Smrt pape Franje bar je donekle u drugi plan gurnula Trump show, pa se većina svjetskih medjia iskazala odajući pokojnom poglavaru Katoličke crkve priznanje i poštovanje, nazivajući ga »narodnim papom, reformatorom i dobrim čovjekom«.

Kako ocjenjuje taj medijski, komunikacijski aspekt s pokojnim Franjom u »glavnoj ulozi«, pitali smo Vladimira Milinovića, medijskog stručnjaka, političkog komentatora i konzultanta iz INMS-a, Ideja novih medijskih strategija.

– Smrt pape Franje izazvala je snažan emocionalni odjek diljem svijeta, a način na koji su svjetski mediji pristupili toj temi pokazuje koliko je papa Franjo tijekom svog pontifikata ostavio dubok trag u globalnoj javnosti. Nazivati ga »reformatorom« nije bila puka formalnost, nego izraz priznanja za njegovu otvorenost marginaliziranima i nastojanje da Crkva bude relevantna u suvremenom svijetu. U komunikacijskom smislu, smrt pape Franje ujedinila je brojne glasove, i medije i političare, u iskazivanju poštovanja, čak i među onima koji su inače bili kritični prema Katoličkoj crkvi. Čak i Trumpov komentar, premda u njegovu stilu, nespretan i neuobičajeno intoniran »veseli se dolasku na pogreb«, govori o tome, o snazi imena i simbolike uloge Pape. Čak i oni koji su skloni kontroverzi ne mogu ignorirati Papinu društvenu i političku težinu. Taj trenutak pokazuje i jednu dublju istinu: u svijetu prepunom polarizacije i senzacionalizma, smrt Pape još uvijek ima moć nadvladati medijski kaos, makar nakratko.

Izraelski primjer

No, osim jednoglasja, bilo je i oprečnih tonova, pa i nekih napadnih kritika. I dok je, između ostaloga, Ezio Mauro u uvodniku dnevnika La Repubblica zapisao da je »Wojtyla duša, Ratzinger glava, Bergoglio srce«, izraelska vlada prvo je na X-u izrazila sućut pa onda obrisala taj post, optužujući pokojnog papu jer nije podržao izraelski rat u Gazi. Kakvo je zapravo značenje pontifikata pape Franje, ne samo u vjerskom, nego i u svjetovnom smislu, pa i onom političkom, što Franjo ostavlja kao svoju pozitivnu baštinu, a što kao negativnu?

– Pontifikat pape Franje bio je značajan i višeslojan, i to ne samo unutar Katoličke crkve, nego i u širem društveno-političkom kontekstu. Njegov pristup bio je obilježen naglašenom socijalnom osjetljivošću, brigom za siromašne, migrante, okoliš, ali i pokušajem decentralizacije crkvene moći, čime je često izazivao otpore unutar same Crkve. Time je postao simbol promjene, no i figura oko koje su se polarizirale emocije i stavovi, i među vjernicima i među političarima.

Maurova metafora »Wojtyla duša, Ratzinger glava, Bergoglio srce« u svojoj sažetosti precizno izražava temeljnu poruku Franjina pontifikata: povratak evanđeoskoj srži, suosjećanju, jednostavnosti. No upravo taj »emocionalni« pristup doveo je do kritika. Neki su mu zamjerali manjak doktrinarne jasnoće, drugi pretjeranu otvorenost, a treći »miješanje u politiku«, primjerice kad je otvoreno kritizirao ratne politike, kapitalizam bez lica ili nepravde globalnog poretka.

Izraelski primjer to dobro ilustrira, Franjo se držao evanđeoskog principa nenasilja i mira, što ga je, u kontekstu rata u Gazi, dovelo u sukob s onima koji očekuju bezrezervnu političku potporu. No, takva pozicija nije slabost, nego izraz moralne konzistentnosti, čak i kad nije popularna.

Pozitivna baština pape Franje jest humanizacija i otvaranje Crkve svijetu, osobito prema ranjivima. Negativna strana njegova pontifikata mogla bi se tražiti u ponekad nejasnim porukama koje su u dijelu vjernika izazvale konfuziju.

Ipak, ostaje činjenica da je papa Franjo bio jedan od rijetkih globalnih lidera koji je s moralnog stajališta mogao adresirati velike krize našeg vremena, klimatske promjene, migracije, ratove i nejednakosti, i pritom zadržati kredibilitet, čak i kod onih koji ne dijele njegovu vjeru.

Koja su zapravo ključna Franjina postignuća koja nikakve kritike ne mogu relativizirati i negirati?

– Njegovi kritičari često upotrebljavaju vrlo teške riječi, sve do jednog našeg tjednika koji ga je čak prozvao »antikristom«. Međutim, teško je negirati činjenicu da je papa Franjo: ponovo učinio Katoličku crkvu relevantnom za mlade, svjedočio neočekivano širokom povratku Katoličke crkve u javni i politički život Velike Britanije, svjedočio širenju Katoličke crkve u Južnoj Koreji, do razmjera postizanja relativne većine u društvu, svjedočio nevjerojatnom širenju Katoličke crkve i ostalih kršćanskih crkava u Kini, gdje sad, prema nekim procjenama, ima 130 milijuna kršćana, čak do devet posto ukupnog stanovništva, što bi značilo da su, ako zanemarimo broj nevjerujućih i brojimo samo pripadnike religija, blizu relativnoj većini. Papa Franjo svjedočio je i velikom povećanju broja aktivnih katolika na najvišim funkcijama u SAD-u. To su objektivni pokazatelji revitalizacije Katoličke crkve, koliko god se s desne strane govorilo o njezinoj »propasti« i napadalo papu Franju.

Složeno nasljeđe

Mnogi mediji, poput britanskog Daily Maila, postavljaju pitanje koje se čini ključnim – hoće li Franjine reforme nastaviti i njegov nasljednik? Britanski list piše da se »katolici moraju zamisliti nad Franjinim složenim nasljeđem, nad njegovim liberalnim pristupom LGBTQ+ pravima, izbjeglicama i klimatskim promjenama«.

– Pitanje kontinuiteta Franjinih reformi zaista jest ključno i za Katoličku crkvu i za njezinu percepciju u globalnom društvu. Papa Franjo otvorio je procese, a ne samo teme: pokušao je pokrenuti Crkvu da razmišlja sinodalno, sluša rubne, bude među onima koji su često isključeni – bilo da je riječ o LGBTQ+ osobama, migrantima ili žrtvama klimatskih promjena. Njegov pristup nije značio mijenjanje doktrine, nego otvaranje prostora za pastoralnu bliskost, dijalog i suosjećanje.

No, upravo zbog toga njegovo nasljeđe ostaje »složeno«, kako piše Daily Mail. Neki su njegove poteze doživjeli kao previše liberalne, drugi kao nedovoljno odlučne. U stvarnosti Franjo je vjerojatno bio najradikalniji u načinu na koji je promijenio ton i prioritete Crkve, više nego same strukture.

Hoće li njegov nasljednik nastaviti tim putem, ovisit će o ravnoteži između dviju tendencija unutar Crkve: one koja traži čuvanje identiteta kroz kontinuitet i one koja prepoznaje potrebu za prilagodbom svijetu koji se mijenja. Franjo je, bez sumnje, naglasio tu drugu stranu, ali ne bih rekao da je time odbacio vjeru i tradiciju, nego ih je pokušao interpretirati na način koji govori suvremenom čovjeku.

Nasljednik koji bi to ignorirao riskirao bi gubitak dijaloga s mnogima koji su upravo zahvaljujući Franji ponovo pogledali prema Crkvi s nadom i povjerenjem. No, nasljednik koji bi bez zrelosti i razboritosti gurao dalje »reformski smjer« također bi mogao izazvati polarizaciju. Dakle, pitanje koje ostaje jest: Može li Crkva zadržati Franjin duh otvorenosti a da pritom ne izgubi svoj temelj? U tome je izazov. Ali već i sama činjenica da Daily Mail problematizira stav Katoličke crkve – u državi u kojoj je doskora ta crkva bila marginalizirana na razinu povijesne fusnote, govori o promjeni globalnog statusa koji je donio papa Franjo.

Izbor smjera

Thomas Schüller, njemački stručnjak za kanonsko pravo sa Sveučilišta u Münsteru, izjavio je kako će ovo biti duža i složenija konklava od prethodne jer je glasačka skupina heterogena. S obzirom na okolnosti u Europi i svijetu, može li se zaključiti da ovo neće biti samo izbor pape, nego i izbor smjera kojim će ići Vatikan u idućem desetljeću?

– Ova konklava doista neće biti samo izbor nove glave Katoličke crkve, nego i izbor smjera, duhovnog, ideološkog i geopolitičkog, kojim će Crkva kročiti u sljedećem desetljeću. U tom smislu, ona nosi značaj koji nadilazi crkvene zidove. Heterogenost glasačke skupine, na koju upozorava Thomas Schüller, rezultat je upravo Franjine politike, on je u Kardinalski zbor unio veću raznolikost birajući kardinale iz »rubnih« dijelova svijeta, uključujući Aziju, Afriku i Latinsku Ameriku. Time je otvorio prostor da u konklavi sudjeluju glasovi koji donose drukčije pastoralne i životne perspektive.

Schüllerova primjedba o heterogenosti glasačke skupine točna je, Franjina imenovanja kardinala iz Afrike, Azije i Latinske Amerike učinila su konklavu raznolikijom nego ikad prije. To nije samo izbor pape, nego i smjera: Hoće li Crkva biti globalna i inkluzivna ili više fokusirana na obranu tradicije? Papa iz Afrike, na primjer, Peter Turkson ili Robert Sarah, bio bi simboličan i praktičan odgovor na rast Crkve u tom dijelu svijeta, ali izbor će ovisiti o viziji, a ne samo o geografiji.

Globalni kontekst, ratovi, klimatska kriza, polarizacija, čini ovu konklavu geopolitički značajnom. Novi papa bit će ne samo duhovni vođa, nego i glas u svjetskim krizama. Ova konklava mogla bi definirati ulogu Vatikana u idućem desetljeću: nastavak Franjinih reformi ili povratak konzervativnijem pristupu.

Franjin pontifikat bio je prekretnica, a njegova smrt i nadolazeća konklava bacaju svjetlo na ključno pitanje: Može li Crkva biti i vjerna svojoj tradiciji i relevantna u svijetu koji se brzo mijenja? Odluka kardinala u konklavi neće biti samo o imenu rimskog biskupa, nego i o viziji Crkve u 21. stoljeću.