Iako su žene u Hrvatskoj danas obrazovanije nego ikad prije i sve češće ulaze u zanimanja koja su se donedavno smatrala isključivo »muškima«, razlike u plaćama i dalje tvrdoglavo opstaju. Statistike pokazuju da žene u prosjeku zarađuju manje od muškaraca, čak i kada rade isti posao. Na tržištu rada broj žena raste, a obrazovni profil pokazuje da su žene sve bolje kvalificirane, no put do najviših pozicija i dalje je strm i pun prepreka.

Situacija se polako mijenja, ali tempo promjena prema stvarnoj ravnopravnosti i dalje je spor, pa su i predrasude prema ženama na rukovodećim pozicijama još prisutne, a izazov usklađivanja profesionalnog i privatnog života dodatno usporava njihovo napredovanje. Mnoge žene osjećaju dodatni teret odgovornosti jer se od njih očekuje da paralelno vode profesionalni i obiteljski život. Očekivanja društva često nameću ulogu žene kao osobe koja »drži tri ćoška kuće«, dok se istovremeno od nje traži i profesionalna izvrsnost, što u praksi predstavlja gotovo nemoguću misiju.

Upravo zato su uloge uzora i mentorica ključne. Mlade generacije trebaju primjere koji pokazuju da je moguće voditi timove, upravljati kompanijama, raditi u tehnologiji ili letjeti vojnim helikopterom, bez obzira na spol. Primjeri žena koje probijaju granice u tradicionalno »muškim« zanimanjima ne samo da inspiriraju, nego i konkretnim djelovanjem razbijaju predrasude i pokazuju da talent i trud ne poznaju spol.

O tim su temama u podcastu Špica s Macanom, kod voditelja Krešimira Macana, govorile Nevena Rendeli, poduzetnica i organizatorica konferencije Women’s Weekend, te Antonija Trupinić, vojna pilotkinja i bojnica Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Njihove karijere naizgled su različite, ali povezuje ih iskustvo probijanja granica i svjesnost da osobni uspjeh ima i širu društvenu dimenziju, osobito kada je riječ o inspiriranju mladih generacija i jačanju svijesti o rodnoj ravnopravnosti.

Negativna diskriminacija

Antoniju Trupinić prema vojnom zrakoplovstvu vodile su znatiželja, disciplina i vrijednosti koje su joj roditelji usadili od malih nogu. Odrastala je u obitelji u kojoj su majka i otac ravnopravno doprinosili kućanstvu, i financijski i organizacijski, gjde nije bilo »muških« i »ženskih« poslova – postojala je odgovornost i međusobna podrška. Upravo taj odgoj omogućio joj je da razvije samopouzdanje i vjeru u vlastite sposobnosti, što je kasnije bilo presudno za njenu odluku da se prijavi za vojnu školu pilota.

– Shvatila sam da ne želim da moj ured bude na zemlji. Ideja da mi je radno mjesto u zraku činila se izazovnom i uzbudljivom. Jednostavno sam se prijavila jer nisam htjela propustiti priliku, prisjetila se Trupinić.

Danas aktivno leti helikopterom Bell 206, a uz to obavlja i dužnost časnice za odnose s javnošću u zrakoplovstvu. Tijekom školovanja i specijalističkih obuka često je bila prva ili jedina žena u generaciji. Ipak, kako sama kaže, nije u vojsku ušla da bi rušila stereotipe.

– Nisam razmišljala o tome da sam ja žena i da idem nekome nešto dokazati. Htjela sam sebi dokazati da mogu. Tek kasnije sam postala svjesna da moj put ima širi značaj i da pokazuje i drugima što se može, pojasnila je.

Put do kokpita nimalo nije jednostavan, kandidati prolaze rigorozne liječničke preglede koji traju nekoliko dana i uključuju provjeru vida, sluha, kardiovaskularnog sustava, psihološko testiranje i procjenu psihomotorike. Cilj je utvrditi imaju li strukturu ličnosti prikladnu za vojno letenje.

– Traži se balans. Za vojnog pilota važno je biti samopouzdan, ali i samokritičan. Preveliko samopouzdanje može dovesti do zanemarivanja pogrešaka, a pretjerana samokritičnost do nesigurnosti. Potrebna je fina ravnoteža, pojasnila je Trupinić.

U karijeri je bila i probni pilot, što znači da je testirala helikoptere nakon servisa i remonta, a riječ je o iznimno odgovornoj ulozi koja podrazumijeva povjerenje u vlastitu procjenu i u rad tehničara na terenu. No i nakon godina rada u vojsci, predrasude se i dalje često javljaju, ali uglavnom izvan sustava vojske.

– Kada kažem čime se bavim, ljudi znaju pitati – Mislite kopilot? Stjuardesa? Tada moram pojašnjavati da sam vojna pilotkinja i da upravljam vojnim helikopterom. Ponekad je naporno stalno iznova objašnjavati, priznala je.

Unutar sustava Oružanih snaga, napredovanje je jasno propisano i temelji se na ispunjavanju kriterija, bez obzira na spol. U vojsci je trenutno oko 16 posto žena, a na zapovjednim pozicijama između 12 i 13 posto, dok se u Ministarstvu obrane udio žena približava 20 posto.

– Pratimo zakon o ravnopravnosti spolova i trudimo se maksimalno poštovati ga. Nema negativne diskriminacije – ako ispuniš uvjete, napreduješ, kazala je Trupinić.

Promjena percepcije

Za Nevenu Rendeli, organizatoricu Women’s Weekenda, upravo su takvi primjeri presudni za promjenu društvene percepcije.

– Kada djevojčica vidi vojnu pilotkinju, znanstvenicu ili neurokirurginju na pozornici, shvati da granice nisu stvarne nego društveno nametnute. Zato su uzori ključni, istaknula je.

Women’s Weekend održava se od 5. do 8. ožujka u Rijeci, u prostoru Muzeja moderne i suvremene umjetnosti – Art kvart. Ne pada slučajno u vrijeme Dana žena te je zamišljen kao platforma za povezivanje, razmjenu iskustava i osnaživanje. Iako naziv sugerira da je riječ o događaju isključivo za žene, interes muškaraca svake godine raste, pa tako oni danas čine oko 30 posto publike i govornika.

– Često nam muškarci kažu da prvi put čuju o iskustvima s kojima se njihove kolegice suočavaju. Otvoreni razgovor važan je za promjenu, istaknula je Rendeli. Napomenula je i kako je jedno od područja u kojem su žene i dalje nedovoljno zastupljene na vrhu financijski sektor. Moć se, smatra ona, teško prepušta, a bez konkretnih mjera promjene su prespore.

– Kvote možda nisu savršeno rješenje, ali su u nekim situacijama bile nužne. Posebno u kompanijama izlistanim na burzi, gdje se pokazalo da bez obveze uključivanja žena nema pomaka. Uz regulatorne mjere, ključnu ulogu ima mentorstvo. Ako nemaš primjer ispred sebe, ako si prva koja probija granice, put je dvostruko teži. Mentorstvo i vidljivost uzora ubrzavaju promjene. Ako vidiš nekoga tko je prošao taj put, lakše ćeš se odlučiti krenuti istim smjerom. Zato je jedna od govornica ove godine i Sandra Švaljek, zamjenica guvernera Hrvatske narodne banke, koja svakako probija staklene stropove, kazala je Rendeli.

Dio biznisa u kojem žene zaostaju je povezivanje, tu su muškarci i dalje bolji, smatra ona.

– Ljudi u poslovnom svijetu znaju da se biznis najčešće ne radi iz ureda, nego na večerama, druženjima, na šanku – a tu žene možda malo zaostaju. Prvenstveno je tako jer one mnogo ozbiljnije shvaćaju svoj posao i one ga moraju odraditi u radnom vremenu. Zašto, pa zato što one nemaju vremena za rad nakon kraja radnog vremena, jer moraju u vrtić po dijete, prije svega… Ali mi to vrijeme moramo pronaći. Dakle, pored profesionalnih izazova, tu je i pitanje usklađivanja obitelji i karijere, a društvena očekivanja prema ženama i dalje su snažna. Ako želiš obiteljski život i ozbiljnu karijeru, to su zapravo dva paralelna posla. Očekuje se da žene drže »tri ćoška kuće«, a to je iznimno zahtjevno, navela je Rendeli.

Obiteljska podrška

Trupinić je naglasila da joj je podrška obitelji bila presudna.

– Možda nisu bili potpuno sigurni na početku da ću uspjeti, ali su uvijek bili tu za mene – i to je najvažnije, samo me podrži. Ne moraš mi pomagati, samo budi tu. Imala sam sreću da su moji roditelji cijelo vrijeme bili uz mene, rekla je pilotkinja.

Govoreći o ženama u biznisu, Rendeli ističe da su žene često vrlo operativne, fokusirane i odgovorne, ali ponekad i manje sklone riziku.

– Operativnost je prednost u svakodnevnom vođenju posla, ali ako želiš rasti, moraš preuzeti strateški rizik. Žene su često racionalnije i opreznije, što je dobro, ali u biznisu ponekad treba riskirati. Velika je razlika u pristupu neuspjehu – muškarci će češće pokrenuti više projekata i prihvatiti mogućnost neuspjeha. Ako jedan propadne, idu dalje. Žene će češće težiti stabilnosti i savršenstvu, navela je.

Ipak, upravo kombinacija različitih pristupa, smatra, donosi najzdravije poslovno okruženje. Premda su u nekim sektorima, poput vojske, plaće zakonski regulirane i spol formalno ne igra ulogu, šira slika pokazuje da žene rjeđe dolaze do najviših pozicija, a time i do najvećih primanja. Transparentnost plaća, jasni kriteriji napredovanja i zakonski okviri za rodnu ravnopravnost nužni su koraci prema pravednijem sustavu.

– Trebamo kvote ne zbog politike, nego kako bismo motivirali druge žene da se prijave i shvate da i one mogu doprinijeti, smatra Trupinić.

Za obje sugovornice ključno je ohrabriti mlade da slijede vlastite ambicije, bez obzira na stereotipe.

– Slijedite svoj san i ne popuštajte pritiscima okoline. Danas je moguće promijeniti smjer, prilagoditi karijeru, učiti cijeli život, uvijek to možete napraviti, poručila je Rendeli.

Obje su sugovornice istaknule kako ravnopravnost nije apstraktna ideja ni deklarativni cilj. Ona se gradi konkretnim potezima – u zakonima, u organizacijama, ali i u obiteljima, podrškom, mentorstvom i vidljivošću uzora.

Sindrom uljeza

Obje sugovornice dotaknule su se fenomena tzv. sindroma uljeza – osjećaja da uspjeh nije u potpunosti zaslužen. Trupinić se s tim susrela tijekom školovanja u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je bila jedina predstavnica Hrvatske i ujedno najnižeg čina među kolegama.

– Trebalo mi je vremena da shvatim da sam ondje zato što sam to zaslužila, rekla je.

Vrijednost Women’s Weekenda Rendeli vidi u tome što se na konferenciji prenose iskustva i pokazuju drugima da se nešto može. Upravo zato njihove panelistice često prepričavaju svoj karijerni put, da bi vam pomogle da ga slijedite, ili da vas upozore, jer je njihov put bio pretežak, pa da izbjegnete njihove greške rekla je Rendeli i napomenula da žene češće od muškaraca sebe strogo preispituju, pa tako i pozicije na kojima rade.

– Ako se i nađeš na visokoj poziciji, onda umjesto da vjeruješ u sebe razmišljaš o tome kako si možda tu završila zbog neke kvote. Nikad nisam čula nijednog svog kolegu koji se uspeo visoko na nekoj ljestvici u firmi da se preispitivao oko toga treba li on baš biti tu gdje je. Rođeni direktor. Dakle, uvijek su mislili da oni zaslužuju još i više. Ta samokritičnost duboko je ukorijenjena, navela je.