Evo vidiš, u nedjelju ih je ovdje bilo 19, a danas….. – reče Stjepan Peršin Stjepanu Mihaljeku koji na to i nije imao što već slegnuti ramenima.

Nije prvi put da na trening nogometnog kluba Polet iz Glogovnice ne dođe nitko. Skoro nitko. Računaju se, itekako, dva Stjepana s obzirom na to da se još uvijek znaju zaletjeti za loptom, makar im je godina iznad 50 i premda je jedan, narodski rečeno, u klupskom menadžmentu, a drugi trener–igrač. Malo su, doduše, njih dvojica za ozbiljan trening u predvečerje jedne srijede, ali nas je zato dovoljno da povedemo priču o klubu koji je sezona na izmaku dovela do naslovnica novina. Kako i ne bi kad su u 12 odigranih utakmica 4. županijske lige uspjeli primiti 153 gola, a zabili nisu ni jedan.

– Bit će da su se prepali novinara – zaključuje sad Stjepan Mihaljek taman da onaj drugi Stjepan slegne ramenima.

Nego, ajmo mi nekim redom. Nema, naime, dugo da je na naslovnici »24 sata« osvanula priča o momcima koji sanjaju gol. Tu se spomenula i ona gol razlika, i horoskop koji predviđa da će pogodak zabiti u travnju, i gajba pive što čeka strijelca. Priča svjetska, taman da se ode sve to izbliza vidjeti. Ma, taman kad su krenuli dogovori, eto ti vijesti da je Polet izbačen iz lige. Poletu je, pisali su portali, presudila utakmica s Dragovoljcem iz Bočkovca, koja je prekinuta u 16. minuti susreta, pri rezultatu 6:0 za Bočkovčane, a kako je to bio treći prekid ove vrste kod Poleta, povjerenik za natjecanje nije imao drugog izbora, nego primijeniti najrigorozniju odluku – isključenje iz natjecanje. No, nije priče tu nestalo, već baš naprotiv. Stvari su postale i zanimljivije kada se doznalo da je NK Polet, makar izbačen iz lige, zaigrao prijateljsku utakmicu da se vidi da ga ima, a onda i odradio trening kojem je nazočilo čak 19 igrača i na kojem je palo nevjerojatnih 17 golova. Tek sad je bilo za otići put Glogovnice pa da se vidi diže li se to Feniks iz pepela da bude jak za sezonu 2023./2024.

Katica za sve

Samo, ima Glogovnica Donja i Glogovnica Gornja.

– Je li tu negdje teren NK-a Polet ? – pitamo čovjeka što kosi travu uz cestu.

– Nije, nije. To vama je u Donjoj Glogovnici. Mi u Gornjoj ga nemamo – veli nam ljubazno.

Put vodi natrag na glavnu cestu uz koju šeta mladi par.

– Igralište vam je 200 metara niže – kaže nam muški dio para.

– A vi ne igrate? – pitamo.

– Dok je ovo vodstvo ne – rezolutno će on, pa još sa smiješkom.

Hm… Nije valjda da zdravo tkivo Poleta razaraju klupske igre i igrice!? Sumnja bi tim veća kad u jedinom mjesnom kafiću zvanom »Robin« na spomen nogometa nismo dobili ništa doli nepovjerljive poglede i priznanje da ga nitko tu od gostiju nogomet ne igra.

Trening bi trebao biti u 19 sati. Uranili smo, šetamo po terenu, a što se više bliži sat od treninga, strepnja da ćemo ostati sami na travnjaku samo raste. Srećom, evo prvog Stjepana, Stjepana Peršina, čovjeka koji je u NK-u Polet od njegova osnutka.

– Zadnjih nekoliko godina smo malo u problemima. Muči nas nedolazak igrača na utakmice, onih registriranih. Problemi su to koje koje imaju i mnogi drugi klubovi, ali nastojima održati ekipu – odmah će Stjepan.

Pitamo ga koja je ono njegova funkcija u klubu. Malo smo se pogubili s obzirom na to da smo barem s dva, tri Stjepana dogovarali dolazak.

– Ja sam Katica za sve – smije se Stjepan.

Zagrebačka zona

NK Polet osnovan je 1976. godine. Bile su Stjepanu tada 22 godine, već je nogomet igrao, recimo u Križevcima i imao je velike snove.

– Bila je to ona mladenačka želja, maštanje, Dinamo, Čerček, Rora… – veli.

– Pa zašto niste otišli put Dinama!? – pitamo.

– Haha, nisam bio dovoljno talentiran, makar sam bio uporan – smije se Stjepan.

Igrajući za Križevce okusio je draž igranja u zagrebačkoj zoni, onom što je ekvivalent današnjoj trećoj hrvatskoj ligi, taman da ga se pita što mu je onda u Glogovnici trebao klub.

– To je bio jedan period 70-ih kad je osnovan velik broj klubova – jednostavno će Stjepan.

Nije župa Glogovnica ni mala da klub nogometni ne bi imala, ima tu malo manje od 2.000 duša, a nekad ih je bilo i više. Gledamo s terena školu. Koliko je đaka samo imala tih 70-ih, a koliko ih je danas!?

– Kad sam ja išao u peti razred, na popisu nas je bilo 63, u školu nas je išlo 57, ali nismo bili u ovoj zgradi, nego u vatrogasnom domu. Od nas 57 osmogodišnju školu je završio 31. Druga su to neka bila vremena. A danas mislim da je tridesetero djece u školi – kaže Stjepan.

Smanjio se broj djece, broj stanovnika i to je jedan od razloga muke u klubovima da okupe dečke i slože ekipu.

– Ali, ovu zadnju nedjelju bilo je prekrasno, 19 domaćih dečki je tu igralo – ističe Stjepan.

Aha! Tu smo!

– E sada vi meni to objasnite kako je to moguće!? Cijelu sezonu se mučite, nema vas dovoljno za izać’ na teren, a onda dođe nedjelja, međusobni trenažni ogled i 19 momaka se pojavi!? Da nije neki psihološki problem? Ili je kriza rukovodstva!? – pitamo Stjepana.

Fluktuacija igrača

»Možda je i kriza rukovodstva«, prihvaća Stjepan prije nego što ozbiljno prozbori.

– Nije to jednostavno. Tu je od te 74. godine ugašeno 20-ak klubova. Od Omladinca, Bratstva, od Poleta iz Stubinca – nabraja Stjepan.

– Kriva ste imena klubovima dali, sve socijalistička – pokušavamo se našaliti.

– Apatovec, Grgurovec… – ne da se Stjepan.

K vragu, je li to nema sredstva, motiva!? I kako je, uostalom, NK Polet lani prošao, na koje je mjestu na tablici završio sezonu!?

– Isto smo bili zadnji – iskreno će Peršin.

Ali, dali su koji gol. Ovu sezonu ništa.

– Jeste se ljutili zbog takvih utakmica, svađali, bili tužni – pitamo.

– Ma, ne. To ovako možda i izgleda grdo, ali od osnutka je znalo biti i drugih godina kad se gubilo velikim rezultatom. Neobično doduše jest da toliko utakmica odigraš i da ne daš gol. Ali, velika je fluktuacija igrača. Ima ih koji su otišli vani u Njemačku, Irsku. Jedni su u srednjoj školi u Čakovcu, Varaždinu, Križevcima, Zagrebu. Studenata baš nemamo, ali je zato par zaposlenih koji rade – pojašnjava Peršin.

Ovome valja dodati da ni ove niže lige nisu imune na transfere, na vrbovanje talenata.

– Šest igrača je i otišlo iz Glogovnice i igraju u klubovima čiji je proračun puno veći. Naš proračun, ono što dobijemo od Zajednice športskih udruga, je nekih 16.000 kuna godišnje, dok recimo općina Sokolovac svakom klubu da oko 100.000 kuna. I normalno da onda naš golman ode braniti u Sokolovac – priča Peršin.

Ima klubova, kaže Peršin, u kojima ne igra nijedan domaći dečko.

– Ali ne možemo se vaditi na to. Treba igrati s dečkima koji jesu, da ne bude teren u šikari – kaže Peršin.

Otvoreni za sve

Nije da se i NK Polet nije pokušao pojačati, doveli su, recimo, dobrog novog golmana koji je zaslužan da gol razlika nije i gora, ali čini se da nije dovoljno. Trebat će i podrška navijača, samo kako diše mjesto? Spominjemo Peršinu nevoljkost da pričaju o nogometu u onih na koje smo dolazeći nabasali.

– Ah, gledajte, sigurno da baš ne navijaju za tebe kad si tak’ slab. A mjesto je drago, simpatično, s prekrasnom crkvom – govori nam Peršin.

Priznajemo Peršinu da su nas slučajni prolaznici malo pokolebali, da smo se pitali da nije u pitanju neka borba za vlast, za novce, za utjecaj. Njemu, vidiš, malo je sve to i smiješno i ‘ajme’.

– Mi smo otvoreni za sve opcije. Ako se pojavi netko tko želi biti predsjednik, blagajnik, tajnik, tu uopće nema problema. Ili privatno da uskoči pa da se klub zove Polet – nešto. Za sve smo otvoreni – poručuje Peršin

Onih za trening dogovorenih 19 sati odavno je prošlo. Sad znamo kako je bilo petorici redovitih i ustrajnih koji su, kako kaže Peršin, svaku nedjelju strepjeli hoće li se Poletovih igrača dovoljno sakupiti. Zbog toga su ih i izbacili iz lige, barem do kraja važeće sezone. Na onu zadnju odigranu utakmicu došlo ih je deset, pristizao je i onaj 11, uvjeti su bili katastrofa, rezultat isto. Tri igrača su, što zbog terena što zbog rezultata, izišla van, a kad je sudac dao drugi žuti, jednom od sedam junaka koji su se odlučili do kraja boriti, na terenu ih je ostalo šest, premalo da bi se igralo dalje. Zato igraju prijateljske utakmice, baš kao da su svjesni one legendarne rečenice maga hrvatske privatizacije Miroslava Kutle koji je onomad lijepo kazivao: »Ako stanem, past ću.« Ako sad stane NK Polet, na jesen od njih ništa.

– A to traži puno volje od svih nas – trezveno će Peršin.

Uf, sve će biti jasnije na jesen. Zapravo i prije.

– Jedino što je dobro ovdje su dva turnira malog nogometa. Jedan se zova Posvetilo, kad je Crkva posvećena. To je iza 17. srpnja, a posvećen je turnir i našem hrvatskom branitelju Ivanu Jukiću. Drugi je za Veliku Gospu i to se zove Velika Meša Glogovnica 2023. Tu bude po 15 ekipa – kazuje Peršin.

– I tad će se kovati planovi za novu sezonu – zaključujemo.

– I prije. Do Velike Gospe se mora sve definirati – na to će Peršin.

Libero i menadžer

U taj čas kraj terena staje automobil i iz njega izlazi čovjek čiji hod ne ostavlja mjesta sumnji.

– Vi garant igrate na poziciji libera – odvažili smo se pogoditi.

I pogodili smo, Stjepan Mihaljek je i libero i voditelj ekipe.

– Pa vi se ovdje svi zovete Stjepan!? Koliko igrača ima što se zovu Stjepan!? – pitamo.

– Jedan samo – iznenadi nas odgovorom Peršin.

– Znači samo se Uprava odaziva na Stjepan – ne da nam vrag mira.

Na to se oba Stjepana grohotom nasmijaše. Nego, Mihaljek, libero i menadžer.

– Ma, nisam ja ni jedno ni drugo – skromno će Mihaljek.

– Nemojte nam samo reći da više nikakvog poleta u Poleta nema! Pa što ćemo onda s vama – velimo.

– A ništa, treba nam jedno 20, 30 ‘iljada eura i sve ćemo riješiti – pomalo će rezignirano Mihaljek.

Svjetlo u tunelu ugledao je i Mihaljek u toj više puta spomenutoj nedjeljnoj utakmici s nadnaravnim brojem sudionika i golova.

– Nedjelja je pokazala da ima tu neke budućnosti. E, sada, to je sve na njihovoj volji, volji igrača – detektira Mihaljek.

Volja, da se nije tu igračima i previše pustilo na volju!? A opet, amaterizam je, kako ćeš ikom išta narediti. Mihaljek će reći da u njega nema žulja na jeziku, da kaže svakom što ga spada pa ga zato, možda, i ne vole svi igrači previše.

– Ja sam malo oštriji nego moj prijatelj Štef. Ali, moramo izmisliti nekakvu šemu da dobiju malo volju, da se zainteresiraju – priznaje Mihaljek.

Nama i opet daje na sumnju da je psihologija u pitanju, jer ako možeš prijateljski zabijati golove, kako ne možeš ni jedan dati na službenoj utakmici!?

– Nešto se kod njih u mentalnom sklopu valjda i dogodi. Kad je protivnik s druge strane kao da se strah u njih uvuče i sve fulaju. To je nešto što moramo prebroditi. A kad igramo međusobno, milina – analizira Mihaljak.

Ima tu, reći će, i malo neodgovornosti u onih koji obećaju doći na utakmicu pa ih nema, ili se ne javlja na pozive. A ne može se, kaže, funkcionirat po onoj ‘ako bude bude, ako ne bude ne bude’ – iskreno će Mihaljak.

Treće poluvrijeme

Zato i ne čudi da Mihaljeka, ovaj tren, zanima samo jedno.

– Da dolaze na teren. Sva drugo bumo riješili. Moramo imati ekipu na koju se može računati. Nije problem da fali jedan, dvojica, ali ako nas je samo osam, devet, pa nemaš ni koga zamijeniti ako se ne daj bože nešto dogodi, e onda je tu problem – analizira Mihaljek. Govori iskreno, baš kako se iskreno čudi manjku želje za druženjem, za igrom, za boravkom na zraku umjesto u kafiću, za loptom u nogama umjesto da je mobitel u ruci. A bila bi, kaže Mihaljek, šteta da se klub zatvori, ugasi.

Sedam sati je prošlo odavno. Sunce je pred zalazak provirilo kroz sive oblake i dogodilo se čudo! U kompletnoj sportskoj opremi, s loptom u ruci, put sredine terena krenuo je – nogometaš!

– Evo ga! U nedjelju nam je bio stup obrane – u glas će dva Stjepana.

Mario Majdak mu je ime. Kažu, izuzetno je brz. Godina mu je 27. Zbog ozljede dugo nije igrao, ali se vratio na stopersku poziciju. Na pitanje kako je bilo gledati ovu po svemu raritetnu sezonu, kaže: »Bilo je zanimljivo.«

– A što se dogodilo pa da lopta nikako neće u gol – pitamo ga.

– E, to ja ne znam. To ovi dečki kaj su igrali znaju najbolje – diplomatski će Mario.

Priznaje Mario da dolazi na trening kad god može. Nekad ne može zbog posla. A na našu provokaciju bi li i on lako put drugog nekog kluba da mu ponude 500 kuna po utakmici, kako to već neki lokalni klupski čelnici čine, veli: »Teško.«

Mario je krenuo s treningom, makar bio sam. Sunce je krenulo iza brda. Novinarska ekipa i dva Stjepana krenuli su u kafić na ono tzv. treće poluvrijeme. A tamo barem jedno pet šest momaka koji zbog raznih obaveza nisu stigli na trening, ali jesu do »Robina«. Bome, čini nam se da su neki od njih tu bili i prije dva sata. A još uvijek smo dojma kako im i nije najdraže što im se novinari po mjestu vrzmaju. Ma, zahvaljujući i dobrom duhu konobarice Ivane, brzo je opreza nestalo i to toliko da na njezinu inicijativu sve završi zajedničkom fotografijom sedme sile i Poletovih momaka.

Među njima i Josip, snažan mladić k’o od brda odvaljen koji se aktivirao opet unatoč ozljedama, pa na onoj opjevanoj prijateljskoj utakmici dva gola zabio. Nema boljeg za pitati ima li budućnosti za Polet!?

– Ima! Sve loše ostaje iza nas! – autoritativno će golgeter, a tko smo mi da u golgetera sumnjamo.

Dva Stjepana na to samo što nisu slegnula ramenima.

Uvijek netko nedostaje

Vode nas dva Stjepana i kroz prostorije kluba, svlačionice, trofejnu sobu smještenu u obližnjoj školi. Nije luksuz, kažu. Bome i nije, ali je zato uspomene na pretek. Veličinom se ističe pokal za prvaka III ŽNL grupa Križevci za sezonu 2013./2014. Sentimentom se ističe stara crno-bijela fotografija. Na njoj momci tanki i stasiti s frizurama kakve su se nosile 1976. Na njoj postava NK-a Polet iz te 1976. godine, ona prva. Pa piše kako na slici stoje Stjepan Peršin, Đuro Petrić, Stjepan Petrić i Ivan Volarić, dok su u čučnju Zvonko Magdić, Milan Crneli, Stjepan Sopić, Zlatko Sučić i Stjepan Konajčić. Tako je sve počelo. Samo…

– Pa vama i tu dva igrača fale – velimo.

Gleda nas Peršin u čudu, a onda prasne i on u smijeh. Na slici stvarno devet igrača, a gdje su bila još ta dvojica pa da ih je 11, tko bi ga znao.

Ekipa se slaže kao dobar auto

Zašto je važno da sporta u Glogovnici ima. Evo zašto.

– Ništa vas ne može oraspoložiti kao sport. Sve brige koje imate nestaju kad dođete na zelenu livadu. Prema tome i ja ću se veseliti na jesen kad mi u prvoj utakmici zabijemo prvi gol, nakon duljeg vremena – ne dvoji Stjepan, onaj koji je funkcionar.

Stjepan koji je i voditelj ekipe i igrač nada se istom.

– Rekao sam dečkima: »Nismo mi loši i ako složimo ekipu, onako kako se slaže dobar auto, lako ćemo kroz sezonu.« Nisu drugi klubovi ništa jači, bolji, ali odrade trening. Moramo biti klapa. Kad budemo klapa, počet će se i pobjeđivati, a pobjede podignu moral, volju. Ali, da bi se do toga došlo, treba se malo i žrtvovati, malo i znoja proliti – zaključuje Stjepan.