Nina Krapić pravnica je po struci, novinarka po zanimanju, a glumila je i u kazalištu. Na temelju ovako taksativno navedenih biografskih podataka vjerojatno biste rekli da je riječ o osobi pred kojom je »uspješna karijera« i život u »višim« slojevima društva, u svjetovnom smislu. Možda bi tome i bio slučaj, no Nina Krapić 2014. godine s 25 godina odgovorila je na Božji poziv i odlučila se pridružiti Družbi sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog. Ulaskom u Družbu uzima ime s. M. Nina Benedikta, a njen novi životni poziv donio joj je i nove službe, radila je kao pravnica u Centru za socijalnu skrb u Rijeci te u Caritasovom domu za žene i djecu – žrtve obiteljskog nasilja »Sv. Ana«. Vodila je i Tranzitni punkt za migrante u Rijeci te je pomagala osobama koje su se liječile od ovisnosti o alkoholu. Doživotne zavjete položila je na ljeto, 13. kolovoza, te otišla raditi u Vatikan u Dikasterij za komunikacije, kao specijalistica za komunikacije. U međuvremenu je završila Poslijediplomski specijalistički studij Odnosi s javnošću na zagrebačkom FPZG-u, a upisala je i doktorat na Papinskom sveučilištu Gregoriana. Kako živi i radi u Rimu i Vatikanu, »srcu« Katoličke crkve, o komunikaciji Crkve u Hrvatskoj s javnosti i novinarima, migrantskoj krizi, institucionalnim problemima s kojima se suočavaju žrtve nasilja u obitelji, govori Nina Benedikta Krapić.

Radna okolina

Kako je živjeti u Rimu?

– Rim me oduševio, od povijesne i kulturne do profesionalne razine. Iako sam otišla u sasvim nepoznatu radnu okolinu u Vatikanu, vrlo brzo sam imala osjećaj da oduvijek ovdje živim. To je ljepota Crkve, posvuda je dom. Moj put u Dikasteriju za komunikacije započeo je u sklopu projekta »Pentecost«, u engleskoj redakciji Vatican Newsa u kojoj rade profesionalci iz zemalja engleskog govornog područja. Oni su me osvojili i oduševili za Dikasterij. Imala sam blagoslov učiti od sjajnih mentora i najznačajnijih vatikanista.

Kojih?

– Moj životni put su obilježile snažne žene, to se nastavilo i ovdje, ponajprije uz mudru i britku Lindu Ann Bordoni, u engleskom odjelu je i Debrorah Castellano Lubov. Direktor uredništva je dobro poznati vatikanist, Andrea Tornielli, prefekt Dikasterija je iskusan i nagrađivani novinar Paolo Ruffini, a još niz dobrih i vrijednih ljudi radi ovdje. Oni desetljećima prate Papu, putuju s njime, a neki od kolega se sjećaju i podosta hrvatskih riječi jer su bili sa sv. Ivanom Pavlom II. u Hrvatskoj i pratili postupak međunarodnog priznanja naše države. Oni su Papin glas te prate djelovanje Crkve u cijelom svijetu, zadivljujuće je koliko ga poznaju. To je sjajno mjesto za učenje o komunikaciji Crkve, upoznavanje Svetog Oca i dinamike Svete Stolice, ali i mjesto na kojem sam iskustveno shvatila što to znači sveopća Crkva. Kad sam vidjela da nas, dok uživo komentiramo Papine audijencije, prate istovremeno najrazličitije skupine ljudi iz Amerike, afričkih zemalja, Europe, Azije i Australije… ostala sam zadivljena veličinom, snagom i jedinstvom Crkve. Bila sam ovdje za vrijeme Sinode, kod Papinog povratka iz Mongolije i tijekom putovanja Marseilles, što su vrijedna iskustva u kojima sam na samom početku brzo učila o svim sastavnicama Dikasterija.

U svjetovnom smislu, Dikasterij za komunikacije bi odgovarao svojevrsnom Ministarstvu za odnose s javnošću?

– U nekom smislu da, Dikasterij nadzire i koordinira cjelokupnu komunikacijsku mrežu Svete Stolice, kako bi cijeli sustav integralno odgovarao potrebama evanđeoskoga poslanja Crkve. U nadležnosti Dikasterija su Vatican News, dnevne novine L’Osservatore Romano, Vatikanska izdavačka kuća, Vatikanski mediji, Radio Vatikan, filmoteka. Dikasterij u suradnji s Državnim tajništvom koordinira institucionalnu internetsku stranicu Svete Stolice i institucionalnu komunikaciju Tiskovnog ureda Svete Stolice. Također, produbljuje i razvija ispravne teološke i pastoralne aspekte djelovanja Crkve na području komunikacije i promiče formaciju na tom području. Jedna od zadaća je osigurati da vjernici postanu sve svjesniji vlastite komunikacijske odgovornosti i važne uloge koju na tom području imaju.

Važne odluke

Je li služba u Rimu bila vaša želja ili odluka Poglavarice?

– Mi živimo u zajednici i zato zajedno donosimo važne odluke. Zavjetovane smo na poslušnost i odluku o službi redovnika, nakon razgovora sa sestrama, uvijek donose poglavari. Služimo tamo gdje su potrebe našeg vremena, stoga mi je drago što su sestre prepoznale ovu suvremenu potrebu i poziv Dikasterija, tako da se ovdje poklopila i moja zainteresiranost i blagoslov sestara.

Radili ste kao novinarka i na Radiju Trsat, Hrvatskom katoličkom radiju i Radio Mariji, koje su sličnosti, a koje razlike rada za njih i Vatican News?

– Slično je to što se uvijek vodite istim načelima struke, radite istim alatima, ali pristup temama je potpuno drukčiji. Prije svega, vjerski mediji su slobodni od pritiska da se sadržaj koji plasiraju proda, stoga ne podliježu »clickbaitovima« i ostalim alatima za privlačenje pozornosti. Na prvom mjestu je Istina i poštovanje ljudskog dostojanstva. No, Vatican News potpuno je drukčiji od ostalih vjerskih medija, ima multimedijalne redakcije s oko 50 jezika. Informacije koje Vatican News plasira dolaze do ljudi u potpuno različitim kontekstima te zato morate stalno voditi računa o tome da ne razmišljate samo europski. Ako govorite o ratu između Izraela i Hamasa, ne zaboravljate na patnju ljudi u Sudanu ili Jemenu, jer i tamo Crkva služi. Taj put od hiperlokalnog, preko nacionalnog do svjetskog informiranja je sjajan za učenje. Prvo vidite kolika je snaga Riječi, da od nje žive i na nju se naslanjaju ljudi u svim prilikama, da je u njoj ujedinjen svijet. Zatim, na razini informiranja se mijenjaju opsezi i perspektive tema, narativi, kredibilitet, vidite koliko je važna točnost u ovom kontekstu. Tek ovdje sam počela primjećivati koliko dezinformacija, misinformacija, fake i deepfake videa kruži digitalnim prostorom te postaju izvori konflikta, polarizacije i skandaliziranja.

Osim posla, koliko imate vremena za molitvu i duhovni rast? Slobodno vrijeme?

– Svakodnevica redovnika je prilično posložena, vrijeme od zajedničke, vrlo rane, jutarnje do večernje molitve je ispunjeno radom. Molitva i duhovni rast nisu nešto odvojeno od svijeta, dapače. Poanta je da se naša prisutnost u svijetu pretvori u molitvu, a duhovno se raste u odnosu s Bogom i s ljudima i to tako da stalno nastojimo voljeti više. Plodovi molitve nisu nikakve apstrakcije nego čvrsta ljubav i konkretna djela prema ljudima s kojima dijelimo život. Upravo radeći nastojim biti u Božjoj prisutnosti i služiti mu u onima s kojima radim i u onome što stvaram. Tako je u svakom kontekstu, pa i u ovom vatikanskom. Veseli me to što radim u obiteljskoj atmosferi, s ljudima koji su zadovoljni na svom poslu, kreativni, vole Crkvu i žele činiti dobro. Osjećam duboku zahvalnost što imam priliku raditi i ovdje za Crkvu, u njezinom središtu. Koncept slobodnog vremena je za mene poprimio drukčije značenje kad sam dala zavjete. Nema praznog hoda, ljubav sili da uvijek idem nekome ususret i to me raduje. Bili to prijatelji, siromasi, zajednice koje ovdje jako dobro rade s potrebitima, hodočasnici, stalno je netko u centru mog vremena.

Vidimo iz vaše biografije, spektar vaših interesa, bio je, a pretpostavljam i dalje je širok?

– Lijepo se posložilo da kreativnost i ljubav prema komunikacijama mogu spojiti s ljubavlju prema potrebitima, bilo to u savjetodavnoj, pravnoj pomoći ili zagovaranju. To se nadopunjuje, jer istovremeno možete biti u korijenu patnje i na mjestu promjene. Svi smo dobili dva vrijedna resursa, vrijeme i talente, a na nama je sloboda u što ćemo ih uložiti. Meni se čini da su čovjek i njegovi odnosi uvijek dobar izbor. Toliko je potrebitih ljudi i područja u koja bi bilo šteta ne ući jer što više znamo to kvalitetnije i odgovornije možemo doprinijeti kvaliteti nečijeg života. Uvjerila sam se da su rezultati bolji kad radim interdisciplinarno. Što smo svjesniji širine, to nam postaje jasnije koliko smo maleni i potrebni drugih.

Katolički influenseri

Koja je bila tema vašeg rada na poslijediplomskom studiju te sada na doktorskom studiju?

– Uz sjajne profesore i mentore na FPZG-u zainteresirala sam se za stratešku komunikaciju i ulogu koju u njoj imaju autentični pojedinci. Proučavajući zanimljive političke figure koje su mladima putem novih medija vratile interes za politiku, zanimalo me što se događa u vjeri. Jer, ljudi se o vjeri, kao i o svemu drugome, informiraju online. Na YouTubeu i ostalim platformama su osobe kojima vjeruju. To su doista karizmatični i zanimljivi pojedinci, posvećeni i laici, koji očito komuniciraju vjeru stilom i jezikom koji suvremeni čovjek najbolje razumije. Od njih službena komunikacija može puno naučiti. To je nova komunikacijska paradigma i nema povratka, ima puno dobrih strana i potencijala. Stoga sam se bavila pitanjima o ulozi i diskursu katoličkih influensera koji uspijevaju s lakoćom zainteresirati mnoge ljude za praktičan život u vjeri, ali i za duboka životna pitanja. Zanima me kako možemo bolje poslužiti ljude Riječju u suvremenom svijetu i pomoći im da dobro urede svoj život, ne zanemarujući da se on sve većim djelom ostvaruje preko medija, i – kako to činiti zajedno, bez polarizacije zajednice. Nastavljam istraživanje na doktorskom studiju na Papinskom sveučilištu Gregoriana, jer jako dobro nadopunjuje posao u Dikasteriju.

Kako ocjenjujete komunikaciju Crkvenih vlasti, biskupa, s javnosti, ali i s novinarima u Hrvatskoj?

– Ima još puno prostora za napredak. Crkva u Hrvatskoj još uvijek komunicira reaktivno i jednosmjerno, što znači da uglavnom govori kad mora, bez uhodanih modela slušanja. Novinarima je gotovo nemoguće pronaći sugovornika ili su to uvijek isti ljudi. Jedan od bitnih uzroka je to što je iz domaćeg obrazovnog sustava izostao predmet koji je ključan za suvremen život: u školi, kao i u crkvenoj formaciji, još uvijek nemamo sustavnu edukaciju o medijskoj pismenosti i odnosu s javnostima. Nemamo ni osmišljenu skrb za osobe koje djeluju u medijima, iako je to sve Crkva predvidjela dokumentima, počevši pred 60 godina, od II. Vatikanskog koncila. Veliko je područje nepoznatog s obje strane, zato su nam potrebni susreti. Tu mislim i na brojne crkvene ustanove, udruge, zajednice i sjajne pojedince koje rade puno i jako dobro, ali ne znaju ispričati svoju priču ili čak vjeruju da je povlačenje »kršćanskije« od dijeljenja. Tako propuštaju prilike za evangelizaciju i da ljudi shvate što je Crkva, kako široko djeluje, te na koncu priliku da se uključe i tu pronađu odgovore na svoja pitanja. Zamislite da je Majka Tereza prešutjela zašto radi ono što radi, da Bog postoji i da susret jedne žene s Njime može preobraziti tolike živote. To je poruka, On je tu i voli nas vrlo konkretno. Ako Crkva ne bude sama ispričala svoju priču – o njoj će govoriti netko drugi i to vjerojatno neće biti točne informacije i prava slika. Također, treba znati kako njegovati kulturu slušanja i šutnje. Zato, o komunikaciji treba ozbiljno brinuti i njome upravljati, osobito Crkva kojoj je navještaj Radosne vijesti prva misija.

Teret na leđima

Radili ste kao pravnica u Centru za socijalnu skrb u Rijeci te u Caritasovom domu za žene i djecu – žrtve obiteljskog nasilja »Sv. Ana«, koji je nedavno obilježio 30 godina postojanja. Jeste li se nastavili baviti problematikom obiteljskog nasilja?

– Prije nego problematikom, radije bih rekla da sam se nastavila posvećivati ženama – žrtvama nasilja u obitelji. Jednom kad žene s vama podijele život, otvore srce i daruju priliku da im pomognete nositi teret koji vuku na leđima postajete kao obitelj. Jednom kad vam je osoba poslana u život ne napušta se nakon što joj istekne zakonski rok boravka u ustanovi, jer Crkva nije pružatelj socijalnih usluga nego majka. Kad neka crkvena ustanova to prestane biti, gubi identitet. U Hrvatskoj je Crkva među prvima reagirala otvorivši Caritasov dom »Sv. Ana«, za žene i djecu – žrtve nasilja u obitelji, čiju su praksu mnogi preuzimali. To i jest narav Crkve, da prva doskoči potrebi vremena i da neprestano nudi bolje rješenje za čovjeka. Danas Caritas u Hrvatskoj ima pet sigurnih kuća. Prostor za razvoj je na području njihovog spajanja, dijeljenja »know-how-a« i zajedničkih nastupa, to je ogromno iskustvo i jak profesionalni kadar. Tu inicijativu sam pokrenula za vrijeme rada u Caritasovom domu i nadam se da će se nastaviti, zajedno se može puno više učiniti na prevenciji i na strateškom rješavaju problema s kojima se žrtve suočavaju.

Koji institucionalni problemi najviše pogađaju žrtve i posvećuje li se tome u Hrvatskoj dovoljna pažnja?

– Neki od temeljnih problema koji se javljaju u praksi su oni prije dolaska u sigurnu kuću. Žene nemaju povjerenja u institucije, ne znaju da postoji mjesto gdje mogu otići i biti zaštićene. Kad govorimo o periodu nakon smještaja, temeljni problemi su vezani uz postupke pred državnim tijelima i stanovanje. Postupci su dugotrajni i retraumatiziraju žrtve, a kad se žena osamostaljuje, lakše je pronaći stanodavca koji će potpisati ugovor o najmu ako useljavate s kućnim ljubimcima nego s djecom koju sami odgajate. Što više djece, manja je vjerojatnost da će im majka pronaći dom. Žena koja u blizini nema obitelj koja će joj pomoći skrbiti o djeci i razvijenu socijalnu mrežu ima poteškoće s pronalaskom i zadržavanjem radnog odnosa. Još uvijek nema cjelovite sustavne podrške nakon izlaska iz sigurnih kuća. Žene su silne, kad jednom izađu iz nasilja, bore se svim snagama za sebe i djecu, no puno je lakše ako žive u zajednici koja razumije njihove potrebe. Treba dobro preispitati sustav u kojem se žrtva seli, a počinitelj ostaje kod kuće. No, koliko je važno živjeti sa žrtvama i olakšati im svakodnevicu, toliko je važno i djelovati na području prevencije: učiti što je to zdrava ljubav prema sebi i drugima. Učiti biti u odnosu. To je siromaštvo današnjice, ljudi su gladni ljubavi i prihvaćanja. Ako nemamo iskustvo zdrave i stabilne ljubavi, nekoga tko će uložiti svoj život da nas dovede do tog iskustva, teško ćemo znati prepoznati što nije ljubav. Tema dostojanstva, svima dostupni putovi za traženje pomoći u odnosima, podrška u izlasku iz nasilja bilo koje vrste u zajednicama, tu ima još puno prostora za rad. To nije posao za nekog drugog, to je osobna odgovornost sviju nas, počinitelji nasilja ne padaju s neba, odrastaju među nama, u našim gradovima. Gdje su usvojili ta ponašanja? Kod nekoga su to vidjeli, negdje im je takav obrazac ponašanja i rješavanja problema odobren. Kakva su to prijateljstva i obiteljski odnosi u kojima ne primjećujemo da se ljudi muče? Treba se vratiti na korijenje, na kvalitetu naših odnosa, roditeljskih, prijateljskih i partnerskih.

Osigurati pravo na dostojanstven
i miran život u vlastitoj zemlji

Vodili ste Tranzitni punkt za migrante u Rijeci, kako pristupiti tom izazovu? Jasno je da ljudima u potrebi treba pomoći, no veliki broj ljudi koji iz drugih zemalja dolazi u Europu ostavlja posljedice na život stanovništva. Naravno da kuća koja je zatvorena i u koju nitko nije dobrodošao nije zdrava, no nekontrolirana imigracija također nije rješenje?

– Tranzitni punkt je zahvaljujući dobrim Riječanima koji su se samoorganizirali, a potom brzoj reakciji Nadbiskupije i uključivanja Isusovačke službe za izbjeglice i Grada bio najbolje rješenje za krizu koja je preko noći nastala u Rijeci. Rijeka je pokazala primjer da čovjek mora i može biti na prvom mjestu. Ovo što se događa je globalni fenomen i problem s više lica, na koji u svijetu kao ni u Europi još nema odgovora. Teško je reći što je rješenje, ali ovo postojeće definitivno nije, ni za migrante ni za pojedine države. Sve dok migrantske rute ostaju u zoni ilegalnog događaju se strašne tragedije, ljudi gube živote na putu, nastaju podjele u javnosti i plasira se mnogo dezinformacija. To je plodno tlo za razvoj kriminala, što odgovara trgovcima ljudima. Jedno od ad hoc rješenja je otvaranje humanitarnih koridora dok se pitanje ne riješi barem na Europskoj razini, a to treba biti održiv i solidaran dogovor svih članica. Ono što zaboravljamo, a papa Franjo često naglašava, je pravo na ostanak u vlastitoj zemlji. Migracija treba biti slobodan izbor, a ne prisila. Još je sv. Ivan Pavao II. za svog pontifikata govorio da treba osigurati pravo na dostojanstven i miran život u vlastitoj zemlji. Treba pogledati u korijen, to znači okrenuti se uzrocima migracija iza kojih se, među ostalim uzrocima, krije i iskorištavanje resursa tih zemalja.

Nema Crkve bez komplementarnosti žene i muškarca

Kako promatrate ulogu žene u Crkvi? Svesti osobu samo na njen spol bila bi greška, ali ovo je tema o kojoj se i u Crkvi sve više govori. Papa Franjo uključuje žene u hijerarhijski život Crkve, ističe da muškarci i žene imaju različite uloge i različito promatraju svijet od kojega su oba uvida vrijedna. Omogućio je ženama da prime donedavno nedostupne službe, poput akolitata i lektorata. Gdje je put između radikalnog feminizma i »razvoja nauka«?

– Upravo to je put, konkretno priznanje jednakog dostojanstva, ali i različitosti uloga. Puno odgovora dobijemo u trenutku kad duboko zavolimo svoj identitet, to oslobađa. Baš zato što smo različiti se možemo međusobno darivati jedni drugima. Nema Crkve bez komplementarnosti žene i muškarca. Žena je spoj intuicije i mudrosti, ogromnih kapaciteta, voli i suosjeća do mjere da može preobraziti drugoga, potiče da se razvijamo na dubokim i na sasvim drukčijim razinama nego što to čini muška prisutnost, uz spoj žene i muškarca ljudi cvjetaju u cjelini. U različitosti se očituje »ženski genij«, kako ga je nazvao sv. Ivan Pavao II. i o tome lijepo piše u apostolskom pismu Mulieris dignitatem. No, problem nastaje kad se taj genij zaniječe i pogazi tako da ženu pokuša pretvoriti u muškarca.