Da se razumijemo, ono što mislim – to ću reći. Kod mene istina nema alternative, a sve to možete provjeriti jer ono što sam pričao prije trideset godina, pričam i s odmakom od 30 godina. I ne želim pričati o logoraškim danima, o premlaćivanjima i slično.

Bar ne puno. Želim pričati o Vukovaru nekad, Vukovaru u ratu, Vukovaru danas, rekao je na početku razgovara Ivan Lukić Zolja, legenda s Trpinjske ceste, nogometni znalac kojeg obožava ne samo njegov NK Vukovar, već i mnoge postave hrvatske nogometne reprezentacije skupa s izbornikom Dalićem koji mu je, baš kao i Luka Modrić, dugogodišnji prijatelj.

Ivan je čovjek koji plijeni svakom izrečenom riječju. Njegov je tijek misli toliko turbulentan da zavrti u trenutku, a razgovor je imao faze suza i duboke patnje, ali i smijeha, i kod njega nikad neiskorijenjenog optimizma.

Grad koji je imao dušu

Kako je on pričao nama, mi prenosimo vama. I da, ono što on nije rekao, jer mu to nije nešto o čemu sad treba pričati, jest da je logoraš s 269 dana preživljenih u srpskim logorima, da je četiri puta ranjavan i da je po razmjeni prošao sva hrvatska ratišta.

E, pa sad Zolja…

– Po struci sam inženjer telekomunikacija i radio sam prije rata u struci. U to vrijeme sve je izgledalo nekako idilično.

Pričam o sredini osamdesetih godina prošlog stoljeća, međutim, sad ću malo preskočiti slijed i kazati da, kad smo u Domovinskom ratu u borbi eliminirali jednog njihovog majora i kod njega našli operativne zemljovide pod imenom »Napad na Hrvatsku i Vukovar« datirane 1987. godine.

Znači, mi smo još četiri godine glumili »bratstvo i drugarstvo«, a oni su se itekako pripremali. Mi smo gajili iluzije. I onda mi se dogodi da ja kao inženjer telekomunikacija radim na održavanju, a šef mi je električar.

Ono što je bilo pogubno u to vrijeme u Vukovaru je činjenica da je od 126 ljudi na rukovodećim mjestima bilo samo 11 Hrvata. Otac mi je 1967. otišao na službu u Sarajevo, tamo sam ja završio osnovnu i srednju školu, da bih se 1981. vratio u Vukovar jer tamo nisam mogao naći posao u struci.

Recimo, Vukovar je 90. godine bio drugi grad u Europi po broju telefona na broj stanovnika. U tadašnjoj vukovarskoj općini živjele su 44 tisuće ljudi, a bilo je 38.200 radnih mjesta. Vukovar je bio specifičan grad u kojem je iz jedne obitelji radilo njih četvero.

Danas kad pogledate Vukovar s 27 tisuća ljudi, koliko ih živi u njemu ili mu gravitira, imate 3.860 radnih mjesta, od toga je nešto u privatnom sektoru, a drugo su državne i gradske službe.

Pričamo o jednom gradu koji je imao dušu, koji je imao povijest, o gradu koji je okružen zemljom kakve nema nigdje u Europi, obroncima Fruške gore gdje je poslije Hvara najviše sunčanih sati.

Sve vam ovo pričam kako bih vam približio sliku Vukovara prije rata. Jeste li čuli za onu uzrečicu – tko se jednom napije Vuke i najede štuke, taj iz Vukovara ne odlazi. Nažalost, i nije baš tako.

A ono što me u Vukovaru oduvijek čudi, ali je istina koja glasi – Vukovar se nikada neće odreći podlijevenog sira i cajke. Strašno.

Vjerujte mi da pravoslavci u Vukovaru i okolici manje slušaju cajke nego naši, neovisno o kojoj generaciji pričali. Eto, ja to jednostavno ne razumijem.

Moj ratni put počinje uz Blagu Zadru na Trpinjskoj cesti. Počeli smo se organizirati jer smo vidjeli da ne ide na dobro. Imali smo sreću što je u našem okruženju živio Zadro, koji nas je okupio. Jako puno mu dugujem.

Njemu i Mili Dedakoviću Jastrebu jer su me naučili kako se voli i brani Hrvatska. Zavidna je mirnoća koju su imali kad je bilo najteže. Trpinjska cesta je poseban dio Domovinskog rata i od tamo zapravo kreće početak otpora neprijatelju.

Ponosan sam na zajedništvo iz tog vremena. Kad me netko pita bih li sve to ponovio, bez imalo razmišljanja odgovaram – bih, ali s istim ljudima.

Vukovar je branilo 31 posto Vukovaraca, ovo ostalo su ljudi koji su dolazili sa strane – Zagreb, Rijeka, eh, sjetim se malog Dražena Mršića, pokojnog Damira Lugomera s Krasice kraj Rijeke i još brojni drugi, poto Split, Istra, Hercegovina…

U to vrijeme je Hrvatska dala nešto najvrednije što je imala – ljude. Taj način na koji smo onda funkcionirali, ta spremnost da poginete za nekoga koga ste upoznali dva dana prije, nevjerojatna je i neopisiva.

Često me ljudi pitaju što je Vukovar mogao još u to vrijeme dati. Ja ne odgovaram na to pitanje, već postavljam kontrapitanje – što Vukovar nije dao, pa ćemo nastaviti pričati. Vukovar, da bi bio Grad Heroj, morao je biti grad heroja, a to je i bio.

Logoraški dani

Zarobljavanje?

Nas pet je trebalo krenuti u proboj. Htjeli smo se uvući među njih jer i mi sm bili prljavi i bradati kao oni, ne bi ni znali, međutim ja sam 17. studenog bio dosta teško ranjen i s visokom temperaturom krenuo sam među njih, sjeo među njih, a onda su me prepoznali i kreće ta moja golgota, tukli su me pa bacali na gnoj, što je dobro jer gnoj grije pa se nisam smrznuo.

Ujutro kad sam pitao četnika vode, on je repetirao pušku jer je mislio da sam se povampirio, nije očekivao da sam živ. Hvala jednom poručniku JNA koji je rekao – dosta ste ubijali, nećete više. Rekao je nekoj ženi da mi da odjeću da se odjenem jer su nas odmah skinuli, valjda im je hrvatska odora značila kao indijancima skalp u stilu »ubio sam ustašu«.

Tako da sam dobio jedan džemper, ali šupljikavi i donji dio adidas trenirke, onaj ruski kroj, i takav sam otišao u logor, najprije u Dalj. Tamo su nas osuđivali, vodili na strijeljanje, uglavnom se sprdali s nama.

Onda su nas odvezli u Bogojevo vezane bodljikavom žicom. Iza svih koje su izveli iz autobusa čuli su se rafali, a njih ni danas nema, pa vam je sve jasno. I onda kad vidim neke naše kako jedu tamo u restoranu, sto metara udaljenom od mjesta gdje su nas ubijali, naježim se.

Dođe mi da plačem. Nisam prešao nikada tu granicu od kad sam 14. kolovoza u Nemetinu razmijenjen. Niti hoću, dok sam živ. Mogu je samo preletjeti zrakoplovom. Ja u toj zemlji nemam što tražiti.

Mržnju koju sam tada tamo vidio i doživio, ne možete vjerovati da postoji. Mi nismo bili ljudi, mi smo bili ustaška stoka. Na svakom koraku koji si napravio netko te je šutnuo.

Na tim famoznim ispitivanjima nebuloze, tako da sam jednom kapetanu prve klase, Crnogorcu, kad je pitao »a što ti se šćela puška« jer ja sam kao pametan i obrazovan, odgovorio: vi kao pametan i obrazovan trebate znati odgovor na ovo pitanje.

Ma, pitali su nas svašta – zašto ste rezali prstiće srpskoj deci, pravili burek od njihovih unutrašnjih organa, ma ne mogu ni ponoviti sve gadosti koje su na tim ispitivanjima izgovarali. A i inače. Oni su jednostavno morali opravdati ono što su radili.

U logoru su me svakodnevno tukli, izbili zube, polomili rebra, oštetili bubreg, skočne zglobove. Tih 270 dana koje sam proveo tamo je ne deveti krug pakla, koliko ih je imao Dante, mi smo imali deseti.

Od hrane, smještaja, dizanja noću gdje smo morali pjevati njihovu himnu, do učestalih priča kako smo mi ustaše pobili toliko i toliko njihove »dece«, pa će sad oni vratiti. Gledati ta ubojstva gdje nogama skaču čovjeku na glavu, e o tome ja mogu govoriti, ali vama je bolje ne slušati, ne znati.

Slušao sam i odgledao brojna batinanja, ali ono što je najgore, to su silovanja. Pored nas su bile naše suborkinje i to je bio očaj. To što si čuo više je ubijalo od bilo kojih batina. Od bilo čega što sam ja prošao, od svakog premlaćivanja od tih skoro 900 logoraških dana.

Otišao sam, kao dobro utreniran sportaš, u logor s 86 kilograma, vratio se s 55. Nisam imao karijes na zubima kad sam otišao, vratio sam se s izbijenih sedam zuba, polomljenih devet rebra, oštećenih zglobova, bubrega izbijenog iz ležišta.

Došao sam u Zagreb s tolikim bilirubinom u krvi da me je liječnik pitao jesam li ja kronični alkoholičar, a ja do prije pet godina nisam ni pivo popio.

U logoru smo dobivali neku žutu vodu koju, ako zapališ, gori. Ne znam što je to bilo. U Stajićevu primjerice komadić kuha tanak kao papir, gore salama prerezana u četiri dijela. Taj komadić dobiješ ujutro u devet i navečer u pet, a između toga batine, hladnoću i iživljavanja na sto načina.

Ono što je mene zgrozilo i nikad mi to neće biti jasno su ljudi koji su živjeli s nama i koji su dolazili u logore, prstom pokazivali, prokazivali, koga, što…? Mnogi od tih prokazanih nikad se nisu vratili.

Znate koliko je mojih suboraca ubijeno nakon 1991. godine samo zato što je netko pokazao prstom na njih. Žena u Beogradu svjedoči protiv mene, da sam joj ubio muža, koji je živ i kojeg smo mi hranili, i da sam joj zapalio kuću.

I kad sam 1997. došao da vidim svoju kuću, vidim i nju kako gura neka kolica i kažem – gdje si, susjeda draga, sad ćemo se razračunati. Ona baci kolica i pobjegne u kuću, a meni nakon pola sata dolazi policija na vrata s riječima »odakle vam pravo da uznemiravate srpsko stanovništvo«?

I onda je stigla uplatnica na 2.860 kuna koje sam trebao platiti za vrijeđanje susjede.

Ponosan na svoj narod

Najgore je kad mi sad pojedinci dođu i kažu »bre, ko nas zavadi«. Više cijenim one koji mi kažu – da sam te sreo 1991. roknuo bih te ko svinju. Ja se nijednog svog poteza ne sramim. Čast mi je bila braniti svoju domovinu.

Neke stvari su u životu nadoknadive, ali ljudi nisu. Nije moj 18 i pol godina star nećak koji je u bubreg dobio dum-dum metak koji ga je raznio, i svi njemu slični. Kad me sestra danas pita – brate, je li imalo smisla, događa mi se ono najgore – ne znam što bih joj odgovorio.

Prije sam lako odgovarao na to pitanje. Rekao bih – sestro imalo je smisla. Imamo to, to i to, a što sad imamo? Naslove »Branitelj zapišao drvo«, »Branitelj istukao ženu«… To je kreten, a ne branitelj.

Pustite više to branitelj. Prošlo je 30 godina i ja još nikad nisam popio niti jedan antidepresiv. Moji antidepresivi su nogomet, treninzi, pecanje, putovanja, prijatelji, žene.

Žalosno je to što je od kad se Vukovar prestao oružano braniti, ubijeno najviše ljudi u Vukovaru i silovano je više od 400 naših sugrađanki. To nećete nigdje pročitati. Postojao je videozapis s Ovčare, sve što se događalo.

Čovjek ga je nudio za pola milijuna maraka, mi logoraši smo se javili, vjerojatno je saznao tko smo pa je odustao. Ja vam tvrdim i dandanas da je taj snimak negdje, da ga je otkupila hrvatska vlada. Kažu – Vukovar prodan.

Ma, nema teorije. Ako doživite rat na način na koji smo ga mi u Vukovaru doživjeli, nećete sigurno ići da bi ga prodali kako bi vas netko priznao. Dovoljna je žrtva koju smo dali.

Meni ova država ništa nije dala. Što mi je dala? Nikad u životu nisam bio prehlađen, sad da netko kihne pored mene, dobijem upalu pluća. Nema što mi nisu porazbijali i poizbijali. Od običnog šefa su od mene stvorili vojnika, što ja nikad nisam htio biti.

Mene je ugroženost naroda koji je živio oko mene natjerala da postanem vojnik. A oni koji su tvrdili da su ugroženi, krenuli su na moje sinove, susjede, prijatelje. E, to nisam mogao dopustiti.

Strašno me ljute i danas oni koji su preodjeveni u žene bježali iz Vukovara i ostavljali obitelj. Ja sam svoju djecu zadnji put vidio 8. kolovoza 1991. i onda sam ih vidio 17. kolovoza iduće godine.

Prošao sam vukovarsko ratište, Maestral, Oluju, kroz zadarsko zaleđe, južno bojište… Kao zapovjednik postrojbe ponosan sam na to što nikad, ni ja, niti jedan moj vojnik nije naštetio ni jednom starcu, starici, djetetu, niti jednom neprijateljskom vojniku kojeg smo zarobili. Razlika ratovanja njih i nas je nevjerojatna.

Upravo onako kako smo od malena odrastali. Ja bih svom unuku za krštenje kupio zlatni lančić ili narukvicu, a oni svome – pištolj. Žalosti me što u današnjem Vukovaru čujem »jao Bože, kako je bilo lepo dok je bila Srpska krajina«.

Nemojte misliti da je nakon našeg izlaska iz Vukovara bilo sjajno. Pa ulazili su im u kuće, silovali žene i kćeri. Nisu imali struje, vode, ložili su parkete… Hrvatska država im je dala sve i opet nije dobro.

Ako Hrvatska igra protiv Engleske, 95 posto njih će navijati protiv Hrvatske. Onog trenutka kad se počnu brinuti je li led uništio žitarice, je li poplava u Ogulinu, e onda će oni početi lijepo živjeti ovdje.

Ali to njih ne zanima. Njih zanima Leskovac, Beograd, Paraćin… Oni plaču ako se tamo nešto dogodi. Sve njihove antene okrenute su ka Srbiji. Trideset godina mi živimo u gradu gdje svaki dan od Mirne reintegracije agresor žrtvi opali pljusku. Na bilo koji način.

Vukovaru nedostaju ljudi

Vukovar vam je tužna priča. Najveći kabriolet-grad na svijetu. Nema kapije iza koje nije počinjen neki zločin, nema prozora na kojem nije netko poginuo, nema četvornog metra na kojem netko nije nastradao…

Moj je grad izašao s vrećicom u rukama, tko je imao putnu torbu bio je sretan. A kako su izlazili iz Knina kad je oslobođen? Traktori, okrepa, a mi smo im stradalnici bili u pratnji. Vukovar je vraćen, bilo je puno žrtava, ali ponosan sam.

Ponosan i na ono vrijeme i na vrijeme povratka Vukovaraca u svoj grad. Jeste li čuli za ijedno ubojstvo nakon Mirne reintegracije? Niste. Ponosan sam na te ljude.

Je li bilo lako mom prijatelju Zdenku Štefančiću kojemu su na 50 metara udaljenosti od položaja kćerkicu od 4 i pol godine bajunetom zabili na ulazna vrata, kojemu su poklali gotovo cijelu obitelj?

I to ljudi koje znaš?

Ja sam ponosan na njega, ponosan sam na jednu Vasiliju Tucker koja je pravoslavka i koja izađe jedina da tog istog Zdenka ranjenog povuče s ceste, i sad mi netko kaže da je ona manje vrijedna.

Ej! Ili braća Predrag i Milan Gagić koji su bili s nama na Trpinjskoj, sinovi pravoslavnog popa koji su govorili – ja sam taj i taj, sin pravoslavnog popa, rođen u Hrvatskoj, dođite braćo Srbi pa probajte proći.

Tu je i mali Siniša Popov koji je iskočio iz njihovog gorućeg tenka, priključio se nama i naučio nas puno toga, sam kasnije uništio desetak neprijateljskih tenkova. To su isto priče iz Hrvatske i bilo bi licemjerno ne reći da je dio pravoslavnog življa bio dobar.

Pa niti su svi Hrvati dobri, niti su svi Srbi loši.

Suživot? Da, hodamo jedni kraj drugih, ali suživot je u Vukovaru vrlo tužan i jadan. Njega zapravo nema, mi smo samo osuđeni dijeliti životni prostor jedni uz druge. Uz časne iznimke kojima je Vukovar i život na ovom prostoru, mislim na obje strane, dominantan, a sve drugo sporedno.

Oni koji se s bilo koje strane odgajaju u mržnji, je ružno.

Ono što ne želim je da Vukovar bude grad slučaj. Potežu nas kad im treba. Ja se ježim od 18. studenog. Tog sam dana u Spomen-domu na Ovčari, ali uvijek sam medijima na raspolaganju.

Ono za čim žalim? Za svakim poginulim, za svakim nestalim, za ranjenim. Žalim sve one majke koje će i umrijeti, a nikad neće saznati gdje su im najmiliji.

Žalim što još ima puno onih koji znaju gdje je završio 61 čovjek odveden s Ovčare, a šute. Dunav, nažalost, ne može ispričati svoju priču.

I samo vam još želim reći da je trideset godina poslije, Vukovar i dalje najljepši grad na svijetu. Ja sam rođeni Vinkovčanin, ali Vukovar je moj grad, Vinkovci su grad mog rođenja. Vukovar je dio mene.

Danas kad su ga izgradili, izgradili su zidove, sve obnovili, ali jedno mu ne mogu dati. Ne mogu mu dati dušu. Ne mogu mu vratiti ljude. Jedino što Vukovaru nedostaje su ljudi. Nadam se da će se i to promijeniti.

Luku Modrića znam od kad je bio dječačić

Luku Modrića znam još iz zadarskog zaleđa gdje sam upoznao njega i njegovu obitelj. Mi smo se došli dolje odmoriti poslije jednog borbenog terena, bilo je poginulih, nismo spavali 78 sati i odmor nam je bio neophodno potreban.

Netko je udarao loptom u zid i ja sam se spusti dolje i vidio dječačića. Počeškao sam ga po glavi i rekao – gledaj, ja volim kad dečki igraju nogomet, ali samo malo stani da se moja vojska odmori pa kasnije opet nastavi.

Uto je izašao čovjek i rekao da je Stipe Modrić, Lukin otac, kaže – mi smo prognanici i ispriča obiteljsku tragediju. Izlazi drugi, isti on, problijedio sam misleći kako sam otišao dovraga, a on će – ma, ne, ne, to je moj brat blizanac.

I od onda smo prijatelji. Dakle, Luka nije moj prijatelj od kad je postao maestro Modrić, već od vremena kad je bio dječačić.