Njegovo ime je Dino Šimunjak i on je najmlađi antikvar u Hrvata. Ili, on je najmlađe u nas momče što se bavi antikvitetima, a da se za to zna. Koja god definicija da je prava, zanimljivo se čini čuti što to vuče k starinama momka koji je tek iskoračio u punoljetnost. Ozbiljan je, odmjeren je, maniri su tu, a tu je i činjenica da je na Britanac, na zagrebački trg i tržnicu što nedjeljom biva sajmom antikviteta, počeo dolaziti, kako kaže, kao klinac.

– S 12 godina sam počeo dolaziti. Dosta rano i dosta davno. Britanac je, dalo bi se reći, neki moj drugi dom – veli nam Dino.

Ma, lako za Britanac, tim više kad kaže da danas puno više radi mimo Britanskog trga. Krivci za ovaj njegov interes su neki drugi.

– Djed i baka su, ajmo to tako reć, glavni krivci za moju zarazu antikvitetima. Oni su se bavili antikvitetima i oni su ključne figure u mom interesu za antikvitete. Baka je bila ključna figura. Bez nje sam nedavno ostao, tako da mi je to po lošem obilježilo godinu. Sve što ću dalje u životu raditi s antikvitetima posvetit ću njoj – kazuje nam Dino.

DUĆAN »POSREDNIK«

Posveta baki Ružici bit će i galerija koju kani jednom otvoriti, i studij povijesti i umjetnosti koji kani upisati. Baka Ružica i djed Ivan antikvitetima su se bavili i bave dvadesetak godina. No…

– No, sve je počelo od pokojne tete Anice. Ona je 1964. godine kao 18-godišnjakinja ušla u dućan »Posrednik«, u Jurišićevoj 5 gdje je bio najveći antikvarijat možda i u bivšoj Jugoslaviji. Nakon nekoliko godina je od trgovca postala poslovođa i cijeli dućan vodila do samog kraja. Ona je bila mog dede sestra, tako da se on uz nju krenuo baviti antikvitetima. Moje roditelje je, pak, sve to preskočilo – sublimira ‘povijest bolesti’ Dino.

Kako su njegovi roditelji ostali imuni na antikvitete, ostaje misterij. Njega je ta strast ulovila od najranije mladosti.

– Sjećam se da mi je bilo jedno šest, sedam godina, djed i baka su se vratili s nekakve adrese na kojoj su kupili neke lijepe stvari pa su ih po stolu posložili još onako prašnjave. Sjećam se kako su tražili literaturu, čitali, povećalom proučavali predmete, a ja uz njih. Nisam uopće znao što to gledam i čitam, ali bilo mi je interesantno – priča Dino.

Prekretnica je, lako moguće, bio peti razred osnovne škole, ono vršnjačko nasilje zbog kojeg Dino mijenja školu, a da ne potone u kakvu depresiju pomogla je baka.

– Rekla mi je: »Daj odi u nedjelju s nama u Britanac, čisto da si među ljudima.« Na njen nagovor otišao sam jednu nedjelju na Britanac i od te nedjelje sam tamo – smješka se Dino.

I ne čudi to, magične su šetnje Britancem i valjda nema roditelja koji nije svoju djecu odveo u tu šetnju da gleda kako klincima rastu zjenice dok ih vabe prašnjave stvari s tavana.

– Ima Britanac magiju, ali mene je, iskreno, uvijek mučilo to moje silno neznanje što je tu vrijedno gledanja, a što ne, što valja, a što ne – priznajemo.

– Za sve sajmove na svijetu vrijedi da bi morali imati nekog znanja kada na sajmovima kupujete malo ‘jače’ komade za malo veće svote. Nije to zbog predumišljaja da bi vas trgovac prevario, već zato što ni trgovci često ne znaju što imaju – uči Dino.

I IZLAGAČ I KOLEKCIONAR

Bez neke lažne skromnosti, reći će on da je jedan od rijetkih koji se uistinu bavio čitanjem i proučavanjem svega vezano uz antikvitete. Razlog više da tako bude leži u činjenici da je on i izlagač i kolekcionar.

– Moj predmet kolekcionarstva su bečki komadi porculana, srebro također bečko. Najviše volim austrijske antikvitete i talijanske iz doba baroka. Nisam se konkretno orijentirao na nešto specijalizirano, jako volim bidermajer, bečke čaše, ali se često nađem u situaciji da kupim nešto samo zato što mi je lijepo – priznaje Dino.

Priznaje, pa se mrvu korigira. Jer, osim što je bitno da je predmet lijep, bitno je njemu i da je tu povijesne važnosti, umjetničkog značaja, da je komad vrijedan ne samo novčano već i na svaki drugi način.

– Znači, niste štono bi se reklo delboyevski tip koji se konstantno nada da će naletjeti na predmet koji će ga učiniti milijunašem – velimo.

– Svakako da bi mi bilo drago da naletim na nekog Bukovca, ili neku malo jaču sliku. I naletio sam i imao sam prilike da u rukama držim stvarno izuzetno vrijedne komade i slike koje su od enormnog značaja, prije svega za hrvatsku kulturu. Jer, mi Hrvati kao nacija nismo svjesni da smo imali toliko kvalitetnih umjetnika o kojima se jako malo priča, umjetnike koji su zaista dosegnuli velike svjetske karijere – ističe Dino.

Ivan Meštrović, Vlaho Bukovac, plejada drugih, sve ih zaneseno spominje Dino.

– A netko tko nije u antikvitetima i umjetninama, za njih ili ne zna, ili zna eventualno njihovo ime i prezime – veli.

Taman da ga se pita je li to neznanje za kolekcionare dobra ili loša vijest!?

– Meni je prije svega u interesu napraviti nešto dobro za hrvatsku kulturu. To je neka bit svega, da kolektivno spoznamo koliko imamo kvalitetne umjetnike, koliko smo bogati po tom pitanju. Tu po strani stavljam sebe kao kolekcionara. Meni je izuzetno drago kad se postavi neka lijepa izložba u gradu. Kad na vidjelo izađu uistinu značajne slike čiji značaj ljudi još nisu prepoznali – iskreno će Dino.

Vratimo se mi natrag do njegovih početaka. Pitamo ga što ga je zapravo tu osvojilo među svim tim starinama.

– Među antikvitetima nećete naći dva ista predmeta, rijetko kada. Ajmo reć’ da su svi predmeti na neki način unikatni jer su rađeni manufakturno. Tu uvijek naletite na nešto što vas iznova iznenadi, na nešto što vas iznova oduševi. Uz to je tu i upoznavanje s kolegama kolekcionarima, kontakti s ljudima, odlasci na sajmove izvan Hrvatske… – nabraja Dino.

ANTIKVARSKA SCENA

Pritom kaže da je antikvarska scena vani znatno jača nego kod nas, makar, kako kaže, i vani priča pomalo pati u smislu potražnje za antikvitetima.

– Jedna generacija kolekcionara jednostavno odumire – kaže.

– A novi se ne rađaju – pitamo.

– Novi su tu i nemaju pojma, ha, ha, ha. Ali ih ne krivim, jer ih nema tko zainteresirati – na to će Dino.

Nedostaje edukativnog sadržaja, veli, nedostaje televizijskih emisija poput one »Lov na antikvitete« koju je vješto vodio pokojni Jura Gašparac, ili emisija u kojima zbori Igor Zidić, čovjek iz čijih knjiga Dino najviše uči. Stoga i sam oko toga ima nekih planova, ideja za neke televizijske emisije edukativnog karaktera za koje se nada da će se skoro i realizirati.

– Mlad ste čovjek u svijetu starina. Koliko vas starijui kolege uopće shvaćaju ozbiljno? A opet, možda je glupo to i pitati kad se zna da ste nakon višegodišnje pauze baš vi ponovo upogonili Sajam starina i antikviteta – pitamo ga.

– Mislim da me shvaćaju ozbiljno – na to će Dino.

Da tako bude, zaslužno je njegovo znanje o tome o čemu govori i čime se bavi, ne sumnja.

– Puno sam čitao, jer mislim da sve nama bitne informacije, najveći do njih, leže u literaturi. Jako puno knjiga sam pročitao, jako puno istraživao, svakodnevno sam u tome, pratim i domaće i svjetske aukcije. Sajam antikviteta koji sam ponovo pokrenuo dao mi je vjetar u leđa. Tu su ljudi jednog 18-godišnjaka počeli shvaćati malo ozbiljnije. To mi je drago – priznaje Dino.

Ali, što je s onim običnim svijetom koji svrati na kakav sajam antikviteta i odmah se vidi da o materiji zna malo i ništa!?

– Kakav je odnos vas kolekcionara prema takvim mušterijama, odnosno znatiželjnicima? – zanima nas.

– Volim ljude uputiti u neke stvari, pokazati im koji interesantan predmet, čak i ne s predumišljajem da će ga kupiti, već da im pokažem lijep komad lijepe priče. Ima komada iza kojih se stvarno kriju lijepe priče. Recimo, šećernica s ključićem. A zašto ključić? Jer u vremenu kad je nastala, šećer nije bio ovako dostupan, a djeca k’o djeca su imala potrebu za slatkim taman da su roditelji morali zaključavati šećer. Pa kad vidite te šećernice s ključem i bravicom, znate da su nastale na prijelazu s 19. na 20. stoljeće – ilustrativno će Dino.

Ili šalice koje preferira, one bečke, porculanske. I one imaju priču.

– To su šalice koje su u startu bile namijenjene tome da ih se stavi u vitrinu i da tamo stoje. Nisu to bile šalice koje su se koristile, već baš umjetnine. Recimo, šalica na kojoj je naslikana veduta cijelog jednog grada, ili šalica na kojoj je rukom naslikan cijeli portret. Minijature, minijaturno slikarstvo na površini od četiri, pet centimetara bjelokosti, ili porculana. Aristokrati su naručivali portrete. Imućniji sloj građanstva je mogao angažirati slikara da ih portretira – veze priču pravi kolekcionar.

I ČUTI I NAUČITI

Dođe čovjeku, dok ga sluša, da poželi da se vrati običaj od regala u kojima će se slagati što god, od porculana, do kristalnih vaza. Ma, toga je mrvu nestalo. Ne znači da se vratiti neće.

– Kod nas na tržištu ima lijepih antikviteta, može se kupiti lijepih stvari po povoljnim cijenama – tvrdi Dino.

Taman da ga se pita koliko je, recimo, on spreman novca izdvojiti za neku porculansku šalicu koja mu je pri srcu?

– Teško je to reći. Postoje neki komadi bečkog porculana koji na svjetskim aukcijama postižu cijenu i preko 10.000 eura. Ja bih radije tu neku veću svotu uložio u neku sliku – kaže Dino.

– To je ulaganje, zar ne – velimo.

– Da, to je sve ulaganje. I bečki porculan je ulaganje, samo što ga jako malo ima na tržištu. Odnosno, bilo je puno replika i one su originalnim komadima snizile vrijednost. Tu je potrebno dosta toga znati o bečkom porculanu da bi razlikovali original od replika koje su također izuzetno dobro rađene – ističe Dino.

Dino, kako smo već i spomenuli, kani otvoriti jednom galeriju u kojoj će izložiti sve što ima, u kojoj će ljubitelji antikviteta imati zašto navraćati, u kojoj će se moći štogod i čuti i naučiti. Nisu to mali planovi za mladog momka.

– Uvijek sam si volio postavljati visoke ciljeve, ciljeve koji se čine i nedostižnima. Na taj način nikada ne stanete, već se uvijek trudite te ciljeve dostići, ispuniti. To je najvažnije, da se stalno trudite, da stalno rastete – smatra Dino.

Sve što on od ovog svog sad već posla želi jest da se galerijom može održavati da može normalno živjeti.

– Ne patim za velikim novcima, samo mi je san da od toga mogu živjeti, da ujutro u osam sati otključam svoju galeriju – jednostavno će Dino.

Realno, Zagrebu takvih prostora i nedostaje, cijeloj zemlji zapravo. Slaže se s tim Dino, spominje podatak kako je u Zagrebu prije 20 godina bilo na sceni 20 antikvarijata, dok su danas tri. Fali, ne dvoji on, antikvarijat koji će se pozabaviti promocijom pa da ovoj tematici privuče ljude. Bit će, velimo, mi i ne znamo što se sve krije na tavanima i u podrumima!? Dino uči kako kolekcionari onim vrijednim antikvitetima smatraju predmete koji su i nekada bili skupi i teško dostupni.

– Neke vrijedne komade u pravilu se nađe u nekim bogatim obiteljima, bogatim stanovima, starim zgradama u centru. Ali, nikad ne znate, putevi antikviteta su jako čudni – zagonetno će Dino.

DUŽE ŽIVE

Je li čudna njegova karijera njegovim vršnjacima? Razumiju li ga ili ne?

– Neki razumiju, neki ne. Ima mojih prijatelja, ljudi u mom bliskom okruženju koji nemaju veze s antikvitetima, ali su se jako zainteresirali za taj svijet. Tu dolazimo do onog dijela koliko je lako ući u svijet antikviteta. Jednom kada u to uđete, teško je izaći. I koliko vidim iz iskustva starijih galerista, antikvara, svi koji su se nekad bavili antikvitetima i na žalost umrli, do zadnjeg trena su se antikvitetima bavili, do samog kraja bili u akciji. Tako i moja baka, moja teta, bile su u akciji dokle god su mogle – kaže Dino.

Pitamo Dina i ima li kakav mračni predmet želja, neki predmet koji silno želi imati.

– Tu želja ne možete imati jer ne možete ni predvidjeti što će se događati. Snovi su veliki, svakako sanjam da bi jednog dana imao sliku nekog jačeg autora u kolekciji, nekog Crnčića, Medovića. Snovi su to, ali nije neostvarivo – kaže Dino.

Treba, doduše, kapitala, ali njegova je procjena da su trenutno hrvatski modernisti na niskim cijenama i da je trenutno dobro vrijeme za ulaganje u slike.

– Sada je ‘gore’ suvremena umjetnost, Julije Knifer, Edi Murtić, to se traži. Ajmo reć da se suvremena umjetnost uklapa u moderne interijere. To su trendovi koji se mijenjanju, a s promjenom trendova variraju i cijene. No, s druge pak strane slike Vlahe Bukovca uvijek će imati svoju vrijednost i potražnju, uz sitne varijacije u cijeni – mišljenja je Dino.

Tako eto zbori Dino Šimunjak, najmlađi hrvatski antikvar.

– Godi li vam ovo najmlađi, ili vam već pomalo ide na živce.

– Pa, i jedno i drugo. Zbog toga što se s 19 godina bavim antikvitetima sam interesantan, a s druge strane još uvijek slutim neko malo nepovjerenje koje ljudi imaju s obzirom na moje godine i nesigurnost – sa smiješkom će Dino.

I da, veli najmlađi kolekcionar kako nikada nije kasno time se početi baviti. Jer….

– Znate li da kolekcionari u prosjeku duže žive od drugih ljudi!? Znanstveno je dokazano – umjesto pozdrava kazuje nam Dino.

OMILJENI BIDERMAJER

Nije lako bilo Dina nagovoriti da progovori koju o najdražem predmetu u kolekciji, ili onom koji ga svaki put nanovo razgali.

– U svakom vremenu to je neki drugi predmet. Nije da vam dosadi, nijedan predmet ne dosadi, nego vas samo oduševi još više onaj sljedeći – kaže Dino.

Veli i da je zadnje vrijeme krenuo put slika, da voli hrvatske majstore.

– Kupio sam sliku Mihovila Krušlina, ulje na platnu. On je kolorist, ja koloriste jako volim, slika je jako moćna i kad uđem u sobu, prvo na nju bacim pogled. Ali kad dođe neka bolja slika, ili neki predmet od porculana ili srebra, to još više oduševi jer je novi komad – objašnjava Dino.

A kad već mora, Dino je apostrofirao dva predmeta kao ponajdraža.

– Jedan je bečka žardinjera iz 1825. godine, a druga šalica iz 1832. godine. To su mi dva draga predmeta jer bidermajer jako volim kao razdoblje. Volim to stilsko razdoblje jer je estetski minimalistički u odnosu na prijašnje stolove koji su bili dosta kičasti. Bidermajer je stil jednostavnih formi, jednostavnih linija, a i danas se uklapa u moderne interijere i može se kombinirati s modernim namještajem – priča Dino.

ZATO KAJ VOLIM ZAGREB

Bude li sve kako se planiralo, u svibnju 2026. imat će Dino izložbu svojih kolekcionarskih predmeta u Muzeju Grada Zagreba. Bit će to, kako nam reče, u sklopu programa imena »Zato kaj volim Zagreb«. Porculan, slike, dekorativna i primijenjena umjetnost iz njegove zbirke ilustrirat će kako se živjelo u Zagrebu u 19. stoljeću u onim bogatim stanovima viših slojeva društva.