Od srijede do nedjelje u Zagrebu bi Festival svjetla, četvrto njegovo izdanje. Jedna od onih što je tu magiju svjetla ponudila posjetiteljima ove godine je bila i Edina Selesković, bosanskohercegovačka umjetnica koja se može podičiti i globalnom nagradom World Citizen Artists Award za vizualne umjetnike što je dodjeljuje sedam fondacija i kulturnih institucija Velike Britanije, baš kao i nagradom Primo Arbiter feta verde SyArt 2021, za najbolju umjetničku instalaciju godine, što joj je svečano dodijeljena lani u talijanskom gradu Sorentu.

Na tiskovnoj konferenciji uoči festivala Edina Selesković je među ostalim kazala da vjeruje kako umjetnost otvara dijalog, spaja ljude, čini svijet boljim.
– Vi to stvarno vjerujete!? – upita je tad poslovično sumnjičav novinar.
– Naravno! Pa meni je umjetnost spasila život! – reče na to Edina Selesković.
To je priznanje tražilo dulji razgovor. U utorak oko 13 sati, na Europski trg stiže vozilo s dijelovima instalacije »Srce Europe«. Tu su i Edina, i njen suprug Zlatko Berbić. Edina pruža ruku u snažan stisak, pali onu umjetnu cigaru i odmah krene mjeriti koracima teren. Deset koraka tamo, petnaest amo! Kako je odredila prostor, tako je krenula vaditi iz kamiona aluminijske trokute različitih veličina. Ima ih i do dva metra visokih, ima ih 24, koliko je i sati u danu. Na njima i zapisi, rečenice o budućnosti kakvu ljudi žele. Recimo ona koja kaže: »Budućnost vidim ukrašenu. Želim puno materijala za ukrašavanje svijeta«. Slaganje traje satima. Edina je više na koljenima dok razvlači kablove i šarafi vide, nego na nogama.
– Umjetnost na koljenima – šali se Zlatko.

Ritam srca

Slaganje instalacije nije ni do pola došlo, a već komunicira s prolaznicima. Evo se jednom gospodinu učinilo da bi svjetla mogla privući rakete iz Ukrajine!? Edina nas tjera da učitamo instalacijski QR kod u svoj mobitel. I jesmo, pa su nam se na mobitelu pojavile zvjezdice koje prezentiraju svaka po jednu želju. Srce je proradilo! Ali, zašto »Srce Europe«, i što nam to srce radi!?
– Ja sam prvenstveno nepopravljiv optimist i ušla sam u fazu karijere kad sam shvatila da umjetnost može biti komunikator, da ne mora biti samo objekt u prostoru, nego da može zaista biti nešto što će nas povezivati, tjerati da razmišljamo o nekim stvarima o kojima u normalnim okolnostima ne bismo. I zato se bavim prostornim instalacijama, s tim da ulazim u javni prostor, u prostor na koji su ljudi navikli i koji je njihov.

Mijenjam taj prostor na način za koji mislim da bi mogao potaknuti publiku na neka drukčija razmišljanja, neke nove osjećaje. A ovo »Srce Europe« je u biti moja želja da dokažem da nam srce i dalje jako kuca i da moramo naš pogled okrenuti u budućnost, a ne da konstantno gledamo unazad i da se bavimo prošlošću – kazuje nam Edina.
Jer ta budućnost, kako veli, dolazi i mladim i starim generacijama.
– U suštini, »Srce Europe« je prostorna instalacija koja je napravljene od skulptura, 24 trokuta koji su plasirani tako da čine oblik srca, a isto tako predstavljaju otkucaje – kaže Edina.
Svjetlo nadopunjuje skulpturu tako da daje ritam srca. Tu je i glazba Harisa Dedića originalno napisana za ovu instalaciju, baš kao i aplikacija što je radila Ivona Ivković koja omogućava da na ekranu tableta, mobitela i drugih android sadržaja posjetitelj možete vidjeti dodatni sadržaj pored instalacije.

– Možete osjetiti te zvjezdice Europe i pročitati svu tu komunikaciju koju imam s publikom, baš kao i dodati svoju. Moja želja je da dokažem da smo svi mi kreativni, da svi možemo stvarati zajedno i da izbrišem te zidove koje su umjetnici napravili između suvremene umjetnosti i publike. Mislim da suvremena umjetnost mora vratiti ljudima, pričati na jeziku koji ljudi razumiju i super je stvar da postoje nove tehnologije koje nam to omogućavaju – ističe Edina.

Photo: Goran Stanzl/PIXSELL

Zanimljivo je kako nije nimalo lako u rečenicu-dvije promisliti željenu budućnost. Možda jednostavno ne znamo gledati tri dana unaprijed!?
– Djetinjstvo sam provela u Bosni i Hercegovini, ali sam pravo sazrijevanje provela u SAD-u. Vratila sam se u BiH iz ljubavi prema suprugu, jer sam našla partnera u životu koji je igrom slučaja iz mog rodnog grada, iz Tuzle.
I uvijek sam na toj granici između te dvije kulture. Najbolje se osjećam kada sam u međuprostoru, u avionu, ili tamo ili ovamo. Ali, ono što je jako različito između američkog načina razmišljanja i razmišljanja na ovim prostorima centralne, istočne i južne Europe, je to da Amerikanci konstantno gledaju unaprijed.

Od malih nogu ih uče da zamišljaju svoj život za 10, 15, 20 godina. Oni obrazovanju pristupaju tako da grade viziju sebe u budućnosti i onda rade put koji ide prema toj viziju. Na ovim prostorima, a ja sam opet evo već deset godina, nikad nisam čula da mi je itko rekao, ni u šali, gdje planira biti za deset godina. Niti da je neostvarivo neko sanjarenje u pitanju. To apsolutno ne postoji – govori Edina.
Na ovom turbulentnom području jednostavno se ne vjeruje da će sutra biti neke stabilne situacije.
– Zato je umjetnost moj alat da možda potaknem ljude da gledaju u tu budućnost, da gledaju naprijed. Bez toga nema nekakvog konkretnog oblikovanja te budućnosti – poručuje Edina.

Filmska priča

Sve to govori ona, čija je životna priča baš filmska. Edina odlazi sa svojih 16 godina u SAD kao dio srednjoškolske razmjene učenika, da bi se baš tada zaratilo i da se kući ne može vratiti. Pa je ostala u SAD-u, sama i bez sredstava, da bi s vremenom postala jedna od 1000 umjetnica SAD-a na listi Nacionalnog muzeja žena u umjetnosti iz Washingtona. Da život nije ispisao taj scenarij, možda se nikada ne bi ni bavila umjetnošću!?

– Ne bih. Često se šalim kad o tome govorim i kažem da sam morala preći Atlantik jako mlada, da je morao izbiti rat, da su moji roditelji morali ostati bez mogućnosti da mi šalju novac, da su morali ostati bez komunikacije, da sam morala ostati bez svega, pa da tako bude. U tom telefonskom pozivu kad su mi roditelji rekli da je rat i da se ne mogu vratiti kući, ja sam izgubila i sadašnjost i budućnost i prošlost; ono u što sam vjerovala više nije to, ono što je sada nije postojalo, a ono što sam mislila da će biti, toga više nema. I tek kad sam ostala bez svega, rekla sam sebi jednu fenomenalnu stvar koju stalno ponavljam: što bih ja mogla napraviti sad, što ne bih mogla napraviti da je svijet normalan!? I kad ljudi dođu pa kažu, recimo, »joj izgubio sam posao« ili »razveo sam se«, često im kažem: »To je tako dobar, super moment u životu!« Jer, to je trenutak kad možeš pravit’ planove, skretati s puta, eksperimentirati. Jest, jako je teško u tom trenutku to shvatiti, ali to je fenomenalan trenutak da čovjek stane, shvati što hoće i tim putem krene – kaže Edina.

Pomogli su joj dobri ljudi kod kojih je bila na razmjeni.
– Kada je došao taj telefonski poziv, ja sam spustila slušalicu, a moja je domaćica, koja ne govori hrvatski makar njena mama vuče porijeklo negdje od Zadra, rekla: »Ti ne ideš nigdje, ti ćeš ostati s nama tu.« Oni su mi pomogli da apliciram za vizu, pronađem prvi posao, upišem se na fakultet. Puno godina kasnije sam shvatila što su to dvoje ljudi s dvoje male djece, napravili. I dan danas sam im zahvalna na tome, i dan danas smo veliki prijatelji. A njihova dva sina i dan danas sobu u kući u kojoj sam ja spavala zovu Edinina soba. Oni su me odveli u trgovinu umjetničkog pribora i rekli: »Uzmi što želiš.« – priča Edina.

Samo, zašto umjetnost kao izbor? Edina će na to reći da je uvijek htjela biti umjetnica, ali nije to nikom smjela reći.
– I moja mama je htjela biti umjetnica pa kad je to rekla svojoj mami, ona joj je rekla: »Ajde ti završi pravi fakultet, pa onda.« – kaže Edina.

Evakuacija ranjenika

Zagugla li se, štono bi se reklo, nekom bi se karijera Edine Selesković mogla činiti lakom. Međutim, bit’ će da nigdje i ne piše da je, primjerice, i prije upisa likovne akademije u Washingtonu dobila posao u UN-u, da je radila u Međunarodnoj organizaciji za migracije u Washingtonu na specijalnom programu za evakuaciju ranjenika iz bivše Jugoslavije.

– S 18 godina ja sam bila jedini zaposlenik te organizacije koji je govorio jezike s ovog područja, a to znači da su svi ranjenici koji su dolazili, koji su tu već bili i oni koje je orgaizacija dovela, bili u mojim rukama. To je bio tako odgovoran posao, ali mi je to bilo i super jer sam osjećala da doprinosim na pozitivan način svemu što se ovdje događalo više nego da sam fizički tu bila – priča Edina.
U SAD bi joj stizala dijagnoza ranjenika, a ona tražila u SAD-u liječnike koji bi ih primili pro bono. Ona je morala odabrati onog tko će s obitelji doći u SAD na liječenje i tako izaći iz rata. Tad je, veli, počela pušiti. A kad je projekt ugašen, kad je shvatila kako je i nevladin sektor jako ispolitiziran, kad se u sve to jako razočarala, tad je poslala pismo likovnoj akademiji. I pozvali su je na razgovor i primili, pomogli joj da dobije stalni status u SAD-u i stipendiju. Ostalo je pred školu još samo da ode u obližnji kafić i kaže:

»Ja moram raditi.« Navečer, dakako, jer po danu se školuje. I tu je, kako kaže, našla veliki krug ljudi koji su joj puno pomogli, pa je i zahvaljujući njima još kao studentica imala 15 izložbi u Washingtonu, članak u važnim novinama, a i dokumentarni film je o njoj sniman.
Umjetnost je ta zbog koje Edina iz Washingtona seli u New York gdje i danas živi, kad nije u Tuzli ili Sarajevu. U neku ruku kriv je vlasnik velike galerije u Washingtonu, veliki diler umjetnina, koji je došao na izložbu njena diplomskog rada te je suočio s činjenicom da se za svih svojih 15 izložbi izborila sama zahvaljujući svojim radovima. Pa ako je uspjela u Washingtonu krenuvši od nule, uspjet će, reče joj, i u New Yorku. I otišla je ona u grad u kojem je poznavala jednu jedinu osobu, a i ta je osoba u New York došla četiri dana prije nje!

– Kulturni šok od Bosne do Washingtona je bio ekvivalent kulturnom šoku od Washingtona do New Yorka. New York je stvarno nešto posebno, koliko je američki, toliko je i europski, a najbolja stvar u New Yorku je što su svi ljudi koji su tu, pobjegli malo od kuće. Nisu pripadali nigdje drugdje, a imali su lude snove. I dođete u takav grad i osjećate pripadnost. U toj džungli i tom kaosu, vi udahnete duboko i kažete: e, ovdje mi je lijepo – kaže Edina.

U čemu je štos, pitamo!?
– Što je tajna New Yorka, grada koji je jako bučan, prljav i često neugodnog mirisa!? Ne radi se tu o zgradama, radi se o ljudima koji su tamo, koji su došli i prihvatili živjeti u takvim uvjetima da bi ostvarili svoje snove. Procjena je da je od 10 milijuna Njujorčana, milijun umjetnika. U New Yorku postoji 300 galerija, svaka ima ugovor s 12 umjetnika, pa vi vidite koje su to statističke mogućnosti da uspijete. Ali što su oni skontali, što bih ja voljela da i mi skontamo: za uspjeh mora biti povezanosti i suradnje! I kad nisam u New Yorku, meni fali ta kreativna energija. Vi ste tamo stalno u atmosferi gdje ljudi ne pričaju o svojim bolestima, smrtnim slučajevima u porodici ili tračevima, nego pričaju o onome što rade i pokušavaju naći ljude koji bi radili s njima – ističe Edina.

Spužva ili čelik

Naučila je ona brzo i to da tu sve što ste radili prije ne znači ništa. Naučila je i da jedni drugima umjetnici, i ne samo oni, nisu konkurencija, već si konkurencija sam sebi.
– Amerikanci kažu »what are you made of«, od čega si napravljen. Jel’ to spužva, ili željezo, čelik. Kažu ljudi da sam imala sreće, bila u pravo vrijeme na pravom mjestu, ali ja mislim da postoje ljudi pored kojih prilike stalno prolaze, a oni ih ne vide – veli Edina.

I da, kupovina umjetnosti je biznis, nema tu ministarstva kulture, već je umjetnik poduzetnik na tržištu rada koji prodaje svoj, doduše vrlo specifičan, proizvod.
– Ili prodate, ili ne prodate. Ako ne prodate, onda se bavite nečim drugim, a ako prodate, onda idete dalje – jednostavno će Edina.
Priznat će Edina da je tek kada se vratila u BiH zbog supruga Zlatka, shvatila da na ovim područjima može mijenjati umjetnošću neke stvari, zahvaćati šire od umjetničkih krugova.
– Shvatila sam da umjetnost ima veću moć i da umjetnost mora biti taj pokretač – kaže Edina.

Shvatila je to, reklo bi se, metodom vlastite kože. Dizajnirala je ona, naime, poštansku marku te 2014. godine kada se obilježavalo 100 godine od početka Prvog svjetskog rata, naslikala na njoj i goluba mira, nade i budućnosti, ali onda je tajanstven netko stopirao sve bez objašnjenja. I Edina se zainatila, pa umjesto jednog goluba odlučila stvoriti njih na tisuće i izložiti ih u Sarajevu! Tako je nastala instalacija »Think freedom« sastavljena od mnoštva metalnih golubova na kojima su definicije slobode što su ih Edini kazali mladi neki ljudi s kojima je razgovarala, njih više od 1.500.
– Shvatila sam da je umjetnost bitna, kad su je zabranili. Shvatila sam da je sloboda bitna i da je umjetnost ta koja nam može približiti neke apstraktne koncepte, pa i tu slobodu. I tad sam odlučila izaći iz galerije i okupiti oko sebe neke mlade ljude – pojašnjava Edina.

Nismo poraženi

Instalacija »Think freedom« obišla je 18 europskih gradova u 17 država, bila i u Zagrebu prije pandemije, ove godine ide i na druge kontinente, a ništa manje ilustrativno nije ni to da je vatikanska ambasada u Sarajevu od nje tražila skulpturu goluba da je poklone papi Franji. Sloboda ide dalje,« Srce Europe« iliti Beating Heart ide dalje, a zna Edina i kud stremi njen novi projekt.
– Sljedeća instalacija o kojoj razmišljam bi trebala potaknuti na razmišljanje kako reflektore javnosti usmjeriti na mlade, kako da se mi stari maknemo sa scene, da nam mladost otme taj mikrofon – poručuje Edina.

Radit će to onako kako je dizajnirala već i Kuću sporta u Tuzli koja priča o 100 godina postojanja Radničkog sportskog društva Sloboda. Zanimljivo je da u tih 150 kvadrata prostora prepunih informacija nigdje ne piše da je Sloboda ikad išta izgubila.
– Ako pročitam u monografiji da je Sloboda izgubila u finalu, ja napišem na zidu – pobijedili u polufinalu. Opet ta pozitiva, ali mislim da moramo sami sebe nekako graditi, shvaćati na drukčiji način. Nismo mi žrtve, ljudi koji su poraženi. Ne postoji ta riječ na našim jezicima, a trebalo bi je biti, jer mi smo ono što Amerikanci zovu survivor – naglasi Edina, prije nego je još jednom otišla provjeriti kako nam to srce kuca, kuca li kako treba.