uf, nekako se logičnim čini pitati zbog čega mobilnih ljekarni nismo imali i prije. Anita se na to smješka, nije na njoj da taj odgovor daje. Umjesto toga, dok juri otvoriti apoteku, kazuje nam: »Jesam li vam rekla da ćete doći na najbolje mjesto.«

– A ako ćete s nama do Tounja, i to će biti super, kaže.

Šofer Luka zapravo je vozač tek privremeno, makar su Anita i on tako dobar par da nam je u startu teško zamisliti da itko drugi tu mobilnu ljekarnu goni ličkim cestama. Njih pet se javilo da odrade štogod na ugovor o radu i da su na ispomoći dok se ne primi netko u stalni radni odnos. Vozači se izmjenjuju, Anita je tu jedina ljekarnica, barem zasad.

– Nije bome ni lako voziti kombi pun lijekova naokolo, čini nam se.

– Ma dobro je to. Jedino što ne možemo brzo voziti da se ne trese, na to će Luka.

Nismo par rečenica razmijenili, a pred apotekom eto ljudi. Neki bi u novine, neki ne bi. Nekima su novinari po volji, a neki su mrvu sumnjičavi. Ništa se tu ne razlikuje Saborsko od ostatka Lijepe Naše. Tu su oni zbog apoteke. Do sada su lijekove nabavljali na razne načine. »Naša doktorica nam ih je znala nositi«, vele nam.

– Prije godinu dana je otvorena apoteka u Plaškom, do tada je nije bilo, a taman tako nekako otvorena je i apoteka u Rakovici. Ljudi su se snalazili. Uglavnom smo im mi nosili, osoblje, mi koji putujemo. Uzmeš popis, doneseš kutijicu i ljudi pokupe, veli Senija.

Na novo se svi uhodavaju. I nije to loša ideja, dapače.

– Ljudi dođu na pregled ponedjeljkom popodne kada radimo, ljekarna dođe utorkom ujutro i onda svi koji su bili na pregledu, ili im je propisana terapija, podignu lijekove. Baš i ovi koji su danas na pregledu. Oni mogu odmah po lijek, priča Senija.

I njen suprug je liječnik, svatko, reklo bi se, pokriva svoj dio ovog kraja. Doselili su se prije desetak godina, a na pitanje kakav je život u Lici, rezolutno veli: »Meni super.« Pred ambulantom joj je automobil. Ako treba, sjeda ona i hita na intervenciju. Dođe joj to, čini nam se, k’o nekakav »gorski liječnik« iz TV serije, samo što je liječnica. A stanovništvo mahom starije dobi, taman da je ljekarna na kotačima dobra vijest za sve.

DOĐEŠ, DIGNEŠ I GOTOVO

Za to vrijeme Anita već uvelike vrijedno radi. U vrećicu stavlja lijekove za dobro raspoloženu Jagu Špoljarić.

– Vama ova ljekarna dobro dođe i da se podružite malo, vidim ja, velimo Jagi.

– Pa da. Meni je ovo baš super. Do sada su nosile doktorica i Đurđica, naša sestra. Ovako je lakše jer se ne moraju mučiti s nama toliko. Dođeš i digneš i gotovo, jednostavno će Jaga.

Inače, ona je ta što smo je u retrovizoru opazili kako gazi za rana put ljekarne.

– A da, boli me noga pa sam išla ranije, smije se Jaga.

Dosta je lijekova dobila, dosta ih, kaže, troši. Pitamo je zašto noga boli.

– Od debljine, kaže.

– Ma neće bit’ od debljine, velimo joj, ali ne da se ona od te dijagnoze.

Radije da nam kaže je li joj dobra ljekarnica.

– Je! Super je, ljubazna i toliko lipa, k’o iz topa će Jaga.

– I ljepota se gleda, velimo.

– I to! I uslužna i hvala joj, iskreno će Jaga.

A i to što je puno lijekova zadužila, to je zato što čitavom selu lijekove nosi, dobacuje nam u šali prije nego će kući krenuti. Nije to, znali smo mi, debljina kriva. Prije nego će doma primijeti ona i susjeda pred ljekarnom.

– Pa zašto sam ja morala u novine, a ti tu, pita ga u šali.

– Pa lipše te je vidit’ u novinama nego mene, prihvaća Marko Tomšić.

I on je zorom pohitao u apoteku. I njemu je ovako lakše. Ma, evo iz reda i gospođe kojoj je draži bio prijašnji model. Ne voli, naime, ona nikakve obaveze pa ni to da mora u zadano vrijeme pred kombi. Marko zadovoljan. Ona i nije posve, njoj je bolje bilo kad je doktorica lijekove nosila. A dok mi diskutiramo, Marko Bičanić skoro da nam je promaknuo.

– Vidim da ste svi dobre volje, primjećujemo.

– Veseo narod, smješka se Marko.

– Ili je to od dobrih lijekova, šalimo se.

– Ljekarna dolazi dvaput tjedno i to je super, pogotovo starijim ljudima, sažima Marko.

HUMANA VERZIJA LJEKARNIŠTVA

Dok smo mi shvatili da s načelnikom Općine Saborsko pričamo, on je već pokupio svoje kutije s medikamentima. Nešto malo je za regulaciju tlaka, a ostalo, kako reče, za održavanje kondicije.

Prvi val je prošao. Nama se čini da je velik bio, premda Luka i Anita kažu da im se čini da je svijeta nešto manje nego inače, možda i zato što su čuli da će novinari navratit. Pitamo Anitu kako se samo dala iz one »nepokretne« ljekarne potjerati u mobilnu.

– Mogli ste biti na toplom u Karlovcu, u nekom velikom trgovačkom centru, recimo, velimo joj.

– Ne, ne, smije se Anita.

Nevjerojatnim nam se učinio podatak da ima ona 23 godine staža. Dugo je radila u ljekarni u Dugoj Resi, da bi s prvim kolovoza prešla u Karlovačke ljekarne. Na ovom projektu joj je i suprug Ivan radio, rute su u dobroj mjeri plod njegova promišljanja, baš kao i dizajn onog informativnog letka. No, što ju je tu toliko privuklo, pa da u mobilnu ljekarnu uskoči!?

– Terenski rad, ljudi, potreba da se malo maknem iz zone komfora. Kad volite posao, volite ljude, onda je sve ovo logičan slijed. Ovo je zapravo jako humana verzija ljekarničkog posla, ističe Anita.

– Ma, lijepo je to, ali sami ste, nema kolegice ili kolege uz vas ni da se s njim posavjetujete ako je potreba, velimo joj.

– Ne. Često se dogodi i da smo u području gdje nema signala. Ali nema straha, na to će Anita.

– Ništa vas to ne plaši, opetujemo.

– Ne. Samo učenje i učenje. U početku je trebalo više vremena, dolazilo se malo ranije i ostajalo malo duže, a sada je sve više posla pa opet morate malo duže. Ljudi su nas lijepo prihvatili, ljudi su dobri, ljudi su suradljivi. I svaki dan se nešto novo nauči, kaže Anita.

Sat i 20 minuta, koliko je i planirano, bilo je dovoljno da se obavi dobar posao. Ruta jug ide dalje. Valja u Tounj, pa u Barilović i natrag za Karlovac. Jedna apoteka, a šest općina pokriva.

– Jedna apoteka na šest lokacija. Taman da morate znati kako šest općina funkcionira, jednostavno će Anita.

NEMA RAZLIKE

Važan je, dodaje, i onaj posao što se mora obaviti nakon rute, po povratku u Karlovac. Tad se apoteka puni, šalju narudžbe s terena kolegicama u ljekarnu, a kad one spreme naručeno, odlazi Anita po to da sutradan ima sve što treba u svom vozilu.

– Jer, ako dođete bez lijeka, ajme. Bome, na vama je odgovornost velika, jasno nam je.

– Neki put se mislite jeste li sve pripremili. Zato volim, ako mi nešto s ove rute fali, da to odmah isti dan pribavim, kaže Anita.

Prije nego nastavimo dalje, ušli smo i sami u apoteku na kotačima. Ajde što je usko sve, taman za jednog ili jednu, ali to što se pod pod nogama trese kad se hoda nas je bome mrvu iznenadilo. Tu se i stolac špagom kadikad veže da se na kakvoj nizbrdici ne otkotrlja. Nego, šest općina, puno korisnika kojima valja zapamtiti imena i od čega boluju, kilometri puta…

– Koliko dugo ćete vi ovo moći, pitamo Anitu.

Smješka se ona, kaže kako je ona tura srijedom i petkom kraća, a i ne može u vozilo više od dvoje ljudi, vozač i ljekarnica.

– Sve što može ljekarna, možemo i mi. Najvažnije je da se ljudi ne osjećaju zaboravljenima, da imaju osjećaj da mogu sami nešto napraviti, sami doći po terapiju, da nema razlike između njih i ljudi u Zagrebu koji na izbor imaju deset apoteka, kaže Anita.

I to je istina. Samo…

– A gdje vam je topli obrok. Marenda, velimo.

– Ma snađe se čovjek, a i imamo mi nešto za vas, na to će Anita prije nego nas je ponudila kolačima što ih je večer prije ispekla.

Anita je, jasno je to svakom, stopostotno u ovom poslu, u ovom projektu.

– Ali, što ako se ne daj Bože razbolite, pitamo.

– Ne smijem, smije se ona.

Mora se dalje. Stanica druga Tounj. Jutarnjeg mraza je nestalo, sunce je dan učinilo idealnim za šetnju, pa bilo to i do mobilne apoteke koja se parkirala pred tamošnjom ambulantom. Ljudi već čekaju. Dobre su volje svi.

– Sve je lakše nego ić’ u Ogulin, ili Josipdol. A tako je bilo prije. Traži tko će te voziti, traži tko će ti lijekove donijeti. Ovako dođem, dignem, jednostavno će gospođa Romana.

Pritom ističe kako su iskustva s mobilnom ljekarnom odlična, a lijeka ako utorkom i nema, donijet će ga u četvrtak za novog posjeta. A kakva je apotekarica!?

– Odlična je, jako ljubazna i dobra, uvijek nasmijana, iskreno će Romana.

PREKRASAN PROJEKT

Slaže se sa svim i Nikola, kaže, odlično je ovo za cijelo mjesto, pogotovo one koji automobila nemaju. Roža je taman iz ambulante izašla pa ravno po medikamente.

– U isti dan možemo i doktora obaviti i doći tu. I to je dobro, jako dobro, ne dvoji Roža.

Ima sad Tounj skoro pa sve, vele nam ljudi pred ljekarnom.

– Imamo općinu, poštu, ljekarnu, doktora, nabraja Romana.

Što se pak boljki tiče, najviše je tegoba s povišenom masnoćom, bolestima krvnih žila i slično, kažu nam. Sve to zna i liječnik Marijan Bilić, inače suprug doktorice Senije. Pitamo ga je li lakše sve otkada je mobilne ljekarne.

– Prvenstveno je lakše pacijentima koji su do sada morali putovati u 15 kilometara udaljenu josipdolsku apoteku. I sada se polako navikavaju, kao što vidite. Sve više ljudi podiže lijekove i lakše im je. To je stara populacija, često ograničeno pokretna, a čak i kad im lijekove diže rodbina, i njima je lakše ići bliže, jednostavno će Marijan.

Apoteka dobro dođe i bolje da je došla ikad nego nikad. A ta apoteka, sudeći po viđenom, apoteka je dobre neke volje, ne samo lijekova. Ljudi kapaju sve vrijeme, a Anita svoj posao radi onako kako se simultanke na više šahovskih tabli igraju.

– Jeste vidjeli vi to!? Jeste li zadovoljni, pita nas.

– Lako za nas. Jeste li vi, zanima nas.

– Jako. Ljudi su prepoznali projekt i to je najvažnije za cijelu našu struku, ne dvoji Anita.

U to, malo prije nego je Luka upalio motor pa da se krene i do Barilovića, evo i načelnika Općine Tounj Ivice Sopeka. Htjela je općina otvoriti onu klasičnu apoteku, ali kako je danas teže naći djelatnika više nego išta drugo, tražili su se drugi puti. I našli.

– Ovo je prekrasan projekt. Mi smo zadovoljni, sve funkcionira savršeno, ljudi dolaze i svi su veseli i sretni. Usluga je vrhunska i sada kao jedna mala općina stvarno imamo sve. Moram biti presretan da smo takvo nešto dobili, jednostavno će načelnik.

Anita se spominje kako im je onaj prvi dan kad su došli prišao načelnik i kazao: »Ja sam vaš domaćin«. Tako je i bilo i tako jest i tako bi nekako moralo biti gdje god u Hrvatskoj mobilnih ljekarni bude. Jer potrebe itekako ima.

IDEJA IZ PETRINJSKOG POTRESA

Kako smo se mobilnih ljekarni sjetili i zašto ih se nismo sjetili i prije, pitamo predsjednicu Hrvatske ljekarničke komore Anu Soldo.

– Do ideje je zapravo došlo nakon potresa u Petrinji, kada zdravstveni sustav nije funkcionirao. Shvatili smo kakav je to teren i koliko tamo ima udaljenih sela, ljudi koji su dosta stari i nemaju nikog da se o njima brine, baš kao i to da model da ljekarna postoji samo u pojedinim većim mjestima i nije dovoljno dobar za neka područja Hrvatske, kazuje Soldo.

Tad se dogodio i humanitarni projekt koji se zvao baš Mobilna ljekarna. Ljekarnička komora u suradnji s HGSS-om, farmaceutima iz Zagreba i regije te doktorima iz hitne i primarne službe organizirala je ljekarnu u šatoru. Prikupljali su se podaci što ljudima treba i vozili lijekovi razrušenim putevima.

– Osvijestili smo koliko ima ljudi kojima je teško doći i do lijekova i do doktora. Pa kad je došao mehanizam Nacionalnog plana za oporavak i otpornost koji je nudio sredstva i dobar način da se europskim novcem financira nešto što je dosta skupo i zahtjevno, Ministarstvo je u suradnji sa županijama napravilo analizu lokacija u Hrvatskoj gdje ima ljudi, a nema ljekarne. Na osnovi toga napisali su projekt koji je Vlada odobrila, baš kao i Europska komisija, objašnjava Soldo.

Brodice ljekarne odabrala je Zadarska županija. Plovit će one na naseljene otoke bez ljekarni. Kako kaže Soldo, vjerojatno će u budućnosti biti to uz sinkronizaciju s liječnicima obiteljske medicine, s obzirom da se radi o mjestima koja uglavnom nemaju ni liječnika. Samo, mobilne ljekarne traže posebne ljude!? Slaže se s tim Soldo, bilo je nedoumica u početku hoće li se tko javiti za rad koji jest drukčiji, no brzo su nestale.

– Ispostavilo se da ipak ima ljudi kojima je to i zanimljivo i lijepo. To je dobro iskustvo, jer kad dođete u ta mala mjesta, ljudi vam se razvesele. Tamo vam nitko ništa ne zamjera, svi su sretni i zadovoljni što ste došli i pokušavate im pomoći najbolje što možete, kaže Soldo.

Projekt je planiran na pet godina, ali neće, ističe, nakon pet godina stati. Nastavlja se on, kaže Soldo, dokle god ima potrebe. Kakva nam je demografska situacija, lako se složiti da će potrebe biti i dalje. Jer, mjesta u kojima uglavnom žive stariji, koji ni liječnika ni apoteke nemaju, itekako ima.