Podvodna eksplozija koja je malo prije podneva detonirala pod površinom mora zatresla je naš brod. Samo dvije minute kasnije, još jača eksplozija doslovno nas je zaljuljala, stvari su padale s polica.

Dio je to izvještaja s ruskog, 28 tisuća tona teškog bojnog broda »Petar Veliki«, izvještaja koji je tog 12. kolovoza 2000. hitno poslan u Moskvu. Naime, na današnji dan prije točno 25 godina tijekom vojne vježbe potonula je u Barentsovom moru ruska nuklearna podmornica Kursk, što predstavlja najveću i najtežu podmorničku nesreću u povijesti tijekom koje je stradalo svih 118 članova posade. Dvije eksplozije bile su toliko strašne da su ih registrirale i seizmološke stanice u Norveškoj i na Aljasci.

Izgubljeni dani

U prvome trenutku, mornari na bojnom brodu nisu shvatili što se upravo dogodilo stotinjak metara ispod površine mora. Nitko od mornaričkih časnika nije ni pomišljao da je podmornica, koja je bila perjanica ruske ratne mornarice i koju su smatrali nepotopivom, razorena eksplozijama dvaju neispravnih torpeda koji su se nalazili u spremnicima. Komunikacija među plovilima zbog vježbe je bila prekinuta, a sigurnosna bova koja signalizira da je podmornica u nevolji nikada nije isplivala na površinu, pa su na brodovlju shvatili da s Kurskom nešto nije u redu tek šest sati kasnije. Odmah je pokrenuta potraga za nestalom podmornicom, no pronaći plovilo na dnu bilo je traženje igle u plastu sijena. Tražiteljima je trebalo čak 16 sati da napokon lociraju olupinu podmornice koja je ležala na dubini od 108 metara.

Odmah je pokrenuta akcija spašavanja, porinute su mini podmornice koje su pokušale stupiti u kontakt s posadom. Bez ikakvog uspjeha. Nikakve komunikacije s Kurskom nije bilo. U sljedeća četiri dana ruska je mornarica očajnički pokušavala doći do podmornice spasilačkim podvodnim zvonima kako bi spasili eventualne preživjele mornare, no sve je bilo jalovo. Stanje ruske vojske, a time i ruske mornarice u to je vrijeme bilo katastrofalno, a oprema je bila zastarjela i uvelike neodržavana. U tih deset godina od raspada SSSR-a vojska je bila, više ili manje, uteg na nogama novonastale Rusije, uteg za koji nije bilo novaca.

U pješačkim postrojbama diljem zemlje vojnici su nerijetko bili na rubu gladi, odjeća i obuća nerijetko se krpala kako bi preživjela još jednu sezonu, pa je jasno da spasilački sustavi, za koje se vjerovalo da neće nikad, ili bar ne u skoro vrijeme biti potrebni, nisu bili u najboljem stanju.

– U tome trenutku Crvena armija koju je Rusija naslijedila od SSSR-a bila je u lošem stanju, s potplaćenim i siromašnim časnicima i vojnicima, s lošom opremom jer njeno urušavanje trajalo je već deset godina. Rusija, koja je u to vrijeme bila u dobrim odnosima sa Zapadom još uvijek nije sama definirala što želi učiniti s tim velikim aparatom koji jako puno košta. Želi li prerasti u lokalnog hegemona koji ne treba tako velike oružane snage ili želi ponovo prerasti u supersilu, kaže za naše novine povjesničar dr. Tvrtko Jakovina.

Stara pravila

Ma koliko osiromašena bila, ruska je vojska i dalje djelovala po starim pravilima, pravilima hladnog rata, KGB-a i Sovjetskog Saveza. Pravilima koja podrazumijevaju apsolutnu tajnost, pa tako Moskva puna četri dana nije obavijestila ni javnost ni svoje tadašnje zapadne partnere da očajnički pokušava doći do podmornice u kojoj možda još uvijek ima živih mornara. Tek kada su shvatili da sami neće ništa uspjeti učiniti, predsjednik Putin koji je na vlast došao samo nekoliko mjeseci ranije dao je dopuštenje da se izda obavijest kako je došlo do nesreće, a tri dana potom i da se u pomoć pozovu strane zemlje koje su već bile ponudile pomoć.

Šest spasilačkih timova s brodovima i specijalnom opremom na poprište nesreće stigli su tek devet dana nakon potonuća Kurska i nakon prvih zarona shvatili su kako je prvih 18 metara podmornice pretvoreno u hrpu savinutog i razorenog metala. Ako se itko spasio, mogao je biti zatočen samo u zadnjem dijelu 153 metra dugačkog plovila koje je već danima ležalo na dnu mora. Napokon, nakon tri dana neuspješnih pokušaja, spasioci iz Rusije, Britanije i Norveške uspjeli su otvoriti poklopce na zadnjem dijelu podmornice i uvući se unutra. Živih tamo više nije bilo. Pronašli su tijela 23 podmorničara koji su očito preživjeli nesreću, ali su se ugušili nakon nekog vremena kada im je ponestalo kisika. Podmornica je ostala ležati na dnu mora još godinu dana jer olupinu su na površinu uspjeli izvući tek sredinom 2001. godine. Analiza je potom pokazala kako je na podmornici prije nesreće u kvaru bio cijeli niz sustava, kako sigurnosna oprema uopće nije bila na raspolaganju podmorničarima te kako su sustavi komunikacije bili neispravni.

Potonuće podmornice »Kursk« nije bilo samo ogromna tragedija za Rusiju, već i prva velika kriza za Vladimira Putina koji je na čelo države došao nekoliko mjeseci ranije kao nasljednik Borisa Jeljcina. Do tada među biračima relativno nepoznati političar promatran je s početim simpatijama, no njegova prva reakcija, neobavještavanje javnosti, pa čak ni najbliže rodbine podmorničara o nesreći koja se dogodila, kao i prvotno odbijanje strane pomoći pri spašavanju, podigle su bijes ruske javnosti. Nije pomogla ni činjenica da je Putin prve dane potrage za preživjelima proveo u Sočiju, ljetovalištu na obali Crnog mora gdje je bio na odmoru.

Pogrešna pretpostavka

– Putin se nije najbolje snašao u prvim danima krize, očito je mislio da će to Rusija riješiti svojim snagama. A u tajnost se uzdao kao provjereni kadar KGB-a. No na kraju je ipak morao pozvati u pomoć međunarodnu zajednicu i strane države koje su u tome trenutku bile znatno bolje opremljene za spasilačke misije, kaže za naše novine povjesničar dr. Petar Bašić.

Možda je paradoksalno, ali upravo je potonuće »Kurska« i smrt 118 mornara bila prekretnica i prema Putinovu odnosu prema oligarsima koji su u posljednjih deset godina de facto upravljali Rusijom. Naime, o Putinovom odnosu prema tragediji vrlo se kritički ponijela ORT televizija u vlasništvu oligarha i medijskog tajkuna Borisa Berezovskog. Ova je televizijska kuća u rujnu 2000. godine emitirala dokumentarac o »Kursku« sa zaključkom kako priča još uvijek nije gotova.

– Glavni je zaključak cijelog slučaja da vlast ne poštuje nikoga od nas, i vlasti nas lažu. A osnovni je problem što nas vlada tako tretira samo zato što im to dozvoljavamo, ustvrdilo se u dokumentarcu koji je Putina nagnao na akciju. Samo nekoliko tjedana kasnije državno je tužilaštvo Berezovskog pozvalo na ispitivanje, no on je pobjegao u Veliku Britaniju gdje je 2003. dobio azil. Nakon Berezovskog, Putin se s vremenom okomio na sve ostale oligarhe, bili oni iz medijskog biznisa ili energetike, kako bi u potpunosti koncentrirao vlast u svojim rukama.

Početak obračuna s oligarsima

– Obračun s oligarhom Borisom Berezovskim počeo je nakon tragedije s podmornicom Kursk, no po istom modelu Putin je neutralizirao i ostale milijardere koji su bili siva eminencija u Rusiji tog vremena. Može se reći kako je Berezovski bio svojevrsni probni balon za sve ostale. Jednostavno, tragedija »Kurska« promijenila je model Putinove vladavine i vremenom ga pretvorila u apsolutnog gospodara Rusije koji ju je ponovo izgradio kao svjetsku supersilu, kaže dr. Petar Bašić.