Riječka lezbijska udruga LORI ove godine slavi 20. rođendan. Osnovana je 2000. godine kao prva registirana lezbijska udruga u Hrvatskoj. Povod je to za razgovor s predsjednicom ove organizacije Danijelom Almesberger koja je od samih početaka u ovoj udruzi.

Dvadeset godina – lijep je to staž za jednu organizaciju koja se bavi promicanjem prava LGBTQ populacije. Kao da je bilo jučer kada je ta udruga izlicitirala od Grada Rijeke prostor u Dolcu…

– Za nas koje smo u LORI od početka, tih dvadeset godina je jedan život u malom. Svjedočile smo onoj potpunoj nevidljivosti i odsutnosti prava s početka, preko zakonskih i društvenih promjena, pa do današnjice u kojoj je vidljivost puno veća, te postoji zabrana diskriminacije na osnovi spolne orijentacije i rodnog identiteta i izražavanja.

Ako se prisjetimo, tada, na početku, mnogi nisu imali ni pristup internetu, udruga LORI je bila i mjesto gdje su osobe dolazile i mogle surfati istražujući svoju kulturu i zajednicu, upoznati se s aktivizmom u Europi i vidjeti da postoji nešto drugo izvan naših “hrvatskih zidova”.

Drago mi je vidjeti da je organizacija narasla kroz sve te godine, da se povećao broj suradnica i suradnika te institucija i organizacija s kojima surađujemo, govori naša sugovornica.

Korak k budućnosti

Iza udruge LORI je zaista dosta projekata, akcija, kampanja, a na pitanje na što je osobito ponosna, Danijela Almesberger ​kaže da je teško nešto izdvojiti:

– U svakoj toj akciji ili kampanji napravile smo neki korak k boljoj budućnosti, neku promjenu, od osobne do društvene. Meni su posebno drage aktivnosti u kojima smo osnaživale same LGBTIQ osobe i gdje su se one uključile u većem broju u sam aktivizam kao, na primjer, u kampanji “Obitelj bez predrasuda” gdje su osobe pisale pisma svojim roditeljima, tako radile coming out, progovarale zašto im je teško ili koliko žele blizak odnos s obitelji, a ne mogu ga imati jer nisu prihvaćene i ta smo pisma objavljivale u dnevnim novinama širom Hrvatske.

Ili kad smo organizirale prve regionalne radionice za transosobe u sklopu projekta Put u ProsTRANStvo, 2011. godine, kad se u konačnici i rodila ideja za osnivanjem udruge koja će se baviti trans pitanjima.

Posebno mjesto u radu udruge ima edukacija te uvijek članice udruge izdvajaju edukacije koje su radile – seminare za psihosocijalne djelatnike to jest djelatnice, nastavnike, radionice za studente i učenike.

– Tu vidite direktno kako se ruše predrasude, kako raste razumijevanje, kako ljudi počinju uviđati da nema mjesta osuđivanju jer je ono bilo na temeljima nedovoljnog poznavanja i krivih informacija… Važna su i sva postignuća u području suzbijanja diskriminacije i razvijanja zakonske zaštite, mislim da bi svi građani i građanke trebali biti ponosni na ostvareno u Hrvatskoj.

I naravno, nekako smo posebno ponosne što smo sve te godine uspjele osigurati psihološku i pravnu podršku za zajednicu jer je izuzetno važno da postoji mjesto gdje se osobe mogu obratiti u slučaju nasilja, diskriminacije i nošenja sa situacijama u okolini koja nije podržavajuća, ističe predsjednica riječke udruge LORI.

No, ipak, neki projekti nikad nisu saživjeli, poput primjerice emitiranje spota na nacionalnoj televiziji u okviru kampanje “Ljubav je ljubav”, a tada je to bila velika stvar.

– Videospot “Ljubav je ljubav” prikazivan je na nekim drugim lokalnim televizijama, pa čak i na jednoj bosanskoj, te je zapravo on korišten kroz godine u sklopu mnogih edukacija i akcija, kako naših tako i drugih.

Na neki način, on je i dalje aktualan – spot prikazuje svakodnevne probleme s kojima se LGBTIQ osobe suočavaju: strah od otkaza, neprihvaćanje u obitelji, življenje izvan vlastita četiri zida… Jedino što je iz tog spota “realizirano” je pravo na brak, odnosno životno partnerstvo.

Na svim ostalim područjima mi i dalje radimo kroz projekte koje provodimo i radit ćemo i u budućnosti, pojašnjava Danijela Almesberger.

Na pitanje je li društvo postalo barem malo bolje kada se uspoređuje početak rada udruge 2000. godine i ova 2020., te gdje su moguće razlike i čini li sve izraženija radikalizacija društva situaciju gorom nego ikada, naša sugovornica kaže da su danas u “sasvim drugim cipelama”.

U drugim cipelama

– S jedne strane, vidljivost LGBTIQ osoba je puno veća, osobe su osnaženije, sama zajednica je jača i povezanija. Kad smo se osnovale nije bilo ni Zakona o suzbijanju diskriminacije, nije bilo zakonske zaštite, mediji su ovo pitanje prikazivali skroz senzacionalistički i površno, ne kroz prizmu ljudskih prava, društvena svijest je bila nerazvijena.

Homofobija i transfobija su bile rasprostranjene i nisu se niti toliko propitivale, kao da su bile samorazumljive. Danas postoji veća podrška javnosti, osiguran je određeni zakonski i antidiskriminacijski standard, postoji određena društvena i institucionalna praksa uvelike različita od one prije dvadeset godina…

Ali, homofobija i transfobija pokazuju se u drukčijem obliku. One su sad i sredstvo kojim radikalni ultrakonzervativni klerikalni pokreti žele nametnuti svoju agendu, koja između ostalog ide u pravcu ograničavanja prava žena i LGBTIQ osoba.

U tom smislu, govorimo o organiziranoj i promišljenoj homofobiji i transfobiji. S onom netrpeljivošću prije dvadeset godina mi smo uvijek ulazile u dijalog, objašnjavale, educirale, imale smo osjećaj da je ona odraz krivih pretpostavki i da se može mijenjati.

S ovom danas nema dijaloga, ona ga niti ne traži, niti podnosi i u tom smislu meni su današnja homofobija i transfobija puno problematičnije te rezultiraju nazadovanjem društva i pogoduju povećanju netrpeljivosti, nasilja i nejednakosti u društvu, naglašava naša sugovornica, dodajući kako se LGBTIQ osobe suočavaju s brojnim problemima, diskriminacijom i nasiljem, u različitim životnim područjima, te također postoje i neki specifični problemi, ovisno radi li se o lezbijkama i gejevima ili trans osobama.

– Generalno, i dalje imamo veliku izloženost nasilju. Prema posljednjem istraživanju Zagreb Pridea, dvije trećine osoba, a to je čak nekih 65 posto, doživjelo je nasilje u posljednjih nekoliko godina. Slično je i za osobe koje su doživjele neki oblik diskriminacije (oko 60 posto) – u školi, na poslu, u kontaktu s institucijama poput policije, pravosuđa i zdravstva.

I dalje je problem što osobe moraju skrivati sebe u strahu da će dobiti otkaz ili neće biti primljene na posao, u školi strahujući da će biti osuđivane ili napadnute, a javni prostori ulice, kafići i slično i dalje nisu sigurna mjesta za LGBT osobe, opisuje konkretne problematične situacije.

Potvrđuje i da raste govor mržnje, posebno putem interneta.

– Kod prijave nasilja, problem je u postupanju policije kada ona propušta prepoznati da se radi o homofobnim ili transfobnim motivima. Žrtve nasilja često ni ne prijavljuju nasilje, s razlogom strahujući da neće biti zaštićeni i da do pravde neće niti doći, posebno uz sporo pravosuđe.

Kada govorimo o LGBTIQ mladima, tu je poseban problem što u školama ne postoji adekvatan sustav psihosocijalne podrške, nije vidljiva i jasna politika (niti regulative ili smjernice) netolerancije nasilja ili zlostavljanja na osnovi spolne orijentacije ili rodnog identiteta i izražavanja, ovo pitanje se zanemaruje i ignorira od vrha, dakle od Ministarstva obrazovanja.

U samim udžbenicima imamo problematične i opasne informacije, kao na primjer u udžbeniku vjeronauka gdje se o homoseksualnosti, pa time i o LGBTIQ osobama, govori kao manje vrijednima, a ta jedinica se obrađuje uz tekst o silovanju i pedofiliji!

Osim što je potpuno neprihvatljivo da je ovo dio školskog kurikuluma i obrazovanja, to direktno šteti mladim LGBT osobama, omalovažava ih, utječe na njihov razvoj, a indirektno i podržava nasilje nad njima, tvrdi naša sugovornica.

Brojne probleme imaju i transrodne osobe.

– Primjerice pristup zdravstvenim uslugama nije adekvatan niti opće dostupan, osobe se za neke usluge moraju snalaziti u drugim zemljama (i to samo ako imaju dovoljno financijskih sredstava), postoje i dalje liječnici odnosno liječnice koji će odbiti dati određenu zdravstvenu uslugu i slično.

Uz ove, tu su i dalje brojni problemi institucionalne naravi, diskriminacija s kojom se suočavaju, kao na primjer u slučaju izdavanja diplome za osobe koje su prilagodile spol ili neažurno mijenjanje oznake spola u državnim maticama.

LGBTIQ i dalje nemaju jednak tretman niti možemo govoriti o potpunoj ravnopravnosti – nije omogućen pristup posvajanju djece niti pravo na medicinski potpomognutu oplodnju za lezbijske parove, opisuje predsjednica udruge LORI.

Hrvatska je, kaže, u odnosu na druge europske zemlje po tom pitanju pri samom dnu, dakle vrlo mali postotak osoba je tu diskriminaciju prijavio, upravo zbog zastrašivanja onih koji su je počinili, zbog nepovjerenja u institucije, zbog mišljenja da se ništa neće promijeniti, dakle da diskriminacija neće biti sankcionirana.

To su rezultati, pojašnjava, najnovijeg istraživanja Europske agencije za temeljna ljudska prava, najvećeg dosadašnjeg istraživanja, na uzorku od 140.000 LGBTIQ osoba.

– Ovo je nešto oko čega se svi moramo zapitati, jer očito živimo u društvu gdje nemamo sigurnost da ćemo kao žrtve diskriminacije biti zaštićeni i da će institucije poput policije i sudova pravedno odraditi svoj posao, zaključuje.

Hrabra mladost

Na pitanje jesu li mladi sada hrabriji kada je u pitanju “coming out”, kaže da su puno hrabriji.

– Ali, nije to samo pitanje hrabrosti – mladi danas imaju puno više izvora podrške u organizacijama koje postoje, na fakultetima… Danas možete bez problema otići na net i naći friendy psihologa, odnosno psihologinju ako vam treba, dok prije to nije bilo moguće.

Mladi su informiraniji, odrasli su u jednom drukčijem okruženju nego starije generacije koje su svakodnevno dobivale poruku da su bolesne, nenormalne i slično. Međutim, ni to iskustvo se ne može generalizirati, naročito ako govorimo o Hrvatskoj.

Mladi koji nisu iz tih par većih gradova koje imamo, mogu biti u jako teškom položaju. Ako nisu prihvaćeni u obitelji ili znaju da neće biti, osuđeni su na život u skrivanju i imaju malo izvora podrške.

Nemaju financijskih sredstava, a i maloljetni su da bi mogli potražiti podršku izvan svoje sredine. Onima koji studiraju, roditelji znaju prijetiti uskraćivanjem financiranja. Također, transrodne mlade osobe imaju dodatnu stigmu i dodatne teškoće vezane za psihosocijalnu i zdravstvenu skrb i bez podrške obitelji teško mogu imati normalan život.

Na pitanje kakvi su planovi za budućnost, predsjednica riječke lezbijske udruge kaže kako nastavljaju s aktivnostima koje organiziraju za LGBTIQ zajednicu, na pružanju pravne i psihosocijalne podrške, te s programima vezanim za suzbijanje diskriminacije i nasilja u društvu.

– Razvijamo programe za rad s mladima, sa školama, nastavljamo raditi na suzbijanju homofobije i transfobije u obrazovanju te zagovarati uvođenje građanskog odgoja u škole. Radimo i s poslodavcima na unapređenju položaja LGBTIQ osoba na radnom mjestu te ćemo nastaviti i provoditi Indeks ravnopravnosti na radnom mjestu.

Tu su i aktivnosti promicanja queer i feminističke kulture, tako da se radujemo i organiziranju sljedećeg festivala Smoqua. Kao što i sad, nakon 20 godina, imamo određene pomake, tako se nadamo da ćemo i za 20 godina svjedočiti pomacima u pravcu pravednijeg i solidarnijeg društva te još većem razvoju vrijednosti koje nas oplemenjuju i čine naš život dostojanstvenijim, zaključuje Danijela Almesberger.

Marginalizirana queer kultura

LORI već nekoliko godina organizira aktivnosti vezane za promicanje queer kulture, kao na primjer KvirpoetRi što su večeri čitanja queer poezije, organiziranje natječaja za kratku queer priču, prikazivanje filmova u Art kinu i slično.

Na pitanje zašto su se odlučili upravo za kulturu i književnost kao oblik promocije i senzibiliziranja javnosti, Danijela Almesberger kaže da je to bio »spontani proces, s obzirom na to da njihov rad odgovara na potrebe zajednice«.

– Queer kultura je marginalizirana i nije sustavno podržana u Hrvatskoj, te su naše aktivnosti u ovoj domeni pokušaj da se na to utječe. Specifičnost festivala queer i feminističke kulture Smoque je da je ona spoj aktivizma i umjetnosti te istovremeno spoj queera i feminizma.

Dodatno, ona je i svojevrsna platforma za umrežavanje aktivista, umjetnika, organizacija i institucija, kako lokalno, tako i međunarodno. Na Smoqui uvijek možete naučiti nešto, bilo da je to informacija, znanje ili vještina, uhvatiti se ukoštac sa svojim predrasudama, proširiti svoje horizonte, ali i naći se s novim pitanjima na koje tek treba odgovoriti, pojašnjava.

Rijeka nema Povorku ponosa, ali ima Smoquu

Rijeka uvijek slovi kao liberalan grad, svake godine na pročelju riječke Gradske uprave vijori se zastava duginih boja, ali ipak Korzom nikad do sada nije prošetala Povorka ponosa.

– Od početka LORI je uvijek bila tu, solidarno, za podržavanje Povorke ponosa u Zagrebu, pa u Splitu, ali i regionalno, odlazile smo na povorke ponosa u Beograd, Sarajevo… Prije nekoliko godina pokrenule smo ideju održavanja Pridea u Rijeci i pozvale zajednicu da se javi kako bi osnovali tim za održavanje Povorke.

Ideja je ta da Povorku ne organizira neka organizacija, nego zajednica, jer je to osnova iz koje se kreće. Nažalost, odaziv je bio jako slab. Čekajući neki bolji trenutak, krenule smo s organiziranjem festivala Smoqua koji ima dodirnih točaka u smislu da promiče vidljivost ove teme, da se zbiva u javnom prostoru i dostupan je svima, da na nekoliko dana Rijeka postaje grad gdje se podržava i slavi različitost, kaže Danijela Almesberger.