U Robnoj kući Nama, pred blagajnom odjela na kojem se prodaju lonci, poklopci i sve što jednoj kuhinji treba, veliki red. Onako odoka dug je 15-tak metara i u njemu je nekih 30-tak ljudi. Svi strpljivo čekaju, svejedno nose li u rukama pet lonaca i dvije tave, ili samo soljenku.

– Samo smo vam mi falili. Garant vam je puna kapa novinara – velimo ženama za pultom, prodavačicama Aniti i Snježani.

– Ma ne. Neka vas – na to će njih dvije.

Gospođe u redu, one što su prve do kase, na ovaj su se naš razgovor nasmiješile. Atmosfera dobra, premda je povod da su baš sve redakcije u nas poslale ovih dana svoga čovjeka u Namu u Ilici 1 i nije bogzna kakav. U najkraćem, Nama, ovakva kakva je godinama bila, robna kuća u kojoj se moglo naći ama sve što vam za kuću, ako ne i život, treba, broji svoje zadnje dane.

Nije da će nestati velebne i povijesno važne zgrade koja je simbol Zagreba, nije ni da će preko noći prestati trgovanje u toj zgradi, ali da će biti svega, od igle do lokomotive, i žena u najboljim godinama da te savjetuju što i kako kupovati, toga biti neće. Do 13. veljače u Nami traje rasprodaja sve robe po akcijskom popustu u ime zahvale kupcima na vjernosti. Nakon toga slijedi par dana inventure, a onda novi vlasnici zgrade – a prodana je tvrtki Izbor šesti, iza koje stoje splitske obitelji Banović i Budalić – ulaze unutra. Najmanje dvije godine imaju obvezu na plaći držati sve zaposlene, njih 160, no što će se to prodavati u Nami, hoće li to biti luksuzni neki brendovi kako se priča, i tko će i nakon dvije godine u njoj ostati od zaposlenih, ne zna se. Inače, kako je zgrada zaštićena kao kulturno dobro, formalno je bila ponuđena na prvokup državi i Gradu Zagrebu, koji to svoje pravo nisu iskoristili.

IZ PARIZA U NAMU

Zbog svega toga Zagrepčani su pohrlili u Namu da nešto kupe, koliko zbog sniženja, toliko i da je za uspomenu.

– Koliko ste samo bili u redu radi pleha!? – pitamo gospođu Ljubicu, onu koja se tako lijepo nasmiješila kad smo krenuli pričati sa prodavačicama.

– Ma, nije radi pleha. Zbog drugih stvari sam u Nami, a usput sam i to kupila – kaže.

– A jeste li slučajno svratili ili… – krenuli mi pitati.

– Da se oprostim od Name, iskreno – preduhitrila nas Ljubica.

– Nije li pomalo žalosno to sve – pitamo.

– Pa je – na to će Ljubica.

– A opet, možda je normalno, možda svako vrijeme nosi svoje – pokušavamo se uhvatiti za slamčicu kakvu.

– Pa i nije baš, ali što se može – na to će Ljubica.

Pritom priča kako je svaki put kad je bila u centru svratila u Namu, sve da i ne mora ništa kupiti. I tako od 1980. otkada živi u Zagrebu. Za uspomenu, peći će se kolači u novom plehu.

Uspomena je Nama, i dobra navika, mjesto gdje se dolazilo makar da se čovjek ugrije, ubije vrijeme, vidi što je nova. Robne kuće su nekada bile mjesto susreta. Bile, a danas ih je taman toliko živućih da se robnom kućom više ništa neće zvati. Zato redovi na loncima i poklopcima, u papirnici, tamo gdje se čarape prodaju, a bome i police s koferima svih veličina pustoše se opako brzo. Dubravka Martinac nije kupac. Ona je u Nami zaposlena kao dekoraterka ima osam godina.

– Osam jako lijepih godina. Imala sam stvarno divnu ekipu. Inače sam radila u Parizu, ali ovdje mi je srce puno. Ljudi su predivni i žao mi je što se ovo mijenja. Za neke će to biti kraj, a za one koji ostaju neka nova stanica – kaže Martinac.

Dekoratera i nema danas puno, zanat je to koji nažalost izumire. Nama ga, na sreću ima. Ali, Pariz!? I Nama koja je od Pariza bolja!? Pa još kad to kaže ona koja zna što je Lafayette u kojem je radila, baš kao što je radila za Jeana Bricea Garella.

– Ovdje su se moja djeca preporodila, i suprug, i ja. Jednostavno, ovdje u Hrvatskoj smo valjda spasili život, brak, sve – iskreno će Martinac.

A je li priča s Namom mogla završiti i drugačije!?

– U prošlost se ne treba vraćati, idemo u ovo što nam se nudi. Prekrasno je to da su nas naši ljudi preuzeli, ljudi koji imaju i znaju, barem koliko vidim i koliko sam pročitala. Pa neka to i pokažu – mudro će Martinac.

NITI MOŽE, NITI HOĆE

Otkada je rasprodaje, a počela je 26. siječnja, u Nami su redovi, toliko da u ispomoć zaposlenicama u Ilici dolaze kolegice iz Name na Kvatriću koja je još uvijek ista starinska, u najboljem smislu te riječi, i još je ima. U redovima pred blagajnama mahom stariji svijet. I mahom žene i tek gdjekoji muž koji izgleda kao da su ga natjerali na šoping. Gospođa Kata u dugački red staje, a da u ruci ima samo stolni pribor za sol, papar, ocat i ulje.

– Je li to za uspomenu – pitamo je.

– Ma vraga! Onom mom (suprugu op.a.) uvijek nešto fali, uvijek ili malo slano, fali ulja, daj octa. E, sada će sve imat’ na stolu – na to će Kata.

– Znači, u redu ste zbog grintavog muža!? Pa bolje da ste njega promijenili nego u ovoliki red – šalimo se.

– Kud ću ga mijenjat’ ovako stara – smije se Kata.

Anita i Snježana za to vrijeme marno tuku po blagajni, pakiraju, ljubazno odgovaraju na pitanja kupaca.

– Pa vi ste dobre volje – u čudu smo.

– Nećemo plakat’ – u glas će njih dvije.

A kud će dalje sa svojih 20 godina staža!?

– Nadamo se najboljem – na to će one.

Možda i bude nikad bolje, tome se valja nadati, ali da će biti k’o nekad u Nami, niti može, niti hoće. Robne kuće se ionako odavno, posve krivo, zovu šoping centri.

SIMBOL TRGOVAČKE POVIJESTI

Robna kuća Nama, preciznije kultna zgrada u Ilici, simbol je trgovačke povijesti, s bogatom tradicijom od 1882. Te je godine tadašnja robna kuća Kastner i Öhler doselila u Ilicu. Stigli su oni u Zagreb iz Beča 1879., imali najprije malu trgovinu, pa se zatim selili u veći prostor u Ilici 16, da bi 1903. preselili u prizemlje današnje lokacije u Ilici na kojoj se tad nalazio hotel »K caru austrijskom«. Cijeli hotel preuzimaju 1913., preuređuju ga u prvu robnu kuću u Zagrebu, jednu od najvećih na tadašnjem Balkanu. Između dva rata, 1936. godine, šire se na susjedni hotel Grand pa robna kuća u Ilici dobiva svoje današnje gabarite.

Nakon Drugog svjetskog rata, mjesec dana nakon oslobođenja Zagreba, odlukom Privrednog savjeta Demokratske Federativne Jugoslavije osnovana je NAMA, Narodni magazin, s 350 zaposlenih. Ubrzo Nama gradi svoje robne kuće diljem Zagreba, prva u Jugoslaviji uvodi primjerice katalošku prodaju, otvara podružnice u Zagrebu, Osijeku, Rijeci, Karlovcu. U dane najveće slave Nama je imala 13 robnih kuća i 4.300 zaposlenih. Domovinski rat i poraće nisu dobra donijeli Nami. Stečaj otvoren u lipnju 2000. godine trajao je nevjerojatne 24 godine da bi Trgovački sud u Zagrebu naredio donošenje odluke o prodaji zgrada Name na preostale dvije lokacije, u Ilici i na Kvatriću. Nakon 140 godina poslovanja jedna je priča, ovako ili onako, došla svome kraju.