Treći događaj Novog američkog stoljeća započeo je s misijom »Shock and awe«. Bile su to godine kada Francuzi i Nijemci nisu kao pudlice slijedili Angloamerikance u baš sve njihove ilegalne pohode, kada su u NATO-u postojali disonantni i neodlučni glasovi, kada su Rusi i Kinezi bili preslabi i nevažni da bi se glasnije usprotivili – vrijeme danas znano i kao doba doktrine »Rata protiv terora«.

Nakon 9/11 i invazije na Afganistan, datum 19. ožujka 2003. tamnom krvavocrvenom upisan je u povijest najnovijeg doba, onog u kojem su konkurencijom neometane Sjedinjene Američke Države trebale potvrditi svoj status jedine istinske svjetske sile. Zračni napadi sa stotinama raketa upućenih na večernji Bagdad te su srijede krenuli s brodova u Perzijskom zaljevu, uništavajući vojne objekte, telekomunikacijske centre, prometnice i ljude, da bi naposljetku poslužili samo kao preludij za invaziju na Irak koja će u partnerstvu Amerikanaca i Britanaca započeti dan kasnije.

Iz istine u pokvarenu laž

Klin se klinom izbija, rekao bi američki predsjednik George Bush u svom televizijskom performansu da su on i njegov ratni tim umjesto zazubica imali trunku iskrenosti ili osjećaja za ironiju. Gledanje video-snimke bombardiranja Bagdada i dvadeset godina kasnije izaziva onaj elementarni, egzistencijalni strah i duboku potresenost, a premda realnost u kojoj su se našli stanovnici Iraka ne možemo opisivati, sa sigurnošću možemo reći da oni armagedon nad svojim glavama nisu shvatili kao »oslobođenje iračkih naroda i branjenje svijeta od iznimne opasnosti« kakvog ga je najavljivao njihov moćni napadač.

Kleta sudba Iračana ranih nultih nije bačena preko noći. Prokletstvo koje je vladalo Irakom najprije je uživalo povjerenje svojih nekadašnjih kolonizatora i njihovih nasljednika, a potom je nacionalistički vladar Saddam Hussein još početkom odvratnih 1990-ih godina od Zapadnog confidantea postao neprijateljem na kojeg će se njegovi dotadašnji sponzori namjeriti. Iako su ga podržavali i naoružavali u ratu protiv revolucionarnog Irana, dopuštajući svom partneru i korištenje zabranjenog kemijskog oružja, američke vlasti podržane Ujedinjenim narodima na nasilnog su se iračkog predsjednika prvi put okomile u Zaljevskom ratu, poslije iračke okupacije Kuvajta 1990. Ovaj je rat u kolektivnom pamćenju ostao po dva ratna zločina i jednoj velikoj laži – Autocesti smrti, bombardiranju utočišta Amiriyah i svjedočanstvu djevojke Nayire o vađenju djece iz inkubatora koju čini iračka vojska – no ne i po Husseinovom svrgavanju, s obzirom na to da se američki predsjednik George H. W. Bush tada nije usudio prekoračiti ovlasti misije UN-ovog Vijeća sigurnosti. Kako se Bush stariji tih godina bavio važnijim poslovima, Hussein i njegovi Baatisti konsolidirali su svoju vlast, no ne bez opasnosti koju je predstavljalo periodičko iživljavanje nad Irakom i njegovim stanovništvom.

Pored bombardiranja kao što je ono iz 1998. u operaciji Pustinjska lisica, iračko su društvo tada devastirale brutalne i ciljane sankcije na trgovinu zbog kojih je nabavljanje hrane, lijekova, ali i najnužnije tehnologije bilo onemogućeno. U rijetkom medijskom istupu koji je zapamćen ostao kao nepobitan dokaz monstruoznosti američke vanjske politike i njenih psihopatskih lidera, tadašnja američka izaslanica u UN-u Madeleine Albright u televizijskom je intervjuu 1996. doslovno izjavila kako pola milijuna mrtve iračke djece, zajedno s još milijunom izgladnjelih Iračana, cijena vrijedna ispunjenja nečijih političkih ciljeva. Nepatvorenost zla koje je ovladalo najmoćnijim političkim aparatom na svijetu i njemu servilnim UN-om upregnulo je smrtonosni rasizam u najkonkretnijem smislu, usporedivim s najbrutalnijim praksama europskog novovjekovnog kolonijalizma i po svojim ciljevima, i po metodama, a ponajviše po genocidnim posljedicama.

Usprkos službenoj intervencionističkoj teoriji, sankcije i ekonomska deprivacija ne rezultiraju unutarnjim promjenama, pa tako nisu ni u Iraku koji je na svjetskoj političkoj karti još uvijek bio Husseinov. U pohodu na konačno satiranje arapskog satrapa i resurse na kojima sjedi, momentalnu iskrenost Albright zamijenile su gebelsovske goleme laži koje su se, da bi bile pogodne za konzumaciju javnosti, pripremale duže nego što to, kako se kaže, radi bolestan čovjek pri velikoj nuždi. U laboratoriju obavještajnih i tajnih službi, tog demokraciji antipodnog stroja, skuhao se spačkani narativ o tzv. »oružjima za masovno uništenje« (weapons of mass destruction, WMD) u Husseinovim skladištima koji je takav, prepun insinuacija, nedokazanih tvrdnji i jezičnih manipulacija, predstavljen plebsu. Odabrana je fraza bila dovoljno apstraktna da bi u teoriji mogla označavati sve i svašta, od biološko-kemijskih pa do nuklearnih, ali i konvencionalnih oružja, a niskost kriterija kojima bi se ova tvrdnja mogla dokazati jednom kada čizme stupe na iračko tlo bila je obrnuto proporcionalna strahotama koje su se u glavama Amerikanaca evocirale nakon najznačajnijeg terorističkog čina u povijesti njihove nacije.

»Jednostavno rečeno, nema dvojbe da Saddam Hussein sada posjeduje oružja za masovno uništenje. Nema dvojbe da ih sakuplja za korištenje protiv naših prijatelja, saveznika i protiv nas«, mlatio je Dick Cheney, Bushov potpredsjednik u kolovozu 2002. godine. SAD je istovremeno prijetio međunarodnoj Organizaciji za zabranu kemijskog oružja (OPCW) i njenom predsjedniku Joseu Bustaniju jer su na miran način, točnije inspekcijama, pokušavali utvrditi istinu o iračkom arsenalu, što bi potencijalno ugrozilo realizaciju plana u pripremi. Vrhunac američke laži izveden je 5. veljače 2003. godine u UN-ovom Vijeću sigurnosti, kada je državni tajnik Colin Powell zaslužio Oscara za svoje mahanje slavnom epruveticom uvjeravajući članove Vijeća kako Irak, suprotno informacijama koje je posjedovao, ima biološka oružja. Mada je argumentacija proratnog angažmana promijenjena u »moramo napasti jer ne možemo riskirati iako sa sigurnošću ne možemo potvrditi irački WMD«, Powellovo je svjedočenje zapamćeno kao jedno od najbesramnijih epizoda u povijesti UN-a, zločin za koji njegov počinitelj niti itko drugi nije odgovarao.

Podmazivanje rasizmom

Operacija Iračka sloboda kontra diktature koju je Zapad pomagao zidati zapaljena je »šokom i zaprepaštenjem«, a gorjeti je nastavila na propagandnom ulju koje je rat pogonilo. Groteskna glorifikacija spektakla uništavanja i smrti preuzeta je kao omiljeni žanr korporativnih medija čiji su analitičari klicali u čast vlastite vojne moći i u neprimjerenom terminu onanirali na eksplozije američkog imperijalizma. Odvraćajući od činjenice da sijanje terora i straha po Iraku nije proglašeno terorizmom, nego – dapače – borbom protiv ove pojave, ratni huškači i visokopozicionirani plaćenici iz studija su milijunima Amerikanaca propovijedali bogojavljenje Busha juniora koji je s autoritetom nastavio obiteljski biznis u inozemstvu.

Uz to, medijska kampanja protiv Saddama Husseina poprimila je tolike razmjere da je većinu američkih građana uvjerila kako je upravo on odgovoran za avionska slijetanja u utrobu falusnih simbola američke ekonomske moći. Prema istraživanju Washington Posta iz 2003., 69 posto ispitanih vjerovalo je da je Saddam Hussein osobno uključen u rušenje World Trade Centra, a 82 posto kako je Hussein pomagao vođi Al Kaide, za napad odgovornom Osami Bin Ladenu. Bush i njegov krvoločni kabel na ovu su prevaru računali pa, bez ikakvih dokaza povezavši iračku vlast i Al Kaidu, digli narodnu podršku za neokolonijalno sakaćenje druge strane svijeta.

Igranje na rasistički antiarapski sentiment i jeftinu igru asocijacija neciviliziranost – muslimani – terorizam ispostavilo se punim pogotkom. Irak je opisivan kao monstruozna kreacija, a Iračani istovremeno kao monstruozna bića koja snose kolektivnu odgovornost za zločine svojih lidera te žrtve diktature kojima će bombe blagoglagoljivog SAD-a donijeti demokraciju. Premda je američka bušotina slobode već bila zabodena u afganistansko tlo, jastrebovima iz zapadnog krila Bijele kuće jedan rat nije bio dovoljan. Kako su pokazali dokumenti korespondencije između Busha i britanskog premijera Tonyja Blaira, pripreme za napad na Irak krenule su netom po početku afganistanske avanture, a nakon što su Amerikanci i Britanci uvjereni u krhkost nacionalne sigurnosti, put zapadne Azije ponovno su krenuli transportni avioni ispunjeni luzerima čije će maskirne uniforme uskoro zaprljati krv iračkih vojnika i civila.

Bosnizacija Iraka

Teško je pronaći precizne i vjerodostojne podatke o broju tijela kojih je neživima, direktno ili indirektno, ostavila američko-britanska mašina smrti. Dok okupatorima to nije bilo u interesu, Iračani se trivijalnim stvarima poput statistike nisu bili u stanju baviti, no smatra se kako je u prve četiri godine rata od njegovih posljedica umrlo milijun Iračana, civila i vojnika. Prema različitim, nažalost samo procjenama, ta je brojka do danas dosegla do maksimalnih 2,5 milijuna, što uključuje i epiloge izvana nabildanog građanskog rata protiv Islamske države/Daeša.

Ono što sa sigurnošću možemo reći je da su u Iraku (koji je 2000. godine imao 25 milijuna stanovnika), civili umirali u desetostruko većem broju nego angloamerički nasilnici čak i prema ultrakonzervativnim podacima. Par stotina tisuća »slobodarskih« snaga prouzročilo je bijeg nekoliko milijuna izbjeglica za koje je život u režimu Saddama Husseina bio utopija naspram onog što je nastalo nakon njegove promjene. Hussein je ubrzo svrgnut, zatim i smaknut, a nakon sistematskog demontiranja njemu lojalnih institucija, uključujući vojsku Iraka, slijedio je kolaps svih načina na koje je iračko društvo obavljalo svoje osnovne funkcije. Stoga je američki politički vrh pokušao sklepati niz poslušničkih no kratkotrajnih vlasti koje nisu imale niti legitimitet, niti kadrovske i stručne kapacitete za iznošenje novog državotvornog projekta. Dijelovi iračke dijaspore, čije su buržoaske i političke elite ušle u pakt s vragom, zadovoljili su se povratkom u zemlju svoje mladosti i predaka te u toj interesnoj zavjeri sjeli na pozicije najnovijeg kompradorskog guvernata s kojih su sustavno pljačkali Irak i njegove resurse.

I danas irački narodi grcaju u problemima koje klika na vlasti, čijom je korupcijom prožeta svaka sfera društva, ne može riješiti. Konsenzus dvadeset godina nakon uspostave novog reda kaže da politička ostavština rata i njegovih profitera onemogućuje fizičku obnovu i nekakav novi nacionalni preporod. Uvezeni sistem umjesto demokratizacije pojačao je, eksploatirao i kodificirao ekonomske, vjerske i etničke sukobe, što je u konačnici pridonijelo stvaranju paramilitarnih skupina koje su se htjele okoristiti općim kaosom i kulturno utkanim antiameričkim sentimentom. Al Kaida, Daeš i ostale militantne snage okrenule su se najreakcionarnijim ideologijama da bi mobilizirale stanovništvo za svoj interes, no bez obzira na izostanak značajnih oružanih bitki, još uvijek aktualna vojna okupacija sjevera Iraka, odnosno Iračkog Kurdistana (odmah pored okupiranog sjevera Sirije) bez dvojbe određuje političku klimu u ovoj državi. Ne obazirući se na želje svojih domaćina i činjenicu da su snage Islamske države uvelike poražene još prije pet godina, američki ministar obrane Lloyd Austin početkom ovog mjeseca otputovao je u Bagdad, gdje je kazao kako će američka vojska ostati u zemlji da bi nastavila borbu protiv Daeša. Procjenjuje se kako se u Iraku trenutno nalazi 2.500 vojnika koji uglavnom operiraju kao »savjetnici« domaćim režimskim snagama.

Prelivene margine

Iako će sa sigurnošću povijesnog odmaka mnogi američki političari invaziju na Irak – uz različitu jačinu opisnog pridjeva – opisati »pogreškom«, najtočnija definicija ovog rata govori kako se radi o dobro smišljenom kriminalnom poduhvatu koji je, bar što se strateških ciljeva tiče, uvelike postigao ono što su njegovi arhitekti zacrtali. Kada otpušemo maglu stvorenu oko pravih uzroka i povoda rata, prepoznajemo obrise starog imperijalističkog plana koji je ekonomsku i političku supremaciju nad pokorenim teritorijem htio ostvariti vojnom okupacijom, ekspanzijom političkog utjecaja, kontrolom nad naftom i ostalim prirodnim bogatstvima. Također, uništenje nasljeđa baatizma iskorišteno je za jačanje Izraela čije su vlasti kao manijaci navijali za odrubljivanje Husseinove glave, a osim za jeftine stranačke poene kod kuće, profit za vojno-industrijski kompleks i obično zadovoljavanje sadističkih poriva, rušenje Iraka trebalo je poslužiti kao poluga protiv američke opsesije Irana.

Irak je stoga trebao biti uvod u razdoblje kojim će Amerika kao svjetski policajac moći maltretirati koga god hoće, bez vidljivog oponenta na međunarodnoj pozornici. »Moramo prihvatiti odgovornost za jedinstvenu ulogu Amerike u očuvanju i proširenju međunarodnog poretka u skladu s našom sigurnosti, našim prosperitetom i našim principima. Politika vojne snage i moralne jasnoće nužna je da bi Sjedinjene Države nadogradile uspjeh iz ovog stoljeća i osigurale našu sigurnost i našu veličinu u sljedećem«, glasio je isječak iz dokumenta koji su 1997. potpisali kasniji najbliži suradnici Georgea Busha mlađeg, nagoviještajući ekstremističku politiku budućeg Republikanskog kandidata. Utjecajna neokonzervativna ekipa okupljena u think-tanku Project for the New American Century – Dick Cheney, Donald Rumsfeld, Paul Wolfowitz, Bill Kristol, Robert Kagan, John Bolton – svojim je žudnjama nacrtala jasan plan: očvršćivanje unipolarne dominacije i diktature temeljene na čistoj moći.

Ipak, moć nije bila lijek za neželjene efekte Drugog Zaljevskog rata koji su se prelili preko svih dotad znanih gabarita i margina te kreirali nerješivu krizu s mnogo većim, opasnijim, dubljim i dalekosežnijim posljedicama negoli su bile dotad. Bezumni napad na Irak situaciju u toj zemlji izvadio je iz njenog lokalnog konteksta, razbio njen politički ekosustav, a proturječja dotad ograničena na internu problematiku podigao u globalni oružani sukob s nesagledivim pojavama, bilo u geografskom ili općedruštvenom smislu. Pomicanje ustanovljenih parametara uključivanjem masovnih količina novca, oružja i ljudstva na položeni je ulog djelovalo poput nekontroliranog steroidnog rasta, u kojem su sredstva ubrzo postala disproporcionalna eventualnom pobjedničkom plijenu. Kod takve spirale u bezdan svako zaključivanje »preduboko smo unutra, ne možemo se sada povući« rezultiralo je čudovišnim poremećajima koji su nepovratno promijenili svjetsku politiku.

Limiti nasilja

Kod evaluacije propasti »vječnih ratova« u Afganistanu i Iraku, očigledno je da su konačni američki neuspjesi srozali ugled i strah pred vojnom i političkom snagom sad već bivšeg unipolarnog hegemona. Nemoć i nefunkcionalnost nove iračke države najbolje se ogleda u činjenici da se usprkos brojnim pokušajima ne mogu riješiti prisutnosti američkih trupa i naredbodavaca, kao što je to bio slučaj prije tri godine kada je irački parlament izglasao protjerivanje njihovih vojnika. Trumpovo ubojstvo iračkog političara Al Muhandisa na putu prema mirovnim pregovorima Irana i Saudijske Arabije koje je prethodilo tom parlamentarnom proglasu pokazalo je koliko Amerika štuje Iračane i njihove demokratske napore, kao i pokušaje uspostave mira u regiji.

Nažalost, mlađi Bush, Cheney, Powell, Condoleezza Rice, Tony Blair, Alastair Campbell i ostali graditelji rata do kraja svog života neće pretrpjeti ništa neugodnije od dvije cipele koje lete prema njihovim glavama. Neprijaznosti ovim ratnim zločincima neće prouzročiti niti Međunarodni klokanski sud koji se u dvadeset godina nije usudio podići optužnice za pomno provedeno uništenje jedne srednje velike zemlje. No, ponižavanje Iraka ostat će gornji limit ovostoljetnog američkog nasilja koje zapadnu Aziju nije uspjelo pretvoriti u svoje dvorište zvano Bliski istok. Gledajući kako Amerika halapljivo grize ogromne zalogaje pite »Natjecanje velikih sila« dok im »Rat protiv terora« još stoji u grlu, već sada znamo da ćemo smrt gušenjem proglasiti citiranjem jednog njemačkog filozofa: Jedino što smo naučili iz povijesti je da nismo ništa naučili iz povijesti.

Crtice iz kulturalnog sjećanja

Rat u Iraku, poput Vijetnamskog rata nekoć, za generacije mladih ljudi predstavlja temeljni događaj u konstituciji kolektivnog političkog i njihovog osobnog identiteta, kao i njima prateće memorije. Irak je s vremenom postao tema o kojoj svaki Amerikanac barem načelno mora imati stav, a 2003. godina točka koja se pred političare i danas stavlja kao pitanje, nešto slično domaćem fenomenu »di si bio ‘91.?«. Američko je društvo tada bilo na početku shvaćanja koliko je njihov režim nedemokratski, no ta se naivnost tada uglavnom fokusirala na Republikansku partiju protiv čijih su ratova dizani masovni protesti. Premda je većina Amerikanaca podržavala invaziju, antiratna okupljanja u New Yorku i Chicagu bila su izrazito posjećena, kao i ona u europskim gradovima Rimu, Londonu, Berlinu. No bez ikakve političke snage, bez podrške oporbenih političara i ljudskopravaških NVO-ova poput utjecajnih Amnesty Internationala ili Human Rights Watcha, prosvjedi nisu uspjeli zaustaviti zahuktalu ratnu mašinu na putu prema istoku.

Patnju Iračana koju nije mogao spriječiti, ostatak je svijeta morao pratiti posredno, kroz traumatične epizode kojima se i danas ilustrira kulturalna povijest te bliske prošlosti. Procurene fotografije iz iračkog zatvora Abu Ghraib i danas kao artefakti iz samog pakla govore o izopačenosti američkih vojnika koji su tamošnje zatočenike brutalno zlostavljali, pa njihovu muku naslađujući se ovjekovječili. Deformirana djeca iz Faludže i danas svojim tijelima svjedoče nikad sankcioniranom zločinu, ispaljivanju 2.600 tona bombi i ostale municije s osiromašenim uranijem koje su iračka naselja pretvorila u radioaktivno smetlište. Svijet se sjeća i iračkog novinara Muntadara al Zaidija koji je postao domaći heroj kada je u Bagdadu na američkog predsjednika Busha bacio svoje cipele vičući: »Ovo je oproštajni poljubac iračkog naroda, pseto!«

Međutim, najveću potvrdu nakaznog rata svjetska je javnost dobila 2010. kada je Wikileaks objavio snimku s američkog borbenog aviona Apache koja na nadrealan način prikazuje svu perverziju okupatora. Na videozapisu naziva »Kolateralno ubojstvo« iz srpnja 2007. vidi se kojom se lakoćom kukavice iza ekrana odlučuju igrati boga i počiniti ratni zločin nad civilima, među kojima su se nalazila i dva novinara Reutersa. Svi pokušaji američkih službi da onemoguće objavljivanje i distribuciju ovog dokumenta propali su, no odmazda nad onima koji su pokazali nadljudsku hrabrost kontra imperijalnog behemota nije izostala. Zvizdačica Chelsea Manning, koja je osnivaču Wikileaksa Julianu Assangeu proslijedila klasificirane dokumente, tek je Obaminim pomilovanjem izbjegla 28 od ukupnih 35 godina zatvorske kazne, dok je Assange i danas žrtva besramnog i ilegalnog postupanja angloameričkih sudova koja već četvrtu godinu proživljava teror najrigoroznijeg britanskog zatvora Belmarsh.