Prema podacima UNHCR-a, dostupnim u četvrtak, 17. ožujka, više od 3,1 milijun ljudi izbjegao je iz Ukrajine pred ratnim razaranjima od 24. veljače. Kako je Isusovačka služba za izbjeglice (JRS) jedna od organizacija koja već više od 40 godina radi s izbjeglicama i pomaže im, a napose u njihovoj integraciji, razgovarali smo s ravnateljem JRS-a u jugoistočnoj Europi, paterom Stankom Pericom.

Plan integracije

Dogovorili smo se da nam odgovori mailom te nam donosi informacije o prihvatu izbjeglica u Hrvatskoj, ali i susjednim zemljama. Govori i što JRS čini u Lavovu, u Ukrajini, gdje također imaju ured. Dotaknuli smo se i drugih zemalja iz kojih ljudi pristižu u Hrvatsku i Europu te Stanko Perica podsjeća da uz rat u Ukrajini bukte i sukobi u Jemenu i Etiopiji, iz fokusa su ispali i događaji u Afganistanu, dok je konstantna kriza u Venezueli i ranije teško dopirala do očiju javnosti.

Koliko je ljudi iz Ukrajine stiglo u Hrvatsku od početka ruskog napada na Ukrajinu 24. veljače, prema podacima JRS-a? Na koje je načine Isusovačka služba za izbjeglice uključena u njihov prihvat?

– Dosad ih je pristiglo više od 7 tisuća, a očekuje ih se do 20 tisuća u narednim tjednima. Mi u ovoj fazi posredujemo kod pronalaska smještaja i pružamo logističku pomoć udomiteljskim obiteljima.

Preko društvenih mreža apelirali smo na solidarnost i javilo nam se mnogo ljudi koji nude smještaj i druge vrste asistencija. Naša je specijalnost integracija izbjeglica, a taj proces bi trebao započeti što je prije moguće.

U prvom koraku važno je ljude zbrinuti u individualnom smje štaju, a izbjegavati kolektivni smještaj. Valja im omogućiti da što prije započnu s, koliko je moguće, normalnim životom. To podrazumijeva pronalazak radnog mjesta, nastavak pohađanja škole i fakulteta te regulaciju socijalnih prava. Tako se nadvladava trauma i izbjegava fenomen naučene bespomoćnosti koja ljude dugoročno blokira.

U našem operativnom timu, koji se sastoji od socijalne radnice, pravnice i prevoditelja, pristupamo individualno potrebama korisnika te zajedno s njima razvijamo plan integracije. Plod su brojni ljudi koji su zavoljeli Hrvatsku, ovdje rade, školuju se i svojim angažmanom daju primjer životnog optimizma i beskrajne energije.

Vjerujem da će tako biti i s Ukrajincima koji će izabrati ostanak u Hrvatskoj. Njihova će integracija biti olakšana zbog sličnosti jezika i kulture, no svejedno će zahtijevati strpljivost i stručnost.

Pozivam zato čitatelje koji su ugostili izbjeglice da nas preko društvenih mreža kontaktiraju, ako im je potrebna bilo kakva pomoć. Tu smo da u ovoj situaciji pomognemo svojim znanjem, iskustvom i sredstvima kojima raspolažemo.

JRS u jugoistočnoj Europi djeluje i u BiH, Kosovu, Makedoniji i Srbiji. Imate li podataka kakva je situacija u tim državama s prihvatom izbjeglica?

– Izbjeglica je ondje manje nego u Hrvatskoj, jer im je pravni status izvan EU-a kompliciraniji. Bez vize mogu u tim zemljama boraviti samo mjesec dana ili eventualno do tri mjeseca. Ipak, dolaze uglavnom oni koji su tamo rodbinski povezani.

Iznimka je jedna veća grupa u BiH, koja je pristigla u Međugorje. Riječ je o 193 osobe, od kojih je 88 djece. Svi su smješteni u obiteljima, a materijalno im pomaže Crveni križ. Jedno domaćinstvo je ondje ugostilo čak 18 osoba.

I mi smo im pomogli kupnjom namirnica te se stavili na raspolaganje, pa ćemo, ako ostanu kroz duži period, ondje provoditi integracijske radionice. Djeca zasad nastavu prate online iz Ukrajine, a lokalni frizeri i stomatolozi su im svima ponudili besplatne usluge.

Međutim, ako se pravni okvir ne promijeni, oni će uskoro morati napustiti BiH. Nekoliko ukrajinskih obitelji je i u drugim krajevima BiH, a smješteni su kod rodbine. U Srbiji ih je oko dvije tisuće, smješteni su kod prijatelja, rođaka te manji broj u hostelima.

U Makedoniji je vrlo mali broj Ukrajinaca također smješten kod rodbine, a na Kosovo su ovaj tjedan pristigle prve dvije obitelji, i one rodbinski povezane s tom zemljom.

Kultura solidarnosti

Najviše izbjeglica iz Ukrajine odlazi u Poljsku, ali i druge susjedne države, Rumunjsku i Mađarsku, gdje također djeluje JRS.

– Te su zemlje pokazale veliku solidarnost, no polako dolaze do ruba svojih snaga, pa će i njima biti potrebna pomoć. U Poljskoj nema naselja, niti značajnije institucije, koji nisu udomili izbjeglice. U narednom periodu će i njima biti potrebna pomoć pa se nadamo da će i ostale zemlje EU-a iskazati solidarnost i primiti veći broj izbjeglica.

Kolege iz Rumunjske i Mađarske nam se žale na odnos vlasti spram civilnog sektora u ovoj krizi. Baštini se mentalitet komunističkih vremena u kojem inicijativa građana nije bila dobrodošla te se brani pristup prihvatnim centrima, uskraćuju informacije, izostaje koordinacija.

Šteta je ne iskoristiti ovaj val solidarnosti i empatije i ne poticati udruge i građane da se maksimalno angažiraju. Ovo su situacije koje vraćaju vjeru u čovječanstvo, koje mogu biti katarza naših individualističkih i konzumerističkih svjetonazora.

No, uz pogrešnu politiku, to može biti i balon dobrih namjera koji će se brzo ispuhati i donijeti frustraciju lokalnom stanovništvu, a Ukrajincima getoizaciju i drugoklasnu ulogu u društvu. Na granicama su trenutno prisutni brojni humanitarci iz čitave Europe koji koordiniraju slanje izbjeglica u svoje zemlje.

Dok je u prvom valu prevladavalo urbano stanovništvo koje je mobilnije i snalažljivije, sada je sve više starijih i nemoćnih osoba iz ruralnih krajeva koje zahtijevaju posebnu skrb. No, val solidarnosti za sada uspijeva iznijeti čitavu tu situaciju.

Osim Ukrajine, iz kojih još država izbjeglice dolaze u Hrvatsku, ali i Europu?

– Dosad su prevladavale izbjeglice iz Afganistana, ali i iz drugih zemalja Bliskog istoka i sjeverne Afrike. Trenutna situacija sklanja fokus s njih, ali se nadam da će nam ujedno ovo svima biti prilika za promišljanje naših integracijskih sposobnosti i redefiniranje imigracijske politike.

Hrvatska je dosad bila zemlja s ponajmanje udijeljenih azila po broju stanovnika u EU-u. Snažan fokus je bio na zaštitu granice i za to su se izdvajala golema materijalna sredstva, dok je humanitarni aspekt bio u drugom planu.

JRS je partner Agencije Europske unije za azil (EUAA) i Međunarodne katoličke komisije za migracije (ICMC) te zajedno provodimo preseljenja izbjeglica iz Turske u europske zemlje. Potrebe su goleme i većina europskih zemalja sudjeluje u tim brižno planiranim preseljenjima.

Nažalost, Hrvatska zadnjih godina ne sudjeluje u tom programu. Sigurnosno pitanje je zasigurno važno, no moralna je obveza pomoći potrebitima ako smo to u stanju učiniti. Živimo u svijetu punom ratova i progona, ali jednako tako u nikada bolje humanitarno organiziranom sustavu.

Nije teško identificirati one kojima je pomoć zaista potrebna i doći do njih. Velika većina izbjeglica nalazi se u zemljama u razvoju, koje to ekonomski teško podnose. Prihvaćanjem izbjeglica pomaže se tim zemljama, pomaže se samim izbjeglicama jer ih se oslobađa potrebe prelaska raznih opasnih ruta, ali se i u zemljama primateljicama rađa kultura solidarnosti, empatije, zajedništva, koja je protulijek kulturi jala, korumpiranosti i egoizma.

Projekt MUZA

U rujnu 2020. godine razgovarao sam s Jankom Gredeljom, voditeljem ureda JRS u Hrvatskoj, koji mi je tada rekao da je koronavirus program za izbjeglice u Hrvatskoj i u svijetu stavio na čekanje. Kakva je situacija danas?

– U prihvatnim centrima u Hrvatskoj i dalje su na snazi stroga pravila zaštite od koronavirusa tako da nam ondje nije omogućen pristup. Izuzev toga, život se nastavio, a mi smo intenzivirali naše programe integracije. Provodimo veliki projekt pod nazivom »MUZA – Migranti U Zajednici«.

Svrha mu je smanjiti i spriječiti socijalnu isključenost te potaknuti integraciju izbjeglica. Proširili smo mrežu volontera koji subotom drže školske instrukcije djeci i organiziraju kulturne posjete po Hrvatskoj. Organiziramo tečajeve hrvatskog jezika, prekvalifikacije, pružamo pravnu i psihosocijalnu pomoć. Uz malo truda uspijevamo postići da ti ljudi ne budu teret, već dodatna vrijednost našeg društva.

S druge strane, broj prisilno raseljenih osoba raste iz godine u godinu. Uz rat u Ukrajini bukte i sukobi u Jemenu i Etiopiji, iz fokusa su ispali i događaji u Afganistanu, dok je konstantna kriza u Venezueli i ranije teško dopirala do očiju javnosti.

Mislim da bi veća zainteresiranost i angažman oko unesrećenih za sve bio inspirativan i formativan. Naši volonteri koji prvi put posjete izbjegličke kampove u BiH redovito bivaju ganuti susretom s tim ljudima, te mijenjaju svoju životnu percepciju, relativiziraju svoje dotadašnje probleme, iznova postavljaju vlastite životne prioritete.

Uravnotežen i stabilan život je onaj koji je sposoban dotaknuti margine. Mislim da bi zato naše društvo trebalo mnogo više poticati kulturu volontiranja i angažman civilnog sektora.

Ured u Lavovu pod pritiskom

Isusovačka služba za izbjeglice prisutna je u Lavovu, u Ukrajini. Jeste li u kontaktu s njima?

– Da, imamo redovite koordinacijske sastanke unutar naše mreže JRS-a. Ured u Lavovu izložen je najvećem pritisku, do te mjere da često nemaju na raspolaganju slobodnu osobu koja bi sudjelovala na našim online sastancima.

Ondje dočekuju raseljene osobe iz juga i istoka zemlje, pružaju im sigurno mjesto za okrjepu i odmor nakon bijega u opasnim uvjetima. Za većinu taj centar služi kao tranzitna točka, jer mnogi žele nastaviti svoje putovanje.

No, dok su ondje, osiguravamo im krevet, hranu, lijekove, sanitarni čvor i pristup praonici rublja. Pružamo im i psihološku i pastoralnu potporu, jer mnogi imaju rodbinu i prijatelje na području gdje se odvijaju neprijateljstva, što im predstavlja ozbiljan psihološki teret.

Uredu u Lavovu čitava naša mreža nastoji biti na raspolaganju, ponajviše kroz materijalnu pomoć i interventna sredstva koja im se šalju. Ovakve situacije pokazuju kako je važno da postoje specijalizirane humanitarne organizacije koje raspolažu logistikom, iskustvom i internacionalnom mrežom. Zato smo u stanju pomoći brzo i efikasno i spriječiti mnogo patnje i boli.

Rat je poraz čovječnosti

Papa Franjo snažno poziva na prekid rata te je poslao dvojicu kardinala u Ukrajinu, Konrada Krajewskog i Michaela Czernyja. Koju kršćansku poruku poslati dok traje rat u Ukrajini?

– Da, uz njih su ondje i predstavnici vatikanske Sekcije za migrante, koja prati sve humanitarne krize na svijetu i intervenira diplomatski i materijalno. S kršćanskog, a i ljudskog aspekta, rat je strašna pojava, poraz čovječnosti.

U svojoj zadnjoj enciklici »Fratelli tutti« papa Franjo piše da svaki rat ostavlja naš svijet gorim nego što je bio prije te da je rat zapravo sramotna predaja i poraz pred silama zla. Na poseban način mi je žao Pravoslavne crkve koju ovaj rat pogađa, kako kroz stradanje vjernika tako i kroz eskalaciju unutarcrkvenih podjela.

Tragična je i činjenica da je u posljednjih osamdesetak godina u Europi vladao mir, a jedini ratovi su bili oni devedesetih godina u našoj regiji i ovaj ukrajinski. Ratovalo se, dakle, ondje gdje se susreću kulture Istoka i Zapada, gdje bi očekivali da ćemo iz iskustva suživota postati stručnjaci za mirno rješavanje sporova.

No i na Zapadu smo zadnjih godina bili svjedoci stimuliranja netolerancije. Napose je strah od migranata iskorištavan u političke svrhe, pri čemu se pozivalo na navodnu zaštitu kršćanskih vrijednosti.

Kršćanska je temeljna vrijednost, međutim, neotuđivo dostojanstvo svake osobe. Kršćanska kultura nije skup muzejskih eksponata, već kultura susreta, što je sintagma koja obilježava pontifikat pape Franje.

Ovaj rat pokazuje koliko smo daleko od takve kulture, ali se ujedno nadam da će uskoro završiti i biti nam svima poticaj da se više međusobno cijenimo i da nam ratovi više ne budu prihvatljive alternative.
P