Spektakularni govor kanadskog liberalnog premijera Marka Carneya na Svjetskom ekonomskom forumu (WEF) u švicarskom Davosu snažno je odjeknuo u svjetskim medijima, i to sasvim zasluženo vjerojatno najžešće kontrirajući agresivnim porukama američkog predsjednika Donalda Trumpa i njegovog viđenja budućeg svijeta. Nelagoda, strah, frustracija i frazeologija zbog Trumpovog posezanja za danskim Grenlandom s najavama carinskim sankcija za zemlje koje se tome usprotive mogle su se isčitati iz većine obraćanja europskih čelnika. Trumpovo reteriranje od Grenlanda i carinskih kazni bilo je olakšanje za izmorene lidere iz EU. Carney je, za mnoge, sasvim neočekivano, održao ohrabrujući govor za Europu i svijet –  ispraćen je ovacijama indikativno apostrofirajući da „srednje sile” poput Kanade više ne mogu zatvarati oči pred očitim urušavanjem globalnog poretka. Analitičari Carneyev govor ocijenili su kao antologijski,  neki čak uspoređujući ga s obraćanjem Winstona Churcilla uoči ulaska Velike Britanije u Drugi svjetski rat.

Izdvajamo najupečatljivije dijelove obraćanja kanadskog premijera:

– Veliko mi je zadovoljstvo – i dužnost – biti s vama u ovom prijelomnom trenutku za Kanadu i svijet. Govorit ću o pukotinama u svjetskom poretku, o kraju ugodne fikcije i svitanju brutalne stvarnosti u kojoj geopolitika velikih sila više nije sputana. Ipak, tvrdim da druge zemlje, osobito srednje sile poput Kanade, nisu nemoćne. One imaju moć izgraditi novi poredak koji integrira naše vrijednosti, poput poštovanja ljudskih prava, održivog razvoja, solidarnosti, suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti država. Moć onih koji su manje moćni započinje iskrenošću – započeo je Carney.

Tako je pisao Vaclav Havel

– Svaki dan shvaćamo da živimo u eri suparništva velikih sila. Da poredak utemeljen na pravilima blijedi. Da jaki čine što žele, a slabi trpe ono što moraju. Ova Tukididova izreka prikazuje se kao neizbježna — kao prirodna logika međunarodnih odnosa koja se ponovno nameće. A suočeni s tom logikom, snažna je sklonost zemalja da se prilagode kako bi opstale. Da se povinuju. Da izbjegavaju probleme. Da se nadaju kako će poslušnost kupiti sigurnost. Neće. Pa koje su nam mogućnosti?

Godine 1978. češki disident Vaclav Havel napisao je esej pod nazivom Moć nemoćnih. U njemu je postavio jednostavno pitanje: kako se komunistički sustav održavao?

Njegov odgovor započinje s trgovcem povrćem. Svakog jutra taj trgovac u izlog stavlja natpis: ‘Proleteri svih zemalja, ujedinite se!‘ On u to ne vjeruje. Nitko u to ne vjeruje. Ali svejedno stavlja natpis — kako bi izbjegao nevolje, pokazao poslušnost, uklopio se. I zato što svaki trgovac u svakoj ulici čini isto, sustav opstaje. Ne samo kroz nasilje, već kroz sudjelovanje običnih ljudi u ritualima za koje privatno znaju da su lažni.

Havel je to nazvao ‘životom u laži‘. Moć sustava ne dolazi iz njegove istine, nego iz spremnosti svih da se ponašaju kao da je istinit. A njegova krhkost proizlazi iz istog izvora: kada čak i jedna osoba prestane sudjelovati – kada trgovac s povrća ukloni natpis – iluzija počinje pucati.

Vrijeme je da tvrtke i države skinu svoje natpise. Desetljećima su zemlje poput Kanade napredovale unutar onoga što smo nazivali međunarodnim poretkom utemeljenim na pravilima. Pridružili smo se njegovim institucijama, hvalili njegova načela i koristili njegovu predvidljivost. Pod njegovom zaštitom mogli smo voditi vanjsku politiku temeljenu na vrijednostima.

REUTERS/Denis Balibouse/File Photo

Nalazimo se usred puknuća, a ne tranzicije

– Znali smo da je priča o međunarodnom poretku utemeljenom na pravilima djelomično lažna. Da će se najjači izuzimati kad im to odgovara. Da se trgovinska pravila provode asimetrično. I da se međunarodno pravo primjenjuje s različitom strogošću, ovisno o identitetu optuženog ili žrtve.

Ta je fikcija bila korisna, a osobito je američka hegemonija pomagala u pružanju javnih dobara: otvorenih pomorskih putova, stabilnog financijskog sustava, kolektivne sigurnosti i potpore okvirima za rješavanje sporova.

Zato smo stavili natpis u izlog. Sudjelovali u ritualima. I uglavnom izbjegavali prozivati raskorak između retorike i stvarnosti. Taj dogovor više ne funkcionira. Reći ću izravno: nalazimo se usred puknuća, a ne tranzicije. Tijekom posljednja dva desetljeća niz kriza u financijama, zdravstvu, energiji i geopolitici razotkrio je rizike ekstremne globalne integracije.

Vrijeme hegemona, vrijeme otpora

– U novije vrijeme velike sile počele su koristiti ekonomsku integraciju kao oružje. Carine kao polugu. Financijsku infrastrukturu kao sredstvo prisile. Opskrbne lance kao ranjivosti koje se mogu iskoristiti. Ne možete ‘živjeti u laži‘ uzajamne koristi kroz integraciju kada integracija postaje izvor vaše podređenosti. Multilateralne institucije na koje su se srednje sile oslanjale — WTO, UN, COP, arhitektura kolektivnog rješavanja problema — ozbiljno su oslabljene.

Kao rezultat toga, mnoge zemlje izvlače iste zaključke. Moraju razviti veću stratešku autonomiju: u energiji, hrani, kritičnim mineralima, financijama i opskrbnim lancima. Taj je poriv razumljiv. Zemlja koja se ne može sama prehraniti, opskrbiti energijom ili obraniti ima malo izbora. Kada vas pravila više ne štite, morate štititi sami sebe. No budimo realni kamo to vodi. Svijet tvrđava bit će siromašniji, krhkiji i manje održiv.

Postoji još jedna istina: ako se velike sile odreknu čak i privida pravila i vrijednosti u korist nesputanog ostvarivanja svoje moći i interesa, koristi „transakcionalizma“ postaju sve teže ponovljive. Hegemoni ne mogu beskonačno unovčavati svoje odnose. Saveznici će se diverzificirati kako bi se zaštitili od neizvjesnosti. Kupovati osiguranje. Povećavati mogućnosti. Time se ponovno gradi suverenitet — suverenitet koji je nekoć bio utemeljen na pravilima, ali će sve više biti usidren u sposobnosti da se izdrži pritisak.

Ovo klasično upravljanje rizicima ima cijenu. No trošak strateške autonomije, suvereniteta, može se i dijeliti. Zajednička ulaganja u otpornost jeftinija su od toga da svatko gradi vlastitu tvrđavu…Pitanje za srednje sile, poput Kanade, nije trebamo li se prilagoditi ovoj novoj stvarnosti. Moramo. Pitanje je hoćemo li se prilagoditi tako da jednostavno gradimo više zidove — ili možemo učiniti nešto ambicioznije.

Pexels / Kobe Boy

Geografija i članstvo nisu jamac sigurnosti

– Kanada je bila među prvima koje su čule poziv na buđenje, što nas je navelo da temeljito promijenimo svoj strateški položaj. Kanađani znaju da naša stara, ugodna pretpostavka kako nam geografija i članstvo u savezima automatski jamče prosperitet i sigurnost više ne vrijedi.

Naš novi pristup počiva na onome što je Alexander Stubb nazvao ‘realizmom utemeljenim na vrijednostima‘ — ili, drugim riječima, težimo biti načelni i pragmatični. Načelni u predanosti temeljnim vrijednostima: suverenitetu i teritorijalnoj cjelovitosti, zabrani uporabe sile osim kada je u skladu s Poveljom UN-a, poštovanju ljudskih prava. Pragmatični u priznavanju da je napredak često postupan, da se interesi razilaze i da ne dijele svi partneri naše vrijednosti.

Angažiramo se široko i strateški, otvorenih očiju. Aktivno se suočavamo sa svijetom kakav jest, a ne čekamo svijet kakav bismo željeli da bude…Snagu gradimo kod kuće. Otkako je moja vlada preuzela dužnost, smanjili smo poreze na dohodak, kapitalnu dobit i poslovna ulaganja, uklonili smo sve savezne prepreke trgovini među kanadskim provincijama i ubrzavamo ulaganja vrijedna bilijun dolara u energiju, umjetnu inteligenciju, kritične minerale, nove trgovinske koridore i šire. Udvostručujemo obrambenu potrošnju do 2030. godine, i to na način koji jača naše domaće industrije.

“Ako niste za stolom onda ste na jelovniku”

– U inozemstvu dogovorili smo sveobuhvatno strateško partnerstvo s EU, uključujući pristupanje SAFE-u, europskim aranžmanima za obrambenu nabavu. U posljednjih šest mjeseci potpisali smo još dvanaest trgovinskih i sigurnosnih sporazuma na četiri kontinenta. U proteklih nekoliko dana zaključili smo nova strateška partnerstva s Kinom i Katarom. Pregovaramo o sporazumima o slobodnoj trgovini s Indijom, ASEAN-om, Tajlandom, Filipinima, Mercosurom…

– Kada je riječ o Ukrajini, ključni smo član Koalicije voljnih i jedan od najvećih doprinositelja njezinoj obrani i sigurnosti po glavi stanovnika. Po pitanju arktičkog suvereniteta, čvrsto stojimo uz Grenland i Dansku te u potpunosti podržavamo njihovo jedinstveno pravo da odrede budućnost Grenlanda…U području umjetne inteligencije surađujemo s istomišljenim demokracijama kako bismo osigurali da na kraju ne budemo prisiljeni birati između hegemona i hiperskalera…

– Srednje sile moraju djelovati zajedno jer, ako niste za stolom, vi ste na jelovniku. Velike sile si mogu priuštiti da djeluju same. Imaju veličinu tržišta, vojni kapacitet i poluge za nametanje uvjeta. Srednje sile to nemaju.

No kada pregovaramo samo bilateralno s hegemonima, pregovaramo iz pozicije slabosti. Prihvaćamo ono što nam se nudi. Natječemo se jedni s drugima tko će biti popustljiviji. To nije suverenitet. To je gluma suvereniteta uz prihvaćanje podređenosti.

Vrijeme za srednje sile

– U svijetu suparništva velikih sila, zemlje između imaju izbor: natjecati se međusobno za naklonost ili se udružiti kako bi stvorile treći put s utjecajem. Ne bismo smjeli dopustiti da nas uspon tvrde moći zaslijepi pred činjenicom da će moć legitimiteta, integriteta i pravila ostati snažna — ako je odlučimo koristiti zajedno.

To me vraća Havelu. Što bi značilo da srednje sile ‘žive u istini‘?

To znači imenovati stvarnost. Prestati zazivati ‘međunarodni poredak utemeljen na pravilima‘ kao da još uvijek funkcionira kako je oglašeno. Sustav treba nazvati pravim imenom: razdoblje u kojem najmoćniji slijede svoje interese koristeći ekonomsku integraciju kao oružje prisile. To znači djelovati dosljedno. Primjenjivati iste standarde na saveznike i suparnike. Kada srednje sile kritiziraju ekonomsku prisilu iz jednog smjera, a šute kada dolazi iz drugog, mi i dalje držimo natpis u izlogu.

To znači graditi ono u što tvrdimo da vjerujemo. Umjesto da čekamo da hegemon obnovi poredak koji sam razgrađuje, stvarajmo institucije i sporazume koji funkcioniraju kako je opisano. I to znači smanjivati poluge koje omogućuju prisilu…

Nema više “stare Amerike”

– Kanada ima ono što svijet želi. Energetska smo supersila. Posjedujemo golema ležišta kritičnih minerala. Imamo najobrazovanije stanovništvo na svijetu. Naši mirovinski fondovi među najvećim su i najsloženijim investitorima na svijetu. Imamo kapital, talent i vladu s golemim fiskalnim kapacitetom da djeluje odlučno. I imamo vrijednosti kojima mnogi drugi teže.

Kanada je pluralističko društvo koje funkcionira. Naš javni prostor je glasan, raznolik i slobodan. Kanađani ostaju predani održivosti. Stabilan smo i pouzdan partner — u svijetu koji je sve samo ne stabilan — partner koji gradi i cijeni dugoročne odnose.

Kanada ima još nešto: svijest o tome što se događa i odlučnost da u skladu s tim djeluje. Razumijemo da ovo puknuće zahtijeva više od prilagodbe. Zahtijeva iskrenost o svijetu kakav jest.

Mi skidamo natpis s izloga. Stari se poredak neće vratiti. Ne bismo ga trebali oplakivati. Nostalgija nije strategija. Ali iz pukotine možemo izgraditi nešto bolje, snažnije i pravednije. To je zadaća srednjih sila, koje imaju najviše izgubiti u svijetu tvrđava i najviše dobiti u svijetu istinske suradnje.

Moćni imaju svoju moć. Ali i mi imamo nešto – sposobnost da prestanemo glumiti, da imenujemo stvarnost, da gradimo snagu kod kuće i da djelujemo zajedno. To je put Kanade. Biramo ga otvoreno i samouvjereno. I to je put široko otvoren svakoj zemlji koja je spremna krenuti njime zajedno s nama – zaključio je kanadski premijer Mark Carney.

Američki predsjednik Donald Trump nije bio zadovoljan govorom kanadskog premijera / REUTERS/Jonathan Ernst

Najvažniji govor jednog državnika u 30 godina

Sasvim očekivano Trumpa je razbjesnio Carneyjev govor. Kanadskom premijera nazvao je „nezahvalnim“ afektivno docirajući da „Kanada postoji zahvaljujući Sjedinjenim Državama“.

Michael Kovrig, bivši kanadski diplomat i analitičar Međunarodne krizne skupine u izjavi za Canadian Press ne dvoji da je riječ o govoru državnika svjetskog formata.

– Ovo je najbolji govor svjetskog vođe koji sam pročitao u jako dugo vremena. Dovoljno je pročitati što je rekao. Retorički je uhvatio geopolitički trenutak – kazao je Kovrig.

– Ne treba se zavaravati, govor Marka Carneyja u Davosu mogao bi se pokazati jednim od najvažnijih govora bilo kojeg globalnog čelnika u posljednjih 30 godina. Bez pretjerivanja,  vjerojatno će naći mjesta u povijesnim knjigama – slaže se utjecajni analitičar globalne politike i ekonomije Arnaud Bertrand.

– Ne navodim ovo iz simpatije prema dotičnom govorniku. Moglo se očekivati da će Carney, s obzirom na njegove besprijekorne kvalifikacije u liberalnom establišmentu, biti “skrojen od iste tkanine” kao i većina njegovih europskih kolega. No, umjesto očekivanog “Trudeaua 2.0”, (bivši liberalni kanadski premijer Justin Trudeau) javnost je svjedočila nastupu bližem De Gaulleu s anglo-kvebečkim naglaskom. Carneyjev govor vrti se oko poznate analogije Václava Havela s trgovcem. Već to, samo po sebi, govori sve, istaknuo je Bertrand.